Ostvarena energetski zahtjevna i snažna karikaturalnost likova koja će se pamtiti

HNK Ivana pl. Zajca Rijeka, Istarsko narodno kazalište – Gradsko kazalište Pula: Federico Fellini – Antonio Guerra, Amarcord, red. Luciano Delprato

• 

  Predstava Amarcord (Federico Fellini – Antonio Guerra) u režiji Luciana Delprata premijerno je izvedena u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci 2. 11. 2022. u 19 i 30. Predstava je nastala u koprodukciji s Istarskim narodnim kazalištem – Gradskim kazalištem Pula, u kojem je izvedena u listopadu.

  Farsično i groteskno što izvire iz karikaturalnih crteža Federica Fellinija (filmski plakat iz 1973.) javlja se kao nit, kao spona, poveznica. Spaja dva svijeta – umjetnost filma i kazališta, a to je ono čime je predstava Amarcord u režiji Luciana Delprata, između ostalog, osvojila ljubitelje filma i kazališta. Harmonija karakternih različitosti, odraslih, djece, mladih, starih, poučavatelja i poučavanih, senzualnih i strastvenih, moćnih i bahatih, učenih i neukih, samozatajnih i egoističnih, ravnodušnih i erotičnih, održala se virtuoznom koncentracijom glumaca koji igraju i višestruke likove besprijekorno točno uskačući u karaktere, kostime, scene koje su prepune dinamike koja je povremeno ulično kaotična, obiteljski topla ili susretljiva, brutalno nehumana, senzualno napeta, mladenački radoznala i puteno erotična.

  

  Karakternim metamorfozama, uz izmjenu scenografije koja pomno odabrano također prati filmske scene, pridonijeli su izvrsno skladno uigrani glumci. Nastupaju kao jedan iz i u ime mnoštva, a tu u to mnoštvo likova utapa se i publika (višestruke glumačke uloge vrhunski se pretaču iz scene u scenu s lakoćom koja je sigurno samo dojam, a zapravo rezultat glumačkog napornog ulaganja sebstva u svijet scenske umjetnosti). Jer, negdje između te filmske prošlosti (film 1973.) i ove sadašnjosti (predstava 2022.) između tih svjetova sjećanja (na film) i evokacija doživljenog nekad – događa se ono sad, danas, a sve harmonično isprepliće moćna perspektiva vremena koja, zahvaljujući originalnoj redateljskoj viziji i doživljaju Felilinijeva rada, ne traži publiku koja poznaje film.

  Nadrealistička koncepcija talijanske filmske škole načeta pedesetih godina uprizorena je u teatarsko ostvarenje, gdje se farsično i groteskno rabi na razini onog gotovo odsanjanoga, halucinantnog, vizionarskog, koje u nekim gestama, izrekama, čitavim prozorima, postaje transformacija globalnog života. Svima koji su pogledali film, ali i onima koji nisu, procesuiranje života kao konstante miješanja ljubavi i mržnje, nostalgije, dobra i zla, ne može promaknuti. U vrtlogu režimskoga života (vrijeme fašizma u mjestu Rimini u Italiji) nalazi se mali čovjek i njegova obitelj. To je Aurelio – glumi Dean Krivačić, i njegova supruga Miranda – glumi dramska prvakinja Olivera Baljak – riječki neponovljivi obiteljski duo, glumački par za pamćenje jer energetski zahtjevna i snažna karikaturalnost likova koju donose ne oscilira nimalo od zacrtanog.

  
  

  Fellinijevi dramski (filmski) ljudi, mali su ljudi, ljudi ulice. Od njih je stvorio junake, a to je radeći s glumcima neupitno uspio i Delprato. Pratimo na sceni procese poučavanja (autoritativna i uvjerljiva gestama, glasom i mimikom profesorica matematike Jelena Lopatić) učenika koji zbijaju neslane i žestoke šale, a među njima je i savršeno za tu ulogu upakiran i spreman Deni Sanković (Titta – Mirandin i Aurelijev sin), Edi Čelić (on je i Baghino i ujak Teo i niz briljantno pripremljenih glumačkih rola,) – mladi glumac koji je svojim prošlosezonskim ostvarenjima iskazao zavidan glumački potencijal i osvojio srca šire riječke publike. Višestruke uloge ima i glumac talijanske drame Andrea Tich, koji je svoju sklonost karikaturalnom i komičnom iznio precizno u svim ulogama (Chicho i ostali).

  

  Vidimo glumce odjednom kao fašiste s ricinusom, ali i muškarce koji se lažući prikradaju zanosnim ženama (vješt i uvijek karakterno precizan Jasmin Mekić). Među malim, ali velikim junacima scene su  i mjesni govorljivi odvjetnik (nagrađivani Mario Jovev), odlučna, sigurna u svim svojim nastupima i širokogrudna trafikantica (poput oživljene i uživljene komične lutke donosi je Serena Ferraiulio), senzualna i damski nastrojena Gradisca i njezina prilijepljena prijateljica (glume nagrađivana Tanja Smoje i Ivna Bruck), mlada Volpina koja razotkriva svoju mladenačku putenost (Aleksandra Stojaković Olenjuk). Posebnu hvalu treba izreći glumici Biljani Lovre koja je, glumeći djeda, metamorfozično dala karakteru sve muške osobine gestama, govorom i kostimom. I na kraju, kao blagoslov, u duhu karaktera koji nosi, tu je i glumac Giuseppe Nicodemo (glumi i svećenika i fašističkoga vođu).

  Snažan je primjer izvrsne karike u lancu – od karikaturalnog se može u trenu, čarolijom scene i režije, izroditi opasno moćno – zlo – dehumanizacija. Vrtlozi života poput logike nekog iskonskog ludila koji tjeraju na smijeh, ali i na plač, virtuozno vladaju pozornicom – i kako je rekla jedna medicinska sestra odvodeći ujaka Tea – svi (sve) je pomalo (povremeno – dodat ćemo – ali i stalno) ludo. Fellini i Delprato sa svojom scenskom ekipom, tandem su virtuoznog, do ludila zanimljivog umjetničkog ostvarenja.

  

  Predstavu koja će se pamtiti uprizorili su i scenografkinja i kostimografkinja Belén Parra, koreograf Michele Pastorini, autor glazbe Osman Eyublu, oblikovatelj svjetla Dario Družeta, a predstava se igra u prijevodu Nikoline Židek.

  © Marijana Trinajstić, KAZALIŠTE.hr, 11. studenog 2022.

Piše: