Satirizacija i humorno trivijaliziranje majčinstva i roditeljstva
HNK u Zagrebu: Marina Vujčić, Plodna voda, red. Nenni Delmestre
-
Scenografija u kojoj se nepogrešivo može pročitati kako će dramska situacija biti smještena u močvaru, prvo je što dočekuje publiku u predstavi Plodna voda, prvom uprizorenju teksta Marine Vujčić, nagrađenog Nagradom Marin Držić za 2020. Redateljica i autorica dramaturške obrade je Nenni Delmestre, a praizvedba je održana 9. prosinca, dok se ovaj osvrt odnosi na izvedbu 14. prosinca. Močvara okružuje distopijsko mjesto, kliniku za pitanja plodnosti u kojoj nije isprva sasvim jasno kako su svi njezini pacijenti tamo dospjeli, osim da to nije bilo posve dobrovoljno, barem kod nekih. Plodna voda je drama o roditeljstvu, a još više o društvenom kontekstu tog temeljnog ljudskog i generacijskog odnosa.
Središnja se dramska os odvija oko tri para – Nore i Bruna, Eve i Tome te Flore i Antonija. Svi su se oni, svaki iz svojih razloga, našli na mjestu radnje, gdje se moraju nositi s problemima. Eva želi zatrudnjeti, doživljava trudnoću i majčinstvo kao ispunjenje, dok joj je Nora antipod, zagovara izbor i rušenje stereotipa s neskrivenom sklonošću cinizmu prema svakom romantiziranju roditeljstva. Flora, najmlađa od tri žene, u visokom je stupnju trudnoće, zlostavljana od nasilničkog supruga. Na sceni je još niz likova koji se povremeno pojavljuju. Tako svećenik drži propovijedi, domar Gašpar rezignirano komentira sve oko sebe, pjesnik šeće scenom pokušavajući pronaći inspiraciju za poemu o plodnosti, a tu je i naoko potpuno odsutna žena u crnom koja ništa ne govori, tek povremeno prošeće, a sve je pod nadzorom upravitelja ustanove, doktora Majera i voditeljice Vilme. Osobita je i pojava pet žena, svojevrsnog kora pacijentica koje su istovremeno i zatočenice. Sve su odjevene isto, a osoblje odlučuje koja će od njih ostati a koja otići, pritom diktirajući njihove živote dok se još nalaze u ustanovi.
Svi ti likovi sudjeluju u nizu prizora čija je izmjena poprilično proizvoljna, a motivi, iako okupljeni oko zajedničkog nazivnika roditeljstva, raznorodni. Surogat majčinstvo, pobačaji, neplodnost, nasilje u obitelji, društvena očekivanja od žene i obitelji, svega toga ima, ali bez nekog osobitog reda, a još manje dubine. Naime, porazbacane reference na važne motive obučene su u satiru. Tekst, a onda i predstava, svojim se likovima ustrajno podsmjehuju, tretirajući ih kao karaktere vrijedne (samo)preispitivanja, ali i ruganja. Ovo potonje – ruganje, brzo međutim preuzima primat i postaje dominantan osjećaj koji dolazi sa scene. Miješaju se replike koje zvuče poput manifesta za ženski izbor (Nora), s onima potpuno karikaturalnim (Eva) i rezigniranim (Flora).
Onda tako ukrug, dok se niz ne prekine nekim, uglavnom proizvoljnim ubacivanjem prizora kojeg od sporednih likova, poput svećenikove propovijedi ili pjesnikova hvatanja inspiracije među lopočima i pijavicama u močvari. Kako vrijeme odmiče, ritam se ne smanjuje, ali smanjuje se strpljenje i volja za gledanjem svega toga, jer osim što u svemu nema nekog reda ni smisla (osim poante, a ta je jasna već na samom početku i s njom se do kraja ništa neće dogoditi), replike zalaze u sve veću trivijalizaciju. Na to onda i pokoji ozbiljan ili satirično dobro osmišljen trenutak djeluje utopljeno u masi, u nizu prizora čija svrha i logika postupno sve više prelaze u gomilanje, a manje kreiranje od početka jasne poante.
Spomenuto scenografsko rješenje počiva na močvari, koja nije sama sebi svrhom, nego funkcionira, pokazuje se vrlo brzo, kao fizički prostor izolacije distopijske ustanove, ali i metafora naslova predstave, što se uklapa u trivijalna rješenja ostatka teksta i mizanscene. Kostimi nisu izuzetni – tipični, dobro služe kao sredstvo identifikacije likova (liječnička kuta, svećenički kolar) ili njihove običnosti (građanska odijela triju parova). Međutim, ništa od navedenog vizualnog aspekta Plodne vode nije izuzetno; tek u boljem slučaju nepamtljivo korektna ilustracija (kostimi) ili, u gorem, naporno podcrtavanje (scena).
Kod glumačkog ansambla redom je vidljiv trud, ali i pristajanje na karikaturalnu narav i trivijalnosti u oblikovanju uloga. Karakterističan je primjer Nora Jadranke Đokić, koja istovremeno neskrivenom žestinom izgovara svoje invektive protiv tradicionalnih ženskih društvenih uloga i nosi plišanog psića, čije lajanje povremeno infantilno imitira. Ana Begić Tahiri Evu je doslovce karikirala, dok je Luca Anić povučena Flora. Igor Kovač, Luka Dragić i Ivan Colarić kao njihovi partneri nisu izuzetni – svedeni su na funkcije, što vrijedi i za ostatak ansambla.
Satirično oblikovanje ozbiljnih, prijelomnih tema kao što je roditeljstvo i majčinstvo nije samo po sebi problem. On nastaje kada satira prelazi u trivijalni humor, u poigravanje stereotipima i karikaturalno razvlačenje, što se u ovoj predstavi događalo vrlo često.
© Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 23. studenog 2022.
Režija i dramaturška obrada: Nenni Delmestre
Scenografija, izbor glazbe i oblikovanje zvuka: Lina Vengoechea
Kostimografija: Barbara Bourek
Scenski pokret: Zrinka Lukčec Kiko
Oblikovanje svjetla: Branimir Bokan
Oblikovanje videa: Ivan Marušić KlifGlume: Jadranka Đokić, Igor Kovač, Ana Begić Tahiri, Luka Dragić, Iva Jerković, Luca Anić, Ivan Colarić, Goran Grgić, Mirta Zečević, Alen Šalinović, Silvio Vovk, Filip Vidović, Jelena Otašević Babić, Tesa Litvan, Dora Lipovčan, Gloria Dubelj, Iva Šimić Šakoronja, Ivana Boban, Marin Stević
Piše:

Žganec-Brajša