Predstava podređena spektakularnoj vizualnosti

HNK u Zagrebu: Ugo Betti, Zločin na kozjem otoku, red. Paolo Magelli, Brodarski institut u Zagrebu



  • Brodarski institut prostorno je golem kompleks u Novom Zagrebu, impresivne arhitekture kojom dominiraju bazeni za testiranje projekata brodova – tog tako amblematskog proizvoda industrijske modernizacije vremena druge Jugoslavije, svojevremeno jedne od najvećih brodograđevnih sila u svijetu. Zagrebački je institut trebao biti, i bio, mjesto gdje je ta industrija imala svojevrsni početak, idejni inkubator koji ju je opskrbljivao projektima i inovacijama.

    Postupno propadanje brodarske industrije vodilo je i institut u postupno propadanje, nedavno formalizirano otvaranjem postupka likvidacije. Arhitektura, građena u ključu visokog modernizma, međutim, zasad stoji. I kako to često biva, prvi koji su arhitekturu pronašli i pridali joj novi smisao su umjetnici, otvorivši Brodarski institut, inače prostor nedostupan javnosti, publici i ostvarivši u njemu predstavu Zločin na kozjem otoku, prema djelu talijanskog dramatičara Uga Bettija. U prijevodu Željke Udovičić Pleština i Paola Magellija, ujedno dramaturginje i redatelja, predstava u produkciji HNK u Zagrebu premijerno je izvedena 18. svibnja.

    Kada kazalište izlazi u prostore koji mu izvorno nisu namijenjeni, logično se postavlja pitanje o smislu i svrsi ambijenta i kazališnog događaja koji se u njemu odvija. Osobito će to biti kod prostora snažnog vizualnog identiteta poput Brodarskog instituta, čiji su bazeni, ali i ostatak arhitekture, pa i nekad održavani a danas podivljali pejzažni elementi, uistinu fascinantni. Prvi dio Zločina na kozjem otoku događa se unutar kružnog bazena za testiranje modela brodova, usred kojeg je postavljen „otok“ s prilazom preko pokretne željezne platforme (dijela izvorne opreme bazena), što sve izgleda vrlo dojmljivo i vizualno je impresivno. U tom se prostoru odvija svojevrsni kondenzat drame koji gotovo asocira na koreodramu, tekst je u sasvim sporednom planu, a kad ga ima, slabo dopire do publike zbog akustičkih specifičnosti prostora. Glumci i glumice se mnogo kreću, pokreti i pokoja riječ ili krik im povremeno asociraju na odnose i (budući) zločin, no sve je značenjski podređeno spektakularnoj vizualnosti, za što je uvelike zaslužna sama arhitektura u koju se ionako mudro minimalno interveniralo (iskusni scenograf Miljenko Sekulić).

    Drugi dio predstave odvija se ispred ulaza u građevinu bazena, na prostoru s kojeg je unutrašnjost zgrade vidljiva kroz otvorena vrata, a uokolo se nalaze podrtine čamaca kakvi su se koristili za testiranja u bazenu (također uspjelo scenografsko rješenje), dok je okolno raslinje ostavljeno u zatečenom, podivljalom stanju visoke trave i drveća otetoga kontroli. Tu se ono što je ranije viđeno u zbijenoj koreodramskoj formi uglavnom lišenoj riječi odvija ponovno, u klasičnom dramskom tkivu i obliku kakav bi se mogao igrati na bilo kojoj komornoj pozornici. Konstanta obje scene ipak je bunar, mjesto koje u drami funkcionira doslovno ali i metaforički kao grotlo zločina, pad u ponor iz kojeg povratka nema, ali ne radi usuda, nego ljudske naravi.

    Posrijedi su dakle gotovo dvije predstave, a kako je prva neverbalna i temelji se na zgusnutim slikama osnovnih emotivnih i strastvenih raskrsnica predloška, druga, koja taj isti predložak donosi na relativno tradicionalan način, pomalo djeluje kao objašnjavanje prethodne, što izravno i najavljuje Edoardo, stari mještanin koji, kada publika zauzme mjesta na tribini i drugi dio predstave otpočne, izgovara kako „ćete sada vidjeti što se dogodilo“, referirajući se izravno na upravo pogledani prvi dio. Odnos je to zbog kojega Bettijev snažan, zgusnut i čvrst tekst poprima poziciju svojevrsnog surogata u cjelini, nastavka prvog djela koji je tu kako bi rastumačio, umjesto oživotvorio dramu koja se već dogodila.

    Osjećaj objašnjavanja i „crtanja“ poante odaju i odveć doslovan video Ivana Marušića Klifa, izmjena animiranih koza i stiliziranog otoka, a koji se u drugom dijelu prikazuje na zidu iznad vrata bazenske građevine. Kostimi Lea Kulaša ponešto su stilizirani, no jasno smješteni u prošlost; evociraju vrijeme praizvedbe Bettijeve drame (1950.) ili čak neko ranije, dakle svakako prošlo vrijeme. I općenito, cjelina predstave kao da ne može odlučiti bi li se smjestila u predmoderno razdoblje antiarkadije kozjeg otoka ili visoki modernizam Brodarskog instituta, što je konceptualni problem s kojim se ne izlazi na kraj; zapravo se za njega ni ne pokušava ponuditi rješenja.

    Ni glumci ne izlaze najbolje na kraj s dodijeljenim im ulogama, zalazeći prečesto u pretjerivanja i rješenja koja strast izviruću iz Bettijevih likova pokušavaju ostvariti pretjeranom ekspresijom na sceni. Nina Violić u ulozi Agate, udovice i neke vrste predvodnice ženske zajednice s kozjeg otoka, u promijenjenom kontekstu, gotovo reprizira prošlosezonsku ulogu Laure Lenbachove iz Krležine Agonije, što ovdje djeluje kao pretjerivanje. Iva Jerković kao Silvia, njezina kći, u tome je otišla još dalje te je njezin lik, nažalost, ugušen glumičinim ekspresijama. Najbolji balans između strasti i potisnutosti koja stalno prijeti prsnuti pronašla je Lana Barić kao Pia, sestra Enrica Ishija, profesora čija je Agata udovica, ali i njezina uloga povremeno odlazi u maniru. Angela, mladog stranca-intriganta oko čijeg se lika konstruira cijeli koloplet krivnje i strasti triju žena, Marin Klišmanić donosi više kao figuru a ne pokretača vrtloga seksualnosti koji će, dakako, završiti tragično. Dušan Gojić korektan je i pouzdan u maloj ulozi Edoarda, starog mještanina.

    Ugo Betti pisac je osobite biografije; radni je vijek proveo kao sudac i arhivar talijanskog Ministarstva pravosuđa te, iako je autor pozamašnog opusa koji obuhvaća čak dvadeset i sedam drama, a pisao je i prozu i poeziju, recepciju je za većeg dijela života ostvario tek sporadično i ograničeno, osobito izvan Italije, da bi nekoliko godina prije smrti bljesnuo na europskim kazališnim pozornicama i dobio niz uglednih priznanja. To ga svrstava u onaj tip književnika kakvi se povremeno pojavljuju u svakoj kulturi, ljudi izvan sustava hijerarhija i priznanja, medijskog praćenja i nagrada koje etablirani književnici dodjeljuju jedni drugima, no koji pišu čudesna djela iznimne kvalitete i onda se odjednom pojave kao otkriće, e da bi postali kulturna i (u slučaju kazališta) repertoarna činjenica.

    Paolo Magelli i Željka Udovičić Pleština kazališni su radnici golemog iskustva, etablirane osobnosti scene te, za razliku od svojevremeno Bettija, nemaju problema s prepoznavanjem vlastita rada. No, to ne znači da im se svaki rad bez zadrške može pripisivati u antologiju, a Zločin na kozjem otoku, unatoč kazališnom otkriću i korištenju vizualno nevjerojatno pregnantnog prostora Brodarskog instituta, nažalost ima i određenih vidljivih mana.

    © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 23. svibnja 2022. 

    Prijevod: Željka Udovičić Pleština, Paolo Magelli
    Režija: Paolo Magelli
    Premijera: 18. svibnja 2022. u Brodarskom institutu u Zagrebu
    Adaptacija i dramaturgija: Željka Udovičić Pleština
    Scenografija: Miljenko Sekulić
    Kostimografija: Leo Kulaš
    Glazba: Ljupčo Konstantinov
    Oblikovanje videa: Ivan Marušić Klif
    Oblikovanje svjetla: Aleksandar Čavlek

    Glume: Nina Violić, Iva Jerković, Lana Barić, Marin Klišmanić, Dušan Gojić

Piše:

Leon
Žganec-Brajša