Don Juan kao zastarjeli roker u izvedbi lišenoj molijerovske prštave komike

Hrvatsko narodno kazalište, Zagreb: Jean-Baptiste Poquelin Molière, Don Juan, red. Dejan Projkovski



  • Tek kada pri samom kraju, neposredno pred Don Juanovu smrt odjekne iz zvučnika glas Jima Morrisona This is the end, beautiful friend u pjesmi The End, postaje pomalo jasno kakvu vrstu radikalnog osuvremenjivanja Don Juana u režiji Dejana Projkovskog nudi zagrebački HNK kao prvu izvedbu remek-djela velikog Molièrea. Ne sporim da i danas ima dosta ljubitelja The Doorsa kojima i sam pripadam, ali oni danas nisu – kao ni čitava rokerska kultura, bitna odrednica svijeta u kojem živimo kao što su to bili u šezdesetim godinama prošlog stoljeća. Isto tako zasigurno i danas još postoje i orgije i grupni seks, ali nakon svih zaraza, u tako rijetkim slučajevima da su zanemarivi kao odrednica današnjice, dok su u šezdesetima bili dio seksualne revolucije koja je kao i rock iskazivala bunt (posebno mlađe generacije) prema tradicionalnom građanskom moralu i postojećem društvenom uređenju. Redatelj doduše to vrijeme nije proživio, jer je rođen 1979., ali su njegova saznanja o tom vremenu toliko pozitivna da ga je u ovoj predstavi odlučio postaviti kao neku alternativu pritiscima u kojima živimo.

    Jedino tako moguće je shvatiti njegovo gomilanje scena orgija u kojima dominiraju ljepotice obnaženih grudi i to u tolikoj mjeri da Molièreova radnja, dramaturgija i dijalozi ostaju u njihovoj sjeni, onemogućujući glumce da ostvare cjelovita i zanimljiva lica koja ovaj tekst nudi i u vrlo slobodnim adaptacijama. Ovdje čak i naslovno lice gubi jedno od svojih bitnih svojstava – Don Juanu više nije izazov zavođenje svaki put nove žene, nego je sveden na to da prvenstveno kroz orgije velikom brzinom mehanički uvećava svoj popis osvajanja. Tako zamišljen protagonist nije pružio gotovo nikakvu šansu svom interpretu Igoru Kovaču da ostvari kompleksniji lik i pokaže glumačko umijeće. Ono se tek nazire u jedinoj molijerovski komičnoj sceni predstave. Kada protagonista od utapanja spašava seljak Pierrot (Filip Vidović), Don Juan odmah osvaja njegovu zaručnicu Charlotte (Tesa Litvan), nudeći joj brak kao i njezinoj prijateljici Mathurine (Luca Anić), ali i tu te efektne komičarske epizode nadmašuju Igora Kovača koji najveći dio vremena provodi kao suvremeni protagonist koji se, natačući se alkoholom iz boce ili sviranjem gitare, nastoji bez previše uvjerljivosti prilagoditi seksualnoj revoluciji od prije pola stoljeća. Zato mu je jedina prava svijetla točka govor protiv mržnje, koji neposredno prije svršetka izgovara kao naš suvremenik, s pravim žarom osuđujući hipokriziju, naglašavajući posebno ona mjesta koja asociraju na naše današnje situacije.

    To je bio previše izravan put za kazališno osmišljenu kritiku, a nije uspio niti pomoći u stvaranju uvjerljivije i kompleksnije Don Juanove osobnosti, a bez nje nije bilo moguće stvoriti vrjedniju predstavu. Tako pojednostavljeni protagonist nije mogao imati niti uobičajeno dovitljivog slugu Sganarellea, inicijatora komičnih, ali i vrlo smislenih rasprava s gospodarom, kojem se mora povinovati ne zbog snage argumenata nego zbog društvenog statusa. Usto, on je poput dugog niza slugu – od antike do Molièrea, virtuozni pokretač radnje svojom živošću i duhovitošću. Svega toga kod Projkovskog nema, pa je Sganarelle kojeg Dušan Bućan korektno tumači sukladno redateljskoj koncepciji, ograničeni malograđanin koji vjeruje (uglavnom crkvenoj) propagandi. Naravno da takav lik ne može pokrenuti prštavu komediju.

    Zbog toga Projkovski pokušava stvoriti komične situacije u neočekivanim, ali i neadekvatnim situacijama, pa tako na zakazanoj večeri kameni kip zapovjednika (Milan Pleština) kojeg je Don Juan ubio, umjesto zastrašujuće pojave postaje lik iz crtića kakve se ponajprije moglo naći prije pedesetak i više godina. Teško je dokučiti što bi takva karikatura trebala značiti, ali neko smislenije značenje nije lako naći niti za čitavog ovog Don Juana, izgubljenog između današnjice i rocka i seksualne revolucije šezdesetih godina prošlog stoljeća.

    ©Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 7. studenog 2022.

Piše:

Tomislav
Kurelec