Efektno zasijecanje u beznađe i besmisao socijalnih odnosa mladih
Teatar &TD: Vanja Jovanović, Petra Pleše, Mala zabava, red. Vanja Jovanović
-
Petero mladih ljudi našlo se u Baranji, u vikendici jednog od njih. Tamo su kako bi se zabavili, uz mnogo alkohola, kako to već ide. Poznata situacija, u kojoj se vjerojatno svatko našao barem nekoliko puta u životu (a mnogi i puno češće od toga). Predstava naslovljena Mala zabava, autorski projekt Vanje Jovanovića i Petre Pleše, u Jovanovićevoj režiji, praizvedena u Polukružnoj dvorani Teatra &td 7. travnja, počinje upravo tako – dolaskom na takvu, zapravo svakodnevnu zabavu. Smještena je u izrazito rustikalnom, divljem ambijentu tipične baranjske vikendice, pojačanom izrazitom, gotovo grotesknom vanjskom hladnoćom (dvoznamenkasti temperaturni minusi koji tijekom predstave samo padaju). Poznato je staro pravilo kako dramske radnje koje započinju obično, tako neće i završiti. Mala zabava ubrzo nakon početka kreće s opravdavanjem te premise, na čemu je, pokazuje se, izgrađena cijela predstava.Već prvi trenuci zabave pred gledatelje istresaju teret, pokazuju kako tu nešto uvelike, reklo bi se, ne štima. Uskoro, okupljeno društvance počinje igrati u običnim okolnostima sasvim blesavu, iako potencijalno opasnu igru koju tituliraju Dräger istine, pritom joj dajući ironijski značaj nečeg izvorno slavonskog, poveznice s terroirom i lokalnom novoetnografijom. To ih vodi prema otkrivanju stvarnih planova, koji možda i ne moraju biti toliko stvarni. Naime, društvo se odlučilo ubiti, počiniti kolektivno samoubojstvo. Odnosno, to su odlučili – čini se isprva rezolutno, barem neki od njih. Drugi će još dvojiti, a ima ih i prvi put suočenih s tom istovremeno monstruoznom, opasnom, naoko ničim motiviranom i bizarnom odlukom.
Samoubojstvo iz beznađa, besmisla stvarnosti u kojoj mladi, pokušavajući smisao naći u društvenim ulogama i rukavcima koje ono nudi, što dovodi samo do novih zbunjivanja, depresivnih stanja i gubitka svakog samopouzdanja, tema je s kojom se predstava bolno suočava, ne ostavljajući ostatka. Kada pred kraj predstave, u nekoj vrsti kulminacije, bude izražena želja da se prije nego što samoubojstvo nastupi sve ovjekovječi zajedničkom fotografijom, koliko groteskna i bizarna, jednako je beznadna, bolna i gledateljski neugodna. Taj se prizor događa nakon oko dva sata (predstava u cijelosti traje oko dva i pol sata s jednom stankom) i barem je jednako razarajuć kao početak, u kojem se samoubojstvo kristalizira i postavlja kao cilj.
Iako kraj jednako efektno zasijeca u beznađe odnosa mladih likova, cjelina kojom se do njega dolazi ipak nije bez mana. Naime, a osobito je to primjetno u drugom dijelu, nakon pauze, mnogi prizori djeluju kao da su u službi gomilanja apsurdističkih rasturanja, tropa iz repertoara koji se valjda autorskom timu i glumcima činio zanimljiv. Isto ne mora biti slučaj i s gledateljima koji su do tada sve već shvatili i povezali u, inače uvjerljivu, cjelinu. Drugim riječima, Maloj zabavi bi, kako tenzija izvedbe ne bi odveć pala (a što se događa), dobro došlo ponešto sređivanja i kraćenja dijelova koji nisu bitni za poante.
Te se poante kreću u dva paralelna smjera, dvije dramaturške linije koje će se ispreplitati do kraja. Prva razina je u naturalističkom zasijecanju u društvene odnose mladih, u beznađe u kojem se samoubojstvo čini kao još jedan čin odrastanja koji treba probati, bez ikakve stvarne svijesti koliko je to iskustvo trajno. Druga bi se mogla nazvati blagim apsurdom, tretmanom užasavajuće, bolno istinite cjeline poigravanjem i razaranjem socijalnih odnosa. Čini se to na razne načine, uglavnom razvlačenjem groteske, poput spomenutih temperaturnih minusa koji rastu do potpuno nevjerojatnih brojki ili efektne vizualne dosjetke, unošenja sve više i više cjepanica na scenu do momenta kada, u drugom dijelu predstave, one ne prekriju gotovo cijelu scenu te potpuno njome dominiraju, do mjere da otežavaju kretanje glumcima, a nalaze se čak i u elementima scenografije (kauč) koji su se do tada sasvim normalno koristili.
Ansambl predstave, koji čine Tea Harčević, Zdenka Šustić, Ivan Simon, Luka Knez i Tin Rožman, redom (bivši) studenti zagrebačke odnosno osječke akademije, vrlo je uvjerljiv u grupnoj dinamici, balansiranju između razarajućeg naturalizma i ludičkog apsurdizma te ostvaruju uspjelu zajedničku kreaciju. U tome im, uz uvjerljivu scenografiju Mateja Kniewalda, asistiraju i glazba Marina Živkovića te svjetlo Dine Marijanović, dok su kostimi Melise Novosel (koja potpisuje i scenski pokret) očekivani.
Teatar &td s Malom zabavom nakon duljeg vremena dobio je predstavu koja do srži otvara probleme mladih, ne nudeći utjehe, samo razočaranje, no bez dociranja. Moglo je to uz nešto manje gomilanja rješenja koja su očito atraktivnija izvođačima nego što imaju mjesta u cjelini, no i ovako rezultat je, osobito glumački, snažan, uvjerljiv i potresan.
© Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 25. travnja 2022.
Režija: Vanja Jovanović
Dramaturgija: Petra Pleše
Scenografija: Matej Kniewald
Glazba: Marin Živković
Scenski pokret i kostimografija: Melisa Novosel
Oblikovanje svjetla: Dina MarjanovićGlume: Tea Harčević, Zdenka Šustić, Ivan Simon, Luka Knez, Tin Rožman
Piše:

Žganec-Brajša