Beskompromisna priča o nepripadanju
Mira Furlan: Voli me više od svega na svijetu; prijevod Iva Karabaić, Fraktura, Zagreb, 2021.
-
Golem interes za knjigu Mire Furlan, o kojem svjedoče rasprodano prvo izdanje u samo dva mjeseca i rezervacije koje u zagrebačkim knjižnicama sežu i do godinu dana unaprijed, bio bi fenomen kada bi se radilo samo o autobiografiji neke glumačke ličnosti u nas. No kako je profesionalna i životna sudbina Mire Furlan sama po sebi postala fenomen obilježen zastrašujućom amplitudom od potpune adoracije glumačke zvijezde do idiosinkrazije i prekonoćnog postajanja personom non grata, popraćenog neviđenim medijskim lovom na vještice, progonom koji nije prestajao niti kad je glumica odabrala disidentski status i otišla živjeti u Ameriku, jasno je da ova knjiga neće ostati nezapažena ni u najširim čitateljskim krugovima.
Izostanak naknadne javne isprike za iracionalni javni linč i ekskomunikaciju epskih razmjera 1990-ih, uzrokovanih glumičinim odbijanjem jasnog svrstavanja na hrvatsku ili srpsku stranu, hrvatsku je kulturu obilježio etičkom mrljom koja se zbog prerane smrti Mire Furlan zapravo nikada neće moći ni izbrisati. Unatoč mlakim službenim isprikama nakon smrti, ostaje činjenica da ih glumica nikada nije doživjela. Štoviše, kako će se vidjeti u knjizi, na sličan je nedostatak reakcija naišla i prilikom svog profesionalnog povratka početkom 2000-ih. Na taj je način propuštena prilika za katarzični čin – ako ne pomirenja, barem priznavanja pogreške, a koji je čini se bio potreban i kulturnoj javnosti i publici.
Slučaj Mire Furlan ostao je jedno od mučnih poglavlja devedesetih, generirajući trajnu kontroverzu, pa čak i neki mutni osjećaj kolektivne krivnje. Možda je temeljni pojam na kojem leži ta kontroverza upravo neshvatljivost: kao što je publici neshvatljiv zid šutnje hrvatskog glumišta, tako je i samoj glumici čitava ta tragična i nadrealna situacija ostala neshvatljiva – možda i do samog kraja života. Kanali komunikacije bili su i ostali kontaminirani – medijski prostor, kada bi joj se i otvorio, uporno je izvrtao njezine riječi i Miri Furlan je jedino preostalo napisati vlastitu priču. Njezina autobiografija počinje kao pismo sinu Marku, no spontano prerasta u tekst na više od šest stotina stranica, zadržavajući intimnost opisanog iskustva. Pisanje glumici, čini se, na gotovo autoterapijski način postaje pokušaj spomenutog pročišćenja, a lakoća stila, u čijoj podlozi leže njezina obrazovanost i načitanost, čini tekst iznimno pristupačnim za čitanje.Neočekivan i neželjen tijek života, izazvan vanjskim, političkim i povijesnim razlozima, sudbinu Mire Furlan čini paradigmatskom za ove prostore vječnih sukoba, ratova i smjena ideologija zbog kojih stradavaju pojedinci. Naslutivši to i pokušavajući u tome naći neku zakonitost, autorica priču najprije započinje sudbinama svojih predaka – nacionalno, vjerski i ideološki ispremiješanih pojedinaca koji su, kao i ona, u vihorima različitih političkih sistema doživljavali progone i nagle zaokrete svojih životnih puteva, potom je dovodeći do trenutka njezina rođenja, kojem je, simptomatično, prethodio boravak njezinih roditelja na Golom otoku. Furlan pripovijeda o svome djetinjstvu i mladosti, odrastanju u nefunkcionalnoj obitelji, ali obitelji koja joj je pružala ljubav i razumijevanje te davala poticaj razvoju svih njezinih intelektualnih i umjetničkih apetita, kao i snažne osobnosti. U romanesknim opisima doživljaja iz strasne i hirovite (kako je prikazuje) mladosti izdvaja se moment spoznaje pripadanja pozornici tijekom prve, srednjoškolske predstave, u kojem Furlan dočarava gotovo izvantjelesno iskustvo, osjećaj moći i kontrole nad sudbinom te potpune slobode i mira: doživljaj je to zbog kojeg će se opredijeliti za glumački poziv, ali i rekreaciji kojeg će, kako se iščitava iz redaka, težiti čitavog svog života, u čemu neće tako često i uspijevati.
Zabrana spomenute srednjoškolske predstave zbog svjetonazorske neprikladnosti ujedno je započela i niz razočaranja koja će, uz povremene ushite i osjećaje nevjerojatne snage i neuništivosti o kojima također piše, obilježiti glumičin profesionalni put: počevši s Akademijom gdje doživljava redovita ponižavanja od strane profesora koji su svoju nadmoć iskazivali pred nemoćnim studentima, ukalupljivanjem u filmsku zločestu seksi djevojku i medijsku sliku koju nije osjećala kao dio sebe, sve do duševnog sloma izazvanog iscrpljenošću zbog brojnih angažmana tijekom zenita popularnosti. I onda, na pragu glumačke zrelosti i u životnom trenutku kada nakon burnih ljubavnih veza nalazi svoje drugo (pored majke) uporište u životu – supruga Gorana, nakon čega bi u nekom normalnom paralelnom svijetu slijedile godine smiraja i učvršćivanja glumačke karijere, dolazi do naglog zaokreta izazvanog ideološkom nesnošljivošću. U drugom dijelu knjige pratimo autoričin život u Americi, obilježen anonimnošću, borbom za preživljavanje i trajnim osjećajem nepripadanja, predrasudama prema emigrantima i posvemašnjem izostanku empatije, gdje unatoč uspjehu u seriji Babylon 5 koji joj donosi financijsku stabilnost i zelenu kartu, sve zajedno rezultira još jednim razočaranjem u profesiju u kojoj holivudski standardi potpuno razaraju njoj toliko važnu vezu umjetnosti i glume te u prvi plan stavljaju odnose moći, što će posebno biti vidljivo u opisu snimanja serije Izgubljeni, tijekom kojeg doživljava nove vrste poniženja.
Perspektiva iz koje piše Furlan nije okrenuta tumačenju vanjskih događaja i motiva drugih osoba nego njezinom unutarnjem doživljaju tih izvanjskih upliva, a nad kojima često nije imala kontrolu. Ako je autobiografija žanr u kojem, kierkegaardovski rečeno, život tumačimo unazad, smještajući kompleksne, neobjašnjive i kaotične događaje u jasnu strukturu i pripisujući im crtu razvoja koja ih čini logičnima, tada nam za takav zadatak treba informiran pripovjedač, koji odozgor kontrolira interpretaciju sadržaja. Furlan to donekle čini na strukturalnoj razini teksta, poštujući kronološki tijek, no i dopuštajući sebi različite duljine i količine detalja na kojima se zadržava opisujući pojedina razdoblja života. Istodobno, u retrospektivi svoga života Furlan zapravo napušta poziciju sigurne pripovjedačice, približavajući se time žanru ispovijesti, kao otvorenijoj formi autobiografije. Ne kalkulirajući mogućim tuđim interpretacijama teksta, otvarajući čitatelju svoj unutarnji krhki svijet, u tumačenjima vlastita životnog puta i situacija u kojima se našla, umjesto tvrdnje, točke ili uskličnika, češće će se naći znak upitnika.
Takvo će autoričino polazište vrlo vjerojatno dovesti do iznevjerenih čitateljskih očekivanja, ako su ona građena na onome što o njezinom životu znamo iz medija: osim što se slika snažne glumice pred nama urušava kroz njezin iskren govor o vlastitim nesigurnostima i unutarnjim borbama koje bi mnogi, manje hrabri, rado sakrili od očiju javnosti, na ovim stranicama posve izostaju taština, kao i želja za obranom svoje strane na način koji bi knjigu pretvorio u njezin obračun s njima i podlogu za daljnje javne polemike. Nadalje, izostat će i veličanje glumačke profesije, koje bi se također moglo očekivati u biografiji jedne unatoč svemu iznimno uspješne glumice. I tu dolazi do snažnog kontrasta, kakav obilježava čitav život Mire Furlan: iako s mnogih stranica pulsira njezina strast prema glumačkom pozivu i potvrda da je puninu i smisao života osjećala upravo pod svjetlima reflektora, gluma zapravo ne zauzima ključno mjesto u knjizi, barem ne u vrijednosnom smislu.Iskusivši lijepe ali i ružne strane ove profesije, Furlan u središte svega, kako sugeriraju naslov i podnaslov knjige, smješta pitanje ljubavi i (ne)pripadanja. Stoga knjiga s teatrološkog ili filmološkog stanovišta zapravo nudi mnogo manje od očekivanog. Kad i opisuje pojedina snimanja ili rad na predstavi, Mira Furlan ponovo je mnogo više fokusirana na unutarnji doživljaj i osjećaje, osobne odnose, nego na prikaz rada na projektu. U tome svakako ulogu igra i izblijedjelo sjećanje. Među nekoliko povijesno-teorijski iskoristivih momenata nalaze se, primjerice, opis metode rada redatelja Jiříja Menzela, kao i poneke situacije s filmskih snimanja. Furlan će se detaljnije posvetiti i opisu angažmana na predstavi Medeja na Brijunima, koji pak prerasta u šokantno svjedočanstvo o još jednom, ovaj put u novom političkom kontekstu, ponavljanju opresije moćnih nad žrtvom koja se pita zašto se uopće vratila na mjesto zločina.
Izvorno napisanu na engleskom, knjigu čitamo prevedenu na hrvatski jezik. Uz to što prijevod na nekoliko mjesta zadržava doslovnost engleske fraze, tekst sadrži detalje koji su za domaćeg čitatelja izlišni – autorica, pišući svome sinu koji odrasta u američkoj kulturi, odnosno obraćajući se američkoj publici, pojašnjava i daje podatke koji su nama jasni, što se uredničkom intervencijom moglo izbjeći. Bez obzira na navedeno, ove povremene smetnje nadjačane su dojmom koji na čitatelja ostavlja ova, zapravo vrlo potresna proza, nakon koje je nemoguće ne zapitati se na čijoj je strani gubitak veći. Mira Furlan, kao i na pozornici, u tekstu daje cijelu sebe, bez zadrške, nudeći na pladnju vlastitu ranjivost, traumu nepripadanja i nerazumijevanja, ali bez ikakve ciljane patetike, i ta razina rijetko viđene iskrenosti mjesto je bliskosti i prepoznavanja za čitatelje.Knjiga svjedoči o fascinantnoj nepokolebljivosti glumice da ostane vjerna svojim idealima, vidljivoj u ustrajanju da se ne svrstava i ne osuđuje nikoga, niti tumači tuđe postupke sa svoje sigurne američke udaljenosti – radije ponire duboko u samoanalizu. Usmjerenošću na unutarnja promišljanja prošlosti, a ne na želju za osvećivanjem, posredno daje lekciju tolerancije svima koji na takav mekan, ženski otpor i fair play nisu navikli, te još jednom nadilazi mentalitet palanke, svojstven dijelu hrvatske kulturne javnosti.
© Ljubica Anđelković Džambić, KAZALIŠTE.hr, 28. ožujka 2022.
OSVRTI
-
KNJIGE
Šesta knjiga Snježane Banović - Vila Lutaka bavi se osobnim i profesionalnim biografijama izabranih dramskih, glazbenih, plesnih i filmskih umjetnica.
-
Dvobroj Kazališta 97/98 donosi raznovrsnost i širinu umjetničkoga obuhvata i individualnih motrenja aktualnih kazališnih zbivanja.ČASOPISI
-
Spektakularna premijera mjuzikla Jadnici u izvedbi kazališta Komedije, ispraćena je 10-minutnim ovacijama i sveopćim oduševljenjem publike.mjuzikl
-
Prirodnost igre koja uvlači publiku, glumci koji vjeruju u ono što igraju te istaknuta duhovna dimenzija, odlike su baštinskih tekstova i njihovih inscenacija.ESEJI