Autentičan prikaz života i vremena obilježenog dugotrajnom razdvojenošću

Hrvatsko narodno kazalište Split, Gradsko dramsko kazalište Gavella, Hrvatsko narodno kazalište Zadar: Elvis Bošnjak, Usidrene, red. Anastasija Jankovska

• 
  
  „Zajednička je osobina većine otoka iščekivanje onog što će se dogoditi. I najmanji među njima čekaju barem brod koji treba pristati, vijesti koje donosi, prizor ili događaj. Otočani imaju više vremena za čekanje nego drugi: čekanje je obilježje njihova vremena.”

  Pisao je ovako Predrag Matvejević u Mediteranskom brevijaru, a na istom motivu čekanja, onog odisejevskih razmjera, počiva i drama Elvisa Bošnjaka Usidrene, nagrađena Nagradom Marin Držić za najbolji dramski tekst 2017. godine, a na kazališne daske Hrvatskog narodnog kazališta Split postavljena u režiji Anastasije Jankovske, u koprodukciji splitskog i zadarskog HNK-a i zagrebačkog Gradskog dramskog kazališta Gavella.

  Usidrenima završava Bošnjakova Dalmatinska trilogija (Nosi nas rijeka, Kašeta brokava), poetična posveta krajevima koji su oblikovali autora; riječ je o Hrvacama, Splitu i Drveniku Velikom. Otok, koji je u Usidrenima opisan tek kao „mali dalmatinski otok”  šezdesetih godina prošlog stoljeća, poslužio je kao plodno tlo za priču o čekanju, iščekivanju i strepnji. Smješteni na otok, mjesto obilježeno temporalnošću drugačijom od one na kopnu (Bruno Kragić, Otok kao arhetip, 2016.), ovi se subjektivni doživljaji protoka vremena u Bošnjakovoj drami ne ostvaruju samo na sadržajnom planu, nego i kao pokretači dramske radnje, ali i principi gradnje dramske napetosti.
  
  

  Upravo je oko čekanja Bošnjak isprepleo priču o Usidrenima, onima čiji život obilježava jedna posebna vrsta čekanja – čekanje supružnika koji odlaze na početku zajedničkog, bračnog života i, ako se vrate, vraćaju se da na otoku provedu starost, okruženi onima s kojima ih spaja neko prošlo vrijeme, vrijeme bez kojeg bi bilo očito da su u višegodišnjem izbivanju postali stranci i na mjestu koje su nazivali domom.

  Premisa je možda očekivana, autentična i izvire iz života vremena obilježenog dugotrajnom razdvojenošću brojnih muškarca od rodnog tla, vlastite supruge, djece, obitelji. U neimenovano otočko mjesto vraća se Antonio / Tonci (Davor Jureško) nakon trideset sedam godina provedenih u Južnoj Americi. Vraća se supruzi Jakovici (Anja Šovagović Despot), sinu Cvitanu (Goran Marković), snahi Pavici (Martina Čvek) – supruzi starijeg sina Ruzarija, u drami prisutnog tek u odsutnosti i riječima koje ga prate. Antonija iščekuju, možda najushićenije i najemotivnije, i sestra Niko (Snježana Sinovčić Šiškov) i nećakinja Jozica (Maruška Aras). A tu je i Dobra zvana Paščoka (Katarina Romac), pričljiva i na prvi pogled ne potpuno prisebna susjeda.
  
  
  
  Da je posegnuo za čekanjem tek kao pokretačem dramske radnje, Bošnjak bi možda upao u zamku nostalgije, arhaičnosti i arhetipskih sigurnih mjesta; ipak, u Usidrenima ne čekaju samo likovi na sceni, čekanje se širi kazališnom dvoranom i u njemu sudjeluje i publika. Iščekuje se Toncijev dolazak, iščekuje se sukob, iščekuje se ona točka bez povratka, a koja je zlokobno najavljena već prvim prizorom u kojem je izvrsna Šovagović Despot zavladala scenom toliko snažno da je njena prisutnost osjetna čak i nakon ovog prizora, u četrdesetak minuta koje uslijede, a tijekom kojih lik Jakovice nijednom ne kroči na pozornicu. Upravo se u liku Jakovice predstava uspješno izmiče od općih, dobro uhodanih mjesta.

  Iako ne prolazi Bechdelin test jer se sve ovdje, svaki dijalog, misao, pokret, vrte oko muškaraca koji odlaze, vraćaju se ili su uvijek tu, drama Usidrene ipak uspijeva izgraditi snažne ženske likove, prvenstveno lik Jakovice, one koja otpor odluči pružiti upravo odbijanjem čekanja i iščekivanja, a njeno nedjelovanje ironično pokreće radnju. Jakovica, kao kip omotan u crnilo, tek se prividno krene trošiti, omekšavati i savijati pri kraju predstave, valjda umorna od odbijanja čekanja i prepuštanja iščekivanju. U ovu snažnu, odrješitu i beskompromisnu ženu upisan je otpor koji nadilazi dalmatinski otpor, inat i izdržljivost; u njoj se poništava arhetip dalmatinske matere koja je pokorna, leđa uvijek svinutih za dobro drugih; sinova, zetova, supruga, oca.
  
  
  
  Goran Marković u ulozi Cvitana napokon uspijeva dobiti ulogu koja mu dopušta istraživanje glumačkog registra izvan okvira u koje je prečesto stavljen. I ovdje naizgled igra ulogu u kojoj smo ga navikli vidjeti; dalmatinski momak, blago smušen, suptilno humorističan romantik. Ipak, u Usidrenima uspijeva zavladati scenom i izgovoriti neke od najsnažnijih replika u drami, a količina zamjeranja i povrijeđenosti potaknuti osjećajima zanemarenosti i nevidljivosti od onih kojima je okružen, u drugoj polovini predstave eksplodiraju u monolog u kojem je sažeta sva napetost i kompleksnost obiteljskih odnosa u vremenu kojem nerijetko tepamo kao jednostavnijem i mirnijem. U liku Cvitana spajaju se pojednostavljena, često romantizirana prošlost i suvremenost, u njemu je bolno sadržana rastrganost između ljubavi prema obitelji i osjećaja nedostatnosti koju uloga u toj obitelji sa sobom nosi, potaknuta tim vječnim, općim mjestima obiteljske dinamike – manjkom komunikacije i razumijevanja.
  
  Katarina Romac utjelovila je lik Paščoke, one koja dosađuje i postavlja previše pitanja, lik koji egzistira na razmeđi humora i karikature s jedne i prenaglašene osjećajnosti i naglih, lucidnih uvida s druge strane. Razlog ovom kontrastu možda leži u želji da se opravda fizičko portretiranje lika (geste, grimase, tikovi, pokret) i izbjegnu implikacije nekorektnog predznaka koje takav pristup liku sa sobom nosi. Ipak, zahvaljujući Romac, koja Paščoki udahnjuje toplinu, ljudskost, emociju, lik je oslobođen okvira karikature. Svejedno, iako neumorno i predano ostaje u registru fizičkog jezika i grimasa zalijepljenih za Paščoku, ne gubeći ništa od osobnosti simpatične mjesne lude koja se gledatelju brzo uvuče u kožu, Romac ipak uspijeva transformirati lik tijekom trajanja predstave i postati ravnopravna sudionica rasprave.
  
  
  
  Redateljske intervencije u formi sramežljivog koketiranja sa suvremenim pokretom, praćenog klavirskim instrumentalom (skladatelj Matija Antolić, a koreograf Pravdan Devlahović), otkrivaju se kao trenuci iščašenosti, ulaska u unutarnji svijet pojedinog lika, ali ipak nedovoljno snažno i odlučno pa se, nažalost, izgube u dijalogu na kojem se grade likovi i odnosi te oslikava sudbina jedne obitelji, jednog mjesta i života u konkretnom vremenu. Također, kao i koreografirane sekvence, čini se da ni monumentalna scenografija koju potpisuje Vesna Režić, a koja s tri oborena jarbola evocira tri biblijska križa na Golgoti, nije dovoljno iskorištena, pa većinu trajanja predstave tek tvori kulisu kroz koju se likovi provlače da bi došli do ili otišli s prostora proscenija na kojem se ipak odvija većina radnje. S druge je strane zvuk, pogotovo soundscape (oblikovatelj tona je Petar Ivanišević), korišten odmjereno i dozirano te kao takav ide u prilog napetosti koja raste tijekom trajanja predstave. Upravo je kroz zvuk gledatelj uvučen u stanje iščekivanja eksplozije koja cijelo vrijeme prijeti ispod površine, u škrtim i strogim Jakovičinim riječima, u njezinom hladnom prisustvu i zloslutnom odsustvu.
  
  Osjećaji izoliranosti, odvojenosti (otok je uvijek obilježen odlascima) i drugosti u Usidrenima se ostvaruju sporogorećim tempom, u stalnom iščekivanju nečega što naposljetku ipak razočara. Toncijev dolazak u drugom dijelu predstave ne donosi promjenu, njegova prisutnost uskraćuje nam zadovoljstvo dočekanim. Magija iščekivanja nestaje pojavljivanjem zbunjenog starca, toliko naviklog na ulogu stranca da ne uspijeva progovoriti materinjim jezikom. Jedno iščekivanje neprimjetno je tako zamijenjeno drugim i život nastavlja teći onako kako otoku priliči. Ipak, sam kraj predstave ostavlja otvorenim pitanje je li se moglo odoljeti toj silnoj, nagonskoj potrebi da se priča zaokruži, da se zada još jedan dramaturški udarac na kraju.
  
  

  Možda se tragediju (koja nikad ne dolazi sama) nije trebalo obilježiti vriskom, ona je mogla ostati lebdjeti oko njih poput trošnog jedra na jarbolima. I ništa priča time ne bi izgubila; štoviše, ciklus obilježen odlascima i iščekivanjem nastavio bi svoj neometani život, kao tiho prisustvo arhetipskog otoka u kojem je ono Matvejevićevo čekanje upotpunjeno impliciranom nadom, onom koju Paščoka vidi kao sastavni dio života: „Niman ničesa lipoga za sitit se, a zato mi sve ono od sutra pari lipo... sićan se onoga ča će mi se dogodit sutra i to mi je sve lipo...“
  
  © Kristina Tešija, KAZALIŠTE.hr, 28. ožujka 2022.

  Autor i dramaturg: Elvis Bornjak
  Redateljica: Anastasija Jankovska
  Premijera i praizvedba: 11. prosinca 2020., HNK Split
  Scenografkinja: Vesna Režić
  Kostimografkinja: Marita Ćopo
  Skladatelj: Matija Antolić
  Koreograf: Pravdan Devlahović
  Jezična savjetnica: Marina Čapalija
  Oblikovatelj svjetla: Srđan Barbarić
  Oblikovatelj tona: Petar Ivanišević
  Asistentica redateljice: Marija Klanac
  Asistentica scenografkinje: Nikolina Kuzmić
  Inspicijent: Frane Smoljo
  
  Glume: Davor Jureško (Antonio), Anja Šovagović Despot (Jakovica - Jako, njegova žena), Snježana Sinovčić Šiškov (Niko, njegova sestra), Goran Marković (Cvitan, Antunov i Jakovčin mlađi sin), Martina Čvek (Pavica - Pave, druga žena Antunova i Jakovičina starijeg sina Ruzarija), Maruška Aras (Jozica - Joze, Nikina kći), Katarina Romac (Dobra – Paščoka, susjeda)

Piše: