Aktualna metafora Dubrovnika bez ionescoovske duhovitosti

Kazalište Marina Držića u Dubrovniku: Eugene Ionesco, Stolice, red. Dario Harjaček

• 

  Ovosezonski premijerni niz Kazališta Marina Držića zaključen je listopadnom izvedbom predstave Stolice Eugenea Ionesca u režiji Darija Harjačeka. Novi je to dubrovački susret s ovim redateljem koji je na sceni dubrovačkog kazališta sada već pomalo i daleke, 2014. režirao Camusov Nesporazum. Dubrovačka i festivalska publika pamte Harjačekove režije predstava i na Dubrovačkim ljetnim igrama. Tako je 2011. na Svetoj Mariji režirao Stullijevu Katu Kapuralicu a 2018. u parku kampusa Sveučilišta u Dubrovniku i predstavu Pod balkonima Ranka Marinkovića. Svaka od ovih predstava na neki način, ili izborom autora, tema i atmosfere, prepoznavala je i češće uvjetno i rijetko doslovno podneblje kojim je znao, ovisno o produkcijskim okolnostima, ambijentu i repertoarnim zagovorima, obojiti i upotpuniti svaki od tih kazališnih izazova. Ionescove Stolice u relativno davnoj kronologiji Kazališta Marina Držića igrane su 1977. s redateljskim potpisom Božidara Violića s respektabilnom glumačkom podjelom – Žužom Egreny i Mišom Martinovićem u glavnim ulogama. Njihove glumačke kreacije, iako ponekad zaboravljane u njihovim bogatim i (često) sažetijim glumačkim i kazališnim kronologijama, bile su među njihovim važnijim glumačkim ostvarenjima. Ovosezonska kazališna ponuda dubrovačke profesionalne kazališne kuće, možda i ne slučajno, zaključena je tako predstavom koja i na simboličnoj ali i na repertoarnoj razini znakovito završava Ionescom i njegovim Stolicama.

  Stolice su prvi put odigrane 1952. godine u Parizu, ostajući jednim od najvažnijih djela europskog avangardnog teatra, a Eugene Ionesco često je nazivan i „ocem drame apsurda“. Njegov inovativni i provocirajući dramski rukopis godinama tako ostaje inspirativnim redateljskim i glumačkim izazovom koji računa na pustolovinu i neočekivane iskorake, ali i na poželjna pa i začuđujuća uprizorenja u kojima se isprepliće i usložnjava kazališno, potrebito i stvarno realno vrijeme. Ono koje redatelji nužno upisuju u svoje razloge i alibije pri svakom posezanju za ovom dramom. Likovi  u Stolicama nemaju imena; ona je Stara (94 godine) a on Stari (95 godina). Žive sami, ostavljeni, jedno na drugo osuđeni, na pustom otoku, među četiri zida koja omeđuju njihove godine i trajanje ispunjeno svekolikim reminiscencijama i na njihov život, želje, zajedničke snove, zablude i izgovore koji, nakon toliko godina, ostaju tek krhotinama njihovih izlika i šlagvorti besmisla. Njihova komunikacija bizaran je i pomalo besmislen slijed otisaka vremena koje curi, jednako kao i jeseni njihovih života. Potpuno odvojeni od ostalog svijeta, rekli bismo danas – u doživotnoj (samo)izolaciji, sumiraju i recikliraju neuspjehe i razočarenja izgubljeni u vlastitim apsurdnim razbrajalicama koje im preostaju u tragici usuda na koji su osuđeni.

  

  Redatelj Dario Harjaček Ionescovu dramu o odustajanju, promašenosti i uzaludnosti života pokušava aktualizirati i prepoznati u ovovremenskim mijenama Dubrovnika. „U kontekstu futurističke distopije, prva stvar koja mi se nametnula kao čitanje Ionesca 'iz Dubrovnika gledanog' jest pitanje izumiranja života unutar zidina Grada“ – u najavama premijere isticao je redatelj i, na tom planu, složio je izvedbu koja želi i u teatru otvoriti ovu bolnu i realnu sliku grada kojoj svakodnevno svjedočimo. Stolice se događaju u nevelikom, oskudno i siromašno namještenom stanu u „povijesnoj jezgri grada“ s prozorima kroz koje dopiru odbljesci svjetlećih reklama sa kamenom fasadom ulice i prozorom nasuprot za davno i zauvijek zatvorenim persijanama. Stara i Stari, zatečeni u vremenu sužene i izgubljene komunikacije, žive svoje samoće koje traju, strahove i tišine u koje tonu uz neumitni i neizbježni tragičan kraj upisan u njihove sudbine.

  Moglo bi se reći, vrlo aktualna metafora grada koji, u nekim svojim skrivenim uličicama i napuštenim urušenim kućama, odbrojava svoje vrijeme usuprot onom javnom, prepoznatljivom i glamuroznijem dijelu turističkog blještavila i razgledničkih vizura kojima se preporučuje i nudi. Složena je tako izvedba brzog ritma i glasno (ponekad i preglasno) izgovorenih replika kojoj nedostaju one, možda poželjne tišine i utihne koje bi još tragičnije orisale duhovne praznine u koje nestaju i u kojima se gube Ionescovi likovi. Bračni par u kojem Stara govori (povremeno) „po dubrovački“ i Stari, koji je kao iz neke druge priče, povremeno su neusklađeni i, možda je to tako i namjerno postavljeno, stranci koji se eto prepoznaju u priči kojoj je tema, kako je sam Ionesco naznačio – „ništa“. 

  

  Zahtjevne uloge Starog i Stare s puno energije i predano igraju Siniša Novković i Angela Bulum. Različitog glumačkog habitusa, temperamenta i glumačkog iskustva kreiraju svoje uloge često prenapregnutim, forsiranim i povišenim tonovima, potirući tako i ne samo uzgredne suptilne Ionescove duhovitosti, začudnosti i komične detalje, posebno u trenucima kada u njihovu sobu ulaze izmišljeni i „nevidljivi gosti“ kojima će biti prenesena poruka koja „može spasiti čovječanstvo“. Oni u ovoj dubrovačkoj verziji Stolica ne skaču kroz prozor. Nakon jednog uzaludnog pokušaja Starog, ostaju zajedno s Govornikom u svojoj sobi, utihnuli i ostavljeni kao sjene koje nestaju u tami. Scenografkinja Vesna Režić dosluhno redateljevom konceptu, na sceni realistično (re)konstruira oskudno i siromašno opremljen dnevni boravak sa svim detaljima dosadnog i zapuštenog prostora u kojem su istrošeni životi, a kostimi Doris Kristić dopunjuju depresivnu sliku svakodnevnice kojoj se rasipaju ishodi. Jednako takvo je i svjetlo Marka Mijatovića, koje podcrtava turobnu atmosferu izvedbe kojoj glazba Žarka Dragojevića uspijeva logično i na pravim mjestima udahnuti sudbinske tamne tonove razbijajući monotoniju i povremene glumačke predvidljivosti i isforsirane zaigranosti.

  U slijedu sezonskih premijernih naslova, nakon Ibsenove Nore, Ionescove Stolice – kako je isticano u najavama, ciljano je izabran lektirni naslov koji računa na srednjoškolsku publiku, ali i onu kojoj ovakvi repertoarni izbori koji se referiraju na ambijent u kojem su uprizoreni, zvuče zanimljivo i primamljivo kao pozivnica u dubrovački teatar.

  

  © Davor Mojaš, KAZALIŠTE.hr, 8. studenog 2022.

Piše: