Egzistencijalne ispovjesti s nekoliko antologijskih scena

Zagrebačko kazalište mladih: Simon Stephens, Svjetlo pada, red. Janusz Kica

  • Iako većini naših ljubitelja kazališta nije osobito poznat, Simon Stephens u svijetu zauzima isto tako istaknuto mjesto kakvo su krajem prošlog stoljeća držali Sarah Kane i ostali autori britanskog in yer face teatra. No njegovo je stvaranje potpuno drugačije, a eventualnu dodirnu točku moguće je naći u kritici života i društvenih odnosa u industrijskoj sjevernoj Engleskoj. Međutim, dok su prethodnici rušili sve teatarske tradicije i s mnogo žestine, nasilja i seksa prikazivali mučne sudbine pojedinaca u groznim uvjetima, Stephens tu kritiku iznosi posredno kao uzrok teških obiteljskih sukoba. Pritom on ne ide na rušenje tradicije, nego pomak od realizma nalazi u fantastici kojom je njegov tekst natopljen.

    Vidljivo je to već od uvodne scene – vrlo dugog monologa što inače narušava dramaturšku cjelovitost predstave, ali ovdje zahvaljujući i iznimnoj vrijednosti teksta, a još više glumačkoj i redateljskoj interpretaciji, djeluje fascinantno. Gotovo čitavu pozornicu prekriva potpuno prazan, malo izdignut podij u minimalističkoj, vrlo funkcionalnoj scenografiji Numena i Ivane Jonke. Iza njega na malo sniženim stolicama sjede članovi glumačkog ansambla, osim protagonistice Christine koja usred prazne scene započinje svoj monolog koji pokazuje još jedan karakterističan autorov postupak – Christine počinje svoj govor žaljenjem na to kako je nitko ne vidi. Na to se često stari ljudi žale, ali ona nije stara, a Stephens koristi opća mjesta da bi njihovim pomakom u fantastiku ili grotesku stvorio ne samo odmak od realizma nego i nova, neočekivana značenja.

    Christine je alkoholičarka srednje dobi koja apstinira već godinu dana, ali živi sama jer je zahvaljujući alkoholu uništila sve veze sa sada odraslom djecom i bivšim suprugom, bogatim čovjekom, ženskarom koji joj je doduše platio liječenje, ali je ne želi sresti niti dati novac da ga ne bi trošila na piće. Taj besmisleni osamljenički život joj je dosadio i odlučila je otići u dućan kupiti votku, a njena ispovijed počinje u trenutku kada je pruživši ruku za flašom doživjela smrtonosni moždani udar. Takvim pomakom u fantastiku, u kojoj ispovijed mrtve žene postaje okosnica čitavog komada, Stephens je unio drugačiji pogled na njenu sudbinu i kritičku sliku društva koje ju je dovelo do rušenja obiteljskih veza i nemoći da se realizira kao iznimno zanimljiva osoba, što rezultira i njezinim tragičnim krajem.

    Svjetlo koje ona svojim monologom baca na pad ne samo svoj nego i svojih bližnjih, a i čitavog društva koje ih sve zajedno prema tome vodi, iznimno je dojmljivo zbog izvanredne kreacije Doris Šarić-Kukuljica, a i redatelja Janusza Kice koji je protagonisticu postavio u ogroman prazan prostor, siguran da će ga ona ispuniti svojom igrom. A Doris Šarić-Kukuljica je snagom svoje glumačke, a isto tako i životne osobnosti obogatila autorove naznake u tekstu da bi svojom interpretacijom stvorila od mrtve Christine izvanredno bogatu ličnost. Takva se nije mogla ostvariti u patrijarhalnom svijetu u kojem je trebala biti obična kućanica, pa je stoga pobjegla u alkoholizam. No, kao mrtva pokazuje da je ta u stvarnom svijetu izgubljena žena nakon smrti konačno postala sjajno ljudsko biće koje pronalazi dublji smisao u svim stvarima, pa i svojim pogreškama, za koje više ne krivi nikoga.

    Iz njezinih sjećanja sada izviru scene s njezinim najbližima, u kojima Stephens ima manje uspjeha u oživljavanju za njih karakterističnih općih mjesta ili banalnih situacija koje uglavnom stvara pomakom u grotesku, koja im ne daje neki dublji smisao. Zato i inače vrsna glumačka ekipa ZKM-a s mnogo napora iskazuje tek dio svog velikog umijeća. Tako Sreten Mokrović u ulozi bivšeg supruga Bernarda nedovoljno potiskuje svoju glumačku ozbiljnost, ne uspijevajući se do kraja predati površnim užicima žderanja, pića i seksa utroje. Nataša Dangubić je vrlo uvjerljiva u nijansama privrženosti njegove stalne ljubavnice Michaele koja je također napustila svog bračnog partnera i koja Bernarda zadržava organizirajući seks utroje, koji joj ipak glumački manje leži, pa čistu mehaniku u tim scenama nadilazi samo Petra Svrtan kao angažirana mladica svojim žestokim, često i odbijajućim ponašanjem.

    Jedini Christinin i Bernardov sin Steven u tumačenju Vedrana Živolića pretjerano se groteskno i žestoko ljuti na nesretnu sudbinu, pa do humora i ponekog dubljeg uvida dolazi jedino u nekim (ali ne svim) scenama njegovog inzistiranja na neprekidnom fizičkom kontaktu s gay-partnerom Andyjem, kojeg znatno odmjerenije i uvjerljivije igra Adrian Pezdirc. Lucija Šerbedžija u ulozi njegove sestre Jess začudno je neobična u prvoj sceni u kojoj se budi kraj muškarca za kojeg nije sigurna otkud se on našao u njenom krevetu, ali kasnije gotovo mehanički ponavlja tu vrstu glume, dok Ugo Korani u ulozi tog neznanca Michaela djeluje dovoljno uvjerljivo kao čovjek koji se zaljubio i neće od toga odustati, no niti njegov se karakter gotovo nimalo ne mijenja. Janusz Kica je sve te scene režirao s puno ritma i naglaskom na njihovoj grotesknosti, a to je tek povremeno donosilo komiku i još rjeđe neki dublji smisao.

    Međutim, uz uvodni monolog vrhunski kazališni doživljaj ostvarile su scene bez groteske, ali s velikim udjelom fantastike. Druga kći Ashe, koju je iznimno dojmljivo s mnogo strasti i energije tumačila Mia Melcher, bila je kao i njezina majka ovisnica, ali o drogi a ne alkoholu. Ona se međutim puno ranije odvikla i u iznimno teškim životnim uvjetima odlučila podizati svoju tek rođenu kćerku. Pritom mora izdržati i pojavu bivšeg partnera, također ovisnika Joea, kojeg Ivan Pašalić vrlo dobro tumači prelazeći razne oblike komunikacije – od isprike i ljubaznosti do zastrašivanja i mačističkog stavljanja Ashe na „ženino mjesto“. Nakon uspješnog otpora ona susreće majku, a za razliku od ostalih koji nisu mogli vidjeti Christinu nego ih je ona samo promatrala, teška i dobrim dijelom slična sudbina omogućila je Ashe da majku ne samo vidi nego i otjelotvori i da nakon snažnog zagrljaja njih dvije počnu izmjenjivati svoja tragična iskustva i istine koje je teško izreći, što u izvanrednoj interpretaciji Doris Šarić-Kukuljica i Mije Melcher predstavlja pravi kazališni biser.

    Ostalim je glumcima Janusz Kica pravu priliku da dokažu svoje sposobnosti pružio u dojmljivoj završnoj sceni, kada nad Christinininim grobom njeni najbliži konačno otkrivaju osjećaje koji im pomažu da postanu potpuna ljudska bića. Tako je Svjetlo pada ipak doseglo razinu zanimljive predstave, s nekoliko antologijskih scena, ali to ipak nije do kraja moglo uvjeriti u iznimnu vrijednost Stephensovog teksta.

    ©Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 2. studenog 2022.

Piše:

Tomislav
Kurelec