Neinventivan iskorak prema mlađoj publici

Satiričko kazalište Kerempuh: Nikola Zavišić i Dora Golub, HAPPY END (ili Putovanje kroz maštu Mašinu), red. Nikola Zavišić



  • Drastično smanjen broj gledatelja u vrijeme pandemije zadesio je sva kazališta (i ne samo njih), a ranije gotovo stalno ispunjeni Kerempuh odlučio je brzo i efikasno okrenuti taj trend i to privlačenjem mlade publike. Tako je prethodna premijera Razbijeni vrč Heinricha von Kleista bio u režiji Leje Anastazije Fleger izrazito pojednostavljen i vizualno prilagođen toj publici ili bar onome njezinom dijelu o kojem se govori kao o dominantnom – onima koji pod utjecajem interneta i poglavito društvenih mreža nemaju strpljenja za bilo koje duže ili ozbiljnije teme i sadržaje i koji se lakše snalaze u virtualnom svijetu nego u stvarnosti. Na neki način bi tipski primjer takve predstave trebao biti HAPPY END (ili Putovanje kroz maštu Mašinu) redatelja Nikole Zavišića i dramaturginje Dore Golub, poznatijih u Slavoniji nego u Zagrebu. Oni zajedno potpisuju zanimljivu ideju i koncept, ali i tekst za kojeg im je začudo pomanjkalo maštovitosti.

    Izvedba počinje već uobičajenom obavijesti o gašenju mobitela, ali se zatim glas iz zvučnika ispravlja pa kaže da u ovoj predstavi treba imati uključene svoje aparate, a onda iz crvenog zastora iskrsava Lux koji se predstavlja kao voditelj kazališta koje oblikuje svijet mašte odabranog pojedinca. Josip Brakus ga tumači kao poletnog pokretača klasične komedije (najčešće lukavog slugu). Mobitelom, ali i uživo bira nekog iz publike, no nakon nekoliko odbijanja predvidljivo izabire Mašu koja je u tumačenju Mije Anočić-Valentić neka naša varijanta Bridget Jones.

    HAPPY END je i zamišljen tako da se poigrava ili dekonstruira dobro poznate elemente iz velikog broja slavnih bajki ili komedija – od Shakespearea preko Alise u zemlji čudesa do Štefice Cvek u raljama života. Jedan od duhovitijih primjera takvog postupka je podnaslov Putovanje kroz maštu Mašinu koje ponajprije asocira na stroj koji stvara maštu, da bi se otkrilo kako se radi o mašti djevojke Maše. Nažalost, ono što je u prvim minutama moglo izgledati obećavajuće, nije realizirano niti u tekstu a niti u njegovoj scenskoj izvedbi, jer su umjesto pravog poigravanja kvalitetnim tekstovima, iz njih (po principu stvaranja podnaslova) izabrani vrlo kratki isječci koji su uglavnom neinventivno obrtani u suprotnost koja nije bila čak niti dovoljno smiješna.

    Tako se Brakusov Lux gubi kao meštar ceremonije upadajući iz početnog elana u rutinsko otaljavanje zadatka. Mia Anočić-Valentić uspijeva glumački uvjerljivo prezentirati ženu u ranim tridesetim godinama koja ne uspijeva naći ni posla niti partnera, a to joj ne uspijeva niti u njenom izmaštanom svijetu, jer su gotovo sva bića koja smisli protiv nje, a i ona je stalno pod pritiskom koji se očituje s nekoliko prisilnih, manje više istih pokreta (koreografkinja Anja Đurinović) koje ponavlja uz jednoličnu glazbu Willema Miličevića i Melite Lovričević.

    Ostalih četvero glumaca tumače svaki po više uloga, a pritom dvoje mlađih ostaje na jednom ili dva gega ili načina ponašanja, što možda želi naglasiti ograničenost dijela mlađe generacije, pa Josipa Anković ne ide dalje od izazovnih seksi poza, a kod Ozrena Opačića se najviše pamti varijacija na obećanje seksa iz Štefice Cvek koje je ovdje ilustrirano skakutanjem uz trzanje tijela koje podsjeća na snošaj – bila mu neka partnerica u blizini ili ne. Oni s više iskustva nisu baš svim svojim pojednostavljenim ulogama uspjeli udahnuti život, ali su uspjeli napraviti bar po jednu vrijednu minijaturu. Anita Matić Delić je efektno povezala komiku, grotesku i horor u stvaranju neobične vještice, a Dražen Čuček kao Disko Derviš – virtuozno se vozeći na hoverboardu, bio je maksimalno koncentriran u vrlo uspjelom poigravanju govorom i scenskim pokretom, ali to ipak nije bilo dovoljno za kazališni HAPPY END.



    Doduše, čini se da je uz one koji su predstavi na kraju pljeskali iz prijateljskih veza s njenim autorima bilo i mladih gledatelja (čak i onih koji nisu potpuno zarobljeni u digitalnom svijetu) kojima se predstava svidjela. No hoće li ih i dalje biti dovoljno da bi se bar djelomično ostvarile želje uprave za povećanjem broja gledatelja vrlo je dvojbeno, jer iako se možda neće vratiti svi oni gledatelji koji su punili Kerempuh prije pandemije, oni koji se opet pojave teško će prihvatiti ovakvu predstavu, jer su uz zabavnost naučeni i na visoke ili barem solidne kazališne vrijednosti, kojih u predstavi Nikole Zavišića i Dore Golob nije bilo.

    © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 3. svibnja 2022.

    Ideja, koncept i tekst: Nikola Zavišić i Dora Golub
    Redatelj i koscenograf: Nikola Zavišić
    Dramaturginja: Dora Golub
    Scenograf i autor video materijala: Filip D. Mikić
    Kostimografkinja: Marita Ćopo
    Autori glazbe: Willem Miličević i Melita Lovričević
    Koreografkinja: Anja Đurinović
    Oblikovatelj svjetla: Nikola Zavišić
    Autorica fotografija: Jelena Janković
    Inspicijentica: Mirela Tihava

    Glume: Mia Anočić – Valentić (Maša), Josip Brakus (Lux), Dražen Čuček (Disko Deviš, Strikan, Zec, Ekscentrični susjed), Anita Matić Delić (Tetka, Susjeda s mačkama, Yubaba), Ozren Opačić (Colin Firth, Vjeverica, Gljiva, Zec), Josipa Anković (Rodica, Djevojka, Cimerica)

Piše:

Tomislav
Kurelec