Poetična, dirljiva i nostalgična predstava o najvažnijim trenucima djetinjstva
Teatar Poco Loco, HNK Ivana pl. Zajca Rijeka, Centar mladih Ribnjak: Edmond Rostand, I Cyrano i djevojčica, red. Guillermo Baldo
-
Teatar Poco Loco prvenstveno je poznat po projektima za najmlađe, posebice po pripovjednom kazalištu pod nazivom Priča mi se priča kojim gotovo svake nedjelje razveseljava mališane na zagrebačkom Ribnjaku. U desetak godina postojanja napravljeno je osam predstava, većinom za djecu, a tri za zahtjevnu publiku viših razreda osnovnih škola. Pokrenula ga je Renata Carola Gattica i makar trenutačno fizički nije prisutna, njezin duh itekako se u Pocu Locu osjeća. Dokaz tome je i nova predstava koju je doslovno prenijela s argentinskih na zagrebačke i riječke daske.
Naime, pogledavši predstavu I Cyrano i djevojčica u Argentini, koja je u toj zemlji ovjenčana mnogim nagradama, pozvala je redatelja Guillerma Balda da istu predstavu režira s glumicama Poca Loca Majom Katić i Zrinkom Kušević te u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca, gdje je zaposlena kao ravnateljica Drame. O riječkoj predstavi s Rominom Tonković i Anom Marijom Brđanović pročitajte kritiku Marijane Trinajstić. Smatram važnim pisati o Pocu Locu jer to nezavisno kazalište pomno bira tekstove koje će postaviti, posebice za mladu publiku, s važnim temama o kojima se s pozornice rijetko govori. Kako se dijete osjeća tijekom brakorazvodnog procesa bila je tema predstave Pola pola, Superjunaci su se bavili virtualnim igrama i nasiljem a I Cyrano i djevojčica otvara mnogo važnih problema – od stjecanja i gubitka prijatelja do vrlo škakljive teme ljubavi između dviju djevojčica.
Okvir za priču je prisjećanje protagonistice Jele koju je sjajno utjelovila Zrinka Kušević. Sa sjetom na licu publici pripovijeda o najvažnijim trenucima svoga djetinjstva, prebacujući se spretno tijekom predstave iz lika u lik te iz pripovijedanja u dijaloge i monologe. Na pozornici je sve prekriveno bijelim plahtama, čijim micanjem oživljuje sjećanja na grad i četvrt u kojoj je nekoć živjela. Scenografiju je redatelj Guillermo Baldo osmislio vrlo znakovito i dojmljivo, zajedno s Agostinom Barbarini – od kartonskih kutija napravljena je prekrasna gradska četvrt sa zgradama koje imaju stilizirano izrezbarena vrata i prozore. Kutije su znak selidbe, a u Jelinoj priči stalno netko odlazi i dolazi. Selidbe su obilježile njezino djetinjstvo, zahvaljujući njima stekla je mnoga važna prijateljstva, ali ista i izgubila.Zrinka Kušević vrlo dinamično pripovijeda o čvrstom prijateljstvu s jednim dječakom, vješto se prebacuje iz uloge u ulogu prikazujući njihovu igru i povezanost, ali i silnu tugu i prazninu nakon što se dječak odselio. Vrlo je dirljiva njezina potraga za novim prijateljima, a to je i važan trenutak u predstavi koji zrcali dječje osjećaje tijekom neprestanih selidbi, odraslim gledateljima pokazuje što im nedostaje, koliko su usamljeni i tužni, što je Zrinka Kušević uspjela vrlo uvjerljivo i snažno prenijeti. U likovima majke, profesorice, susjede stavlja na glavu kutiju te s takvom predimenzioniranom maskom mijenja i način glumačke igre, čime se domišljato postigla razlika između izvještačenog, karikiranog svijeta odraslih (kakvim ga vide djeca) i iskrenog, emotivno nabijenog dječjeg svijeta. Tiho i samozatajno, s gitarom u ruci, na pozornicu ulazi Maja Katić, u ulozi djevojčice Roxy s kojom će Jela vrlo polako i postupno izgraditi čvrsto prijateljstvo.
Kao što su se Mali princ i Lisica jedan drugome približavali korak po korak, gledajući se isprva s distance, tako se i njih dvije u početku samo promatraju i osluškuju, a sve češćim druženjima pronalaze mnogo sličnosti i postaju nerazdvojne. Susjeda im pripovijeda priču o Cyranou, što je prikazano vrlo maštovito, duhovito i efektno u tehnici teatra sjena, kao igra s bijelim kišobranom koji postaje platnom na koje se sjene projiciraju. Tijekom te priče Jela doživljava otkrivenje vlastitih osjećaja, shvaća da je njezina ljubav prema Roxy duboka i snažna, te joj odluči slati pisma na isti način na koji je Cyrano to činio Roxani, potpisujući se kao Jelin bratić Christian. To je vrlo duhovita igra u kojoj je ponovno zablistala Zrinka Kušević u uvjerljivom iskazivanju oluje svojih osjećaja – od potpune zbunjenosti onim što joj se događa, duhovitog prerušavanja u Christiana do ushićenosti zbog osjećaja koje do tada nikada nije osjetila.
Njihov se odnos učvršćuje i putem sjajnih pjesama Lusiane Lipchak i Franca Dallamore koje nam donose dašak argentinskog ugođaja, a vrlo su osjećajne – Roxyino prebiranje po žicama gitare i Jelin glas odišu radošću i tugom, sjetom i uzbuđenjem. Sjajna je ideja Guillerma Balda da se referira na poznati klasični predložak Edmonda Rostanda kako bi se vrlo suptilno dotaknuo tabu-teme istospolne ljubavi. Maja Katić i Zrinka Kušević uspjele su u svojoj glumačkoj igri izgraditi odnos pun nježnosti i topline te neizravno, putem tih emocija progovoriti i o dubljoj ljubavi.
Nakon duhovite, uzbudljive i napete igre s pismima koje Roxy dobiva od Christiana odnosno od Jele, slijedi za Jelu ali ovaj put i za publiku, ponovno težak udarac – Roxy se mora odseliti. Bol koju osjeća Jela, Zrinka Kušević sjajno je prenijela na publiku te je mnogo gledatelja u tom trenutku i zaplakalo. Guillermo Baldo napisao je uistinu izvrstan tekst pun obrata i dubokih emocija koje su Maja Katić i posebice Zrinka Kušević sjajno iznijele na pozornicu te prenijele na gledatelje. Predstava je vrlo poetična i izuzetno dirljiva, toplih, nostalgičnih boja (od boje kartonske kutije koju slijedi i boja kostima), vizualno jednostavna a impresivna, glumački izvanredna, tematski važna podjednako za odrasle kao i za djecu. Nadam se da će je što više malih i velikih gledatelja imati priliku pogledati.
© Katarina Kolega, KAZALIŠTE.hr, 11. travnja 2022.
Autor adaptacije i dramaturg: Guillermo Baldo
Redatelj: Guillermo Baldo
Premijera: 7. prosinca 2021. (Rijeka), 10. prosinca 2021. (Zagreb)
Prevoditeljica: Nikolina Zidek
Scenografi: Agostina Barbarini / Guillermo Baldo
Kostimografkinja: Yanina Pastor
Skladatelji: Lusiana Lipchak / Franco Dallamore
Oblikovatelj svjetla: Daniel Maluf
Fotografija na plakatu: Evira Bo
Uvodna pjesma: Susy Schock
Prilagodba kostimografije: Manuela Paladin Šabanović
Prilagodna scenografije: Ivan Botički
Prilagodba svjetla: Željko Dešić / Anton Modrušan
Koordinatorica koprodukcije: Dunja Vuković
Uloge: Zrinka Kušević / Romina Tonković (Jela), Maja Katić / Ana Marija Brđanović (Roxana)
Piše:

Kolega