Predstava složene dramaturgije, studiozne režije i izvrsne glume
Fakin teatar, Zagreb: Ćelava Leda (prema motivima Krležine Lede i Ionescove Ćelave pjevačice), red. Sara Stanić
-
Da je Ćelava Leda jedna od predstava koje jednostavno dobro stare i za koje bi bilo sjajno da su na nekom repertoaru pokazalo je njezino ponovno igranje na nedavno završenom 11. Festivalu Miroslava Krleže. Za one malobrojne koji još uvijek nisu čuli ili je uspjeli pogledati, kažimo kako je već pomalo kultna Ćelava Leda premijerno izvedena na pozornici Akademije dramske umjetnosti kao diplomski ispit iz glume 2. godine MA davne 2015. godine.
Predstava je nastala pod mentorstvom profesora Željka Vukmirice i njegove asistentice Slavice Knežević, a beskrajno uspješnu dramaturgiju potpisali su glumica Sara Stanić i ramaturginja Kristina Kegljen te tadašnji studenti glume i naravno glumci u predstavi – Pavle Vrkljan, Mitja Smiljanić, Dubravka Lelas, Hrvojka Begović te Domagoj Janković. U nedavnoj izvedbi na Festivalu Miroslava Krleže, koju sam zbog ljetne nevere umjesto u dvorištu Akademije likovnih umjetnosti pogledala u pomalo derutnoj dvorani Centra mladih Ribnjak, iz prvotne je postave samo umjesto Mitje Smiljanića ulogu Aurela odigrao Luka Bulović.
Tako je nas dvadesetak povlaštenih te kišne ljetne noći u Zagrebu, iz kojeg su se pred vrućinama sklonili svi koji su mogli pronaći bilo kakvo morsko utočište, još jednom svjedočilo geniju Miroslava Krleže i Eugenea Ionesca, ali i talentu mladih autora Ćelave Lede. A ja sam gledajući početak predstave u kojem Melita oralno zadovolji Olivera u svom dnevnom boravku i kao da se ništa nije dogodilo (jer zapravo i nije) nastavlja beskrajne Krležine rečenice o besmislu svog braka i eventualnom novom početku svog života s Aurelom, mislila ono što uvijek mislim kad vidim modernog, živog Krležu na nekoj od naših scena – kako bi on zapravo bio zadovoljan. Jer malo je na ovim prostorima autora koji znaju što bi s Krležom i njegovim naoko mrtvim, a zapravo tako živim teatrom. Važno je ne bojati se klasika – upravo su to pokazali nekadašnji studenti zagrebačke ADU, uzevši u ruke Ledu i Ćelavu pjevačicu i zaigravši se kao djeca s nožicama i papirom.
Iz igre je, kako to često biva, nastala čarolija – Ćelava Leda, predstava u kojoj su riječi snažno progovorile o besmislu riječi u našim jednako besmislenim vezama, brakovima, ljubavima, životima…
Piše u skromnoj festivalskoj knjižici u kojoj je samo jedna stranica posvećena ovoj Krležo/Ionescovoj antikomediji, kako je ova predstava – studija o uzaludnosti riječi, autorsko tumačenje Krleže i Ionesca koje problematizira količinu izgovorenog. Ta količina je ogromna, zasipa nas iz dana u dan kao smeće koje proizvodimo, prijeteći da će nas zagušiti, da će prekriti sve eventualne prave razgovore, emocije, živote…
I Krleža i Ionesco, a i autorska ekipa Ćelave Lede, samo ukazuju na problem, a rješenje ne vide. Pa kad rješenja već nema, kao da kažu, hajmo se bar dobro zabaviti i s ovom komedijom zabaviti i publiku. Jesmo li u teatru ili ne?! I tako se pred publikom događa studija-komedija, a zapravo predstava nazbilj, složene dramaturgije, studiozne režije, osmišljenog scenskog pokreta i vrlo talentiranih glumaca. Samo scena u kojoj je Klara stol/večera Olivera i Aurela definitivno spada u antologijske scene Krleže na našim pozornicama.
Iako predstava u dobroj mjeri prati priču Lede, Ćelava pjevačica se savršeno ispreplela s vrlo dramatičnim proživljavanjima Krležinih likova, dodajući Fricovoj komediji ozračje burleske i odvodeći sve skupa u prostor antikomedije.
Dojam je da se i nakon sedam godina glumci (odavno ne više studenti) sjajno zabavljaju u Ćelavoj Ledi – svakako Dubravka Lelas kao čvrsta, promišljena Melita; Pavle Vrkljan kao Oliver koji više nema što izgubiti; Luka Bulović kao Aurel koji je odavno od umjetnika postao poduzetnik i Klara Sare Stanić kao mini barunica koja pristaje na sve što može osigurati sigurnu egzistenciju. Domagoj Janković u ulozi Klanfara i Hrvojka Begović kao Sobarica otišli su gotovo sasvim u prostor apsurda Ćelave pjevačice, u kojem su im se kako predstava ide kraju pridružili i ostali.
Svi oni koji su se, kako Ionesco veli, „potrudili ustati iz kreveta” da bi pogledali ovu predstavu, mogli su se dobro zabaviti i ponešto naučiti, da bi to naravno odmah zaboravili i stavili pamet na komediju.
© Mila Bulimbašić Botteri, KAZALIŠTE.hr, 20. srpnja 2022.
Piše:

Bulimbašić Botteri