Korupcija u neprovokativnoj i lakoj komediji zabluda
Satiričko kazalište Kerempuh: Heinrich von Kleist, Razbijeni vrč, red. Lea Anastazija Fleger
-
Heinrich von Kleist (1777–1811) jedan je od istaknutih njemačkih pisaca devetnaestog stoljeća koji je stvarao na razmeđi weimarskog klasicizma i romantizma, ali je bio toliko udaljen od njihovih prevladavajućih svojstava da za života (kojeg je ponajviše zbog toga rano sam okončao) nije stekao priznanja, koja su uslijedila tek kasnije. Neke su novije analize njegovih komada čak ukazivale na to da je u njima moguće naći stanovite elemente (ponajviše teatra apsurda) koji su se na kazališnoj sceni pojavili tek nakon stotinjak i više godina. Tako ni Razbijeni vrč (Der zerbrochene Krug, 1808.) nije pozitivno ocijenjen pri pojavljivanju, da bi kasnije stekao reputaciju jedne od najboljih njemačkih komedija devetnaestog stoljeća, iako se zapravo ne radi o tipičnoj komediji nego u za to vrijeme iznimno rijetkom povezivanju komedije s tragedijom.Ipak, niti to nije mu pomoglo sve do nedavno da se pojavi na našim pozornicama, pa je u nas Von Kleist bio uglavnom poznat kao prozaik visokih dometa, dok je Razbijeni vrč privukao pozornost tek kada ga se moglo koristiti kao ilustraciju teme korumpiranog sudstva koja i nakon više od dvjesto godina djeluje vrlo slično. Pritom je nažalost za volju aktualnosti zanemaren veći dio složenosti komada i dobar dio onih vrijednosti zbog kojih Von Kleistov komad zauzima visoko mjesto u njemačkoj kazališnoj literaturi devetnaestog stoljeća.
Radnja tog djela zbiva se u nizozemskom provincijskom mjestu u kojem korumpirani sudac Adam provodi pravdu po svojoj volji, koja je neprestano na prodaju najboljem ponuđaču, a zaplet započinje kada stignu glasi kako tim krajem prolazi Valter, predstavnik središnje pravne službe kojom vlast iz Utrechta nastoji uvesti red u sudsku praksu te da je on već neke suce iz susjednih mjesta suspendirao. U tom trenutku Adam započinje proces u kojem njegova prijateljica Marta tuži zaručnika svoje kćeri Roberta da je razbio skupocjeni vrč koji ima i nemjerljivu sentimentalnu vrijednost za nju, jer je podsjeća na preminulog muža. Von Kleist je komediju zabune obogatio originalnim postavljanjem odnosa privida i zbilje uz elemente ozbiljne drame ne samo u prikazu društva koje pristaje na korupciju, nego i ljudi koji u tom svijetu moraju donositi odluke koje će im odrediti život i bitno mijenjati karakter.
Već je i predstava u režiji Ivana Vuka Torbice, s kojom je (pod nazivom Razbijeni krčag) 2015. beogradsko Jugoslovensko dramsko pozorište gostovalo na Danima satire, pokazala da joj je najvažnija sličnost sa suvremenom situacijom u Srbiji, pa je i jedan kokošinjac u dnu scene povezivao nekadašnju nizozemsku provinciju i današnju palanku. Oslanjajući se na izvrsne glumce i komiku često građenu na groteski, predstava je bila zabavna pučka igra koja je zabavljala gledatelje, ali im nije prenijela kompleksnost i punu vrijednost teksta. A to je, iako drugačijim kazališnim sredstvima, isto tako zanemarila i Kerempuhova predstava u prijevodu i adaptaciji redateljice Leje Anastazije Fleger i dramaturginje Nikoline Rafaj.
Ova je predstava prebačena u neku stiliziranu današnjicu u kojoj su od originala zadržani gotovo isključivo satira i komika, a zanemarene mnoge za visoke domete Von Kleistova teksta važne odlike – od kompleksnosti značenja do dubokog poniranja u karakter svakog lica. Zato njihove promjene ponašanja a i obrati fabule djeluju proizvoljno, a i glumci teško nalaze uvjerljivu motivaciju za postupke takvih likova. Najteže je pritom bilo Marku Makovičiću koji je protagonista suca Adama igrao kao neku vrstu razmetljivog bogatuna, karikirajući ga u stilu konvencionalne slike današnjeg tajkuna gotovo bez promjena od početka do kraja, što je funkcioniralo dobro u većini komičnih scena, ali nije moglo pridonijeti cjelini predstave. Većina drugih glumaca je taj korak dalje od pojednostavljenog teksta uspješnije postizala, oslanjajući se na svoju jaku glumačku osobnost u kombinaciji s tipom uloga u kojima ih Kerempuhova publika najviše voli.
Tako je Hrvoje Kečkeš nijansirano i bez pretjeranih gesta mogao oduševiti kao ironično nadmoćni kontrolor Valter, ali i on se jedva snalazio s potpunom promjenom tog lika i pristajanjem na korupciju jer se to dogodilo tako brzo da je moglo biti smiješno samo zbog svoje neuvjerljivosti. I Anita Matić Delić je više svojom glumačkom osobnošću i inzistiranjem na komičnoj aroganciji stvorila zanimljiv lik tužiteljice Marte, da bi isto tako na kraju u trenu promijenila svoju nepomirljivost i veselo prihvatila korupciju. Tu promjenu je najlakše prihvatio pisar, kojeg je od početka Matija Šakoronja tumačio s osvjedočenim komičarskim darom, poigravajući se između poniznosti prema moćnijima i uživanja u svojoj domišljatosti u stvaranju spletaka, a jedina koja je uspjela postupno mijenjati lik bila je Mirela Videk Hranjec, koja od početka igra na tajnovitost Martine kćerke Eve koja ne želi svjedočiti da bi tek na kraju odala da je čitava afera nastala zato jer ju je sudac Adam htio obljubiti. No, i to njeno svjedočenje dolazi znatno nakon trenutka u kojem je i posljednji gledatelj shvatio da su optužbe njenog zaručnika, a i ostalih, bile ne baš dojmljivo provedena komedija zabluda.
Eva je ujedno i jedina koja se teško miri (ali mu se na kraju mora pridružiti) s veseljem svih lica zajedno u završnoj slici kao slavlju povratka na staro i dokazom da je korupcija vječna. Lea Anastazija Fleger je efektno režirala tu scenu, a brzi ritam izvedbe i nemali broj uspjelih komičnih scena sigurno će nasmijati i zabaviti većinu publike u Kerempuhu, pa će tako Razbijeni vrč biti predstava koja će redanjem satiričnih točaka odgovarati nazivu ovog teatra, ali se ipak neće dugo pamtiti, jer ne samo da ne doseže vrijednosti Von Kleistovog izvornika nego ne ostvaruje u potpunosti ni namjeru autorica da isprovociraju žestoku reakciju gledatelja, jer komedija s elementima farse svojom zabavnošću više omogućuje neku vrstu olakšanja i zaborava problema koji ih muče.
© Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 4. travnja 2022.
Režija: Lea Anastazija Fleger
Premijera: 13. ožujka 2022.
Dramaturginja: Nikolina Rafaj
Autorice adaptacije i prijevoda: Nikolina Rafaj i Lea Anastazija Fleger
Scenografi: Zdravka Ivandija Kirigin i Matej Kniewald
Kostimografkinja: Tea Bašić Erceg
Koreografkinja: Anja Đurinović
Autori glazbe: Ivana Starčević i Marko Levanić
Oblikovatelj svjetla: Saša Fistrić
Glume: Marko Makovičić (Adam), Hrvoje Kečkeš (Valter), Matija Šakoronja (Pisar), Anita Matić Delić (Marta), Mirela Videk Hranjec (Eva), Damir Poljičak (Fajt), Filip Detelić (Rupert), Mia Anočić – Valentić (Brigita), Josipa Anković (Greta), Karlo Mlinar (Vanja), Lana Meniga (Liza)
Piše:

Kurelec