Distanciran prikaz suvremenosti obilježene klimatskim promjenama
Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Maja Lunde, Povijest pčela, red. Erik Ulfsby
-
Roman norveške književnice Maje Lunde Povijest pčela (bio) je apsolutni bestseler. Nije to neobično jer se radi o štivu koje ima sve preduvjete za takav status. Od pitke, čitljive narativne strukture, no nimalo banalne ili shematski vođene, preko tema i motiva univerzalnih obiteljskih priča, odnosa, emocija i bliskosti, do apsolutno aktualnog podteksta romana koji je snažno ekološki, što je naznačeno već i naslovom (povijest odnosno postupno nestajanje pčelinjih zajednica uslijed klimatskih promjena uzrokovanih ljudskim aktivnostima). HNK u Zagrebu već neko vrijeme surađuje s Det Norske Teatret iz Osla, jednim od dva norveška nacionalna repertoarna kazališta i njegovim umjetničkim redateljem Erikom Ulfsbyjem. Ta je suradnja već rezultirala koprodukcijama, pa je tako publika u Zagrebu 2018. gledala Ibsenovog Peera Gynta u Ulfsbyjevoj režiji, dok se u Oslu prikazivalo Kraljevo u režiji zagrebačkog ravnatelja drame Ivice Buljana. Povijest pčela stoga je nastavak hoda utabanom stazom, suradnje koja se očito pokazala plodonosnom i korisnom za oba nacionalna teatra.S obzirom na popularnost predloška, osnovni su motivi mnogima poznati, baš kao i struktura naracije. Tri priče, jedna iz prošlosti (1835-1857), jedna u sadašnjosti (2007.), a jedna u ne tako dalekoj budućnosti (2098.) okupljene oko provodnog motiva odnosa ljudi i pčela. U dramatizaciji, koju potpisuje Ingrid Weme Nielsen a na hrvatski ju je s norveškog prevela Anja Majnarić, priče su isprepletene, pretapaju se jedna u drugu, povezane asocijativno a ne kronološki. Ta je, inače poprilično skliska struktura koja traži veliku vještinu u dramatizaciji, ovdje provedena vješto, prijelazi nisu osobito motivirani, no nisu ni neprikladni, kvrgavi ili zamorni. Dramatizacija je tečna, scene precizne i bez previše nepotrebnih ulomaka koji bi svjedočili prozno izvorište teksta.
Međutim, dramatizacija samostalno ne može dinamizirati predstavu i učiniti je zaista intrigantnom. Osobito kada se struktura odnosa, a onda i dramske radnje, uvelike temelji na mikrokozmima, emocionalnim frakturama likova i njihovih obitelji u sjeni većih promjena i suodnosa čovjeka i okoliša kroz sudbinu nestanka pčela uslijed pogubnog ljudskog utjecaja na ekosustave. Mizanscena zagrebačke Povijesti pčela temelji se uglavnom na stalno istoj izmjeni ulazaka, izlazaka i okretanja roto-bine, što brzo postaje izrazito jednolično te predstavu odvodi prema određenoj hladnoći, distanciranosti, čak sterilnosti umjesto topline i pružanja emocija. Scenografija, obilježena velikim plohama koje se tijekom predstave ispunjavaju tekstovima, računima i crtežima kredom, uz stabla koja u budućnosti oprašuju ljudi umjesto pčela te dobro ugođeno scensko svjetlo lijepa je, ali dojmu distanciranosti i sterilnosti cjeline više odgovara nego što ga otopljuje.
Ni glumački se Povijest pčela nije pokazala kao prostor za, barem za veći dio ansambla, više od rutinske, zanatski korektne izvedbe uloga. U brojnoj podjeli ponajbolje se, ne veličinom nego uvjerljivošću i izgrađenošću karaktera, ističe Alma Prica kao Li Xiara, čelnica kineskog Komiteta u priči smještenoj u budućnost. Slijede ju, iako u manjoj mjeri, Luka Dragić kao William Savage, pčelar koji bi želio postati znanstvenik te, u nekim prizorima u kasnijem dijelu predstave, kada traži svog odlutalog sinčića Wei-Wena, Zrinka Cvitešić kao oprašivačica Tao. Ostali dio ansambla dao je u najboljem slučaju zanatski korektne uloge, često više epizodnih tipova svedenih na funkcije nego izgrađenih karaktera. Treba spomenuti i djecu-glumce koji se pojavljuju u dvije od tri priče te se snalaze vrlo dobro, glumeći na premijernoj izvedbi uglavnom neopterećeno i bez neuvjerljivosti ili afektiranja.
Kazalište, kao i svaka umjetnost, reagira na vrijeme i kontekst u kojem se ostvaruje. Povijest pčela utemeljena je u bojaznima suvremenosti obilježene vidljivim posljedicama klimatskih promjena, ali i nedostatkom bliskosti i iskrenih emocija između ljudi. Povijest pčela to dobro prepoznaje i naznačuje, no cjelina je ostala ravna i nije uspjela otvoriti, učiniti snažnima i rezonantnima dvojbe koje je otvorila. Posrijedi su ipak, čini se, dobri, stari razlozi redateljskih i glumačkih odluka.
© Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 15. ožujka 2022.
Režija i dramaturgija: Erik Ulfsby
Premijera: 11. ožujka 2022.
Umjetnička savjetnica: Sanja Ivić
Scenografija: Even Børsum
Kostimografija: Ingrid Nylander
Oblikovanje svjetla: Torkel Skjærven
Skladatelj, pijanist: Ivan ColarićGlume: Zrinka Cvitešić, Igor Kovač, Karlo Zlokić/Viktor Zlatović/Dominik Šantek Blažun, Alma Prica, Vlasta Ramljak, Ivan Colarić, Siniša Popović, Ksenija Marinković, Silvio Vovk, Kristijan Potočki, Luca Anić, Luka Dragić, Dora Lipovčan, Tesa Litvan, Miša Kekin/Eva Markulin/Ana Marinac, Marin Stević, Maks Raguž/Franko Pavičić/Rok Ribičić, Slavko Juraga, Laura Pehar, Anja Rakić, Lucija Milojčić/Gita Horvatić, Ema Knežević, Ana Paula Divić
Piše:

Žganec-Brajša