Hodati kao leš ili živjeti kao čovjek

HNK Split: Dubravko Mihanović, Žaba, red. Aida Bukvić

• 

  Splitsko Hrvatsko narodno kazalište premijerno je uprizorilo dramu Žaba prema nagrađivanom tekstu Dubravka Mihanovića. Iza naslova jake simbolike i metaforike pozadinska je priča o ratnim traumama, nerazumijevanju, ljudskim slabostima i želji da okolini bude stalo – koliko god nekad životi malih ljudi izgledali beznačajno. Režiju predstave potpisuje Aida Bukvić, scenografiju Vesna Režić (uz asistenticu Nikolinu Ružić), kostimografiju Maja Peruzović, oblikovanje svjetla Branimir Bokan, a oblikovanje tona Željko Mravak.

  Mjesto je radnje salon za šišanje i brijanje, skroman, pomalo starinski – na ogledalu stara nogometna fotografija, u kutu malena grijalica i stalak s novinama. Vrijeme je radnje Badnjak, što se uočava već u uvodu u kojem vlasnik Zeko (Trpimir Jurkić) na bor s već obješenim ogromnim kuglama stavlja i one manje. Njihova će simbolika tek po dolasku drugih protagonista postati vidljiva. U razgovoru sa Zekom prvi se nađe njegov posrnuli brat Toni (Elvis Bošnjak), pritisnut otkazom i porocima te zataškavanjem situacije vlastitoj obitelji. Treći je član taksist Grga (Goran Marković) koji se priključuje prvotno nebitnim ćaskanjima, pomalo i mehaničkim. Štoviše, predstava počinje bez prave kazališne intervencije, i sama je publika još u komešanju i razgovoru dok Zeko kiti bor, da bi na kraju tek svjetlo sugeriralo da mi ulazimo u njihov privatni prostor (ili oni u naš?).

  

  Početni razgovori puni su humora i sitnih podbadanja. Zeko provocira brata Tonija pitanjem stoje li jaslice pored ruleta u kockarnici, Toni mu uzvraća pitanjem je li se borio u ratu da bi danas meo tuđe dlake, Grga upire prstom u dinje na boru. Tada počinje prava drama, preokret, Zekina osobna priča koja se izdvaja iz običnosti razgovora u brijačnici na Badnjak. Kugla postaje mjesto sjećanja, odraz protivnika iza leđa, bomba traumatične prošlosti koja i u najljepšim trenucima visi kao podsjetnik da je preživljavanje imalo visoku cijenu. Težak muk prekida dolazak Mladića (Donat Zeko) koji uz šarmantne pošalice pokušava prodati knjige („Nije lija, nije zec, to je Gustav Krklec“), no njegov je dolazak u tom trenutku shvaćen kao neželjena upadica.

  Čim je iz brijačnice izišao najbezazleniji od likova, nastavila se plesti mreža neugodnih razgovora. Zekina dramatična ispovijest obilježena je toliko sjajnom glumom Trpimira Jurkića da je očekivano da će i u svim narednim izvedbama biti mučnih uzdaha, a i brisanja suza. Ogoljivanje rana na srcu, na sasvim pogrešnu mjestu u pogrešno vrijeme, ljudima koji su i sami ranjeni, dramatični je moment par excellence koji će emotivcima možda čak biti i previše. Naime, iza Zeke nije samo ratna tragedija – već toliko puta opjevana i oplakana tema, nego i raspad jedne obitelji na temeljima nerazumijevanja boli. Grga, koji i sam priznaje da svojim ponašanjem rastače obitelj, provocira i poziva Zeku na djelovanje – razgovor sa stručnjakom.

  

  Oštećeni trio, umjesto da si liječi rane, ubada riječima – od bratske zgroženosti ratom i manevra: „Puna mi je kapa rata“, preko Grgina komentara: „Hoćeš hodati okolo s britvom i plašiti ljude?“ pa do Zekina bratskog dociranja: „Hoćeš hodati kao leš ili živjeti kao čovjek?“. A kad se dogodi da razgovor preraste u svađu te da za dijalog više nema prostora, protagonist ostaje sam sa svojim jadom i čemerom gledajući odraz u kugli koja više nije ukras na boru, i razmišljajući o članku odnosno ulomku priče koja ga proganja – Murakamijevoj super-žabi koja spašava Tokio. U Zeki se hrvaju dvije osobnosti – ona koja želi biti super-žaba i dokazati da i mali ljudi mogu mijenjati svijet, i ona duboko ranjena koja je svjesna da mali čovjek stradava u veliku svijetu. Ta hamletovska dilema razdire ga do toga stupnja da ne zna kako dalje i može li se uopće dalje, dok u pozadini, ironije li, na radiju svira Driving home for Christmas.

  Četvrti, ali ne manje bitan lik, Mladić, naposljetku se pojavljuje kao Deus ex machina, naočigled iz ničega. Njegov je dolazak usmjerio daljnju radnju, njegova dobrodušna nespretnost, ali i neskrivena dječačka toplina mijenjaju dinamiku komada koji je počeo biti ekstremno mračan. Na kraju, on pokazuje da svi u životu trebamo taj lik Mladića, nekoga tko će bez fige u džepu, naizgled slučajno popravljati svijet i moći ponuditi interpretaciju tih super-žaba, ili čak biti jedna od njih. Čudna, neočekivana, pomalo bizarna – ali važna.

  

  Uz tekst koji će, bez obzira na sloj patine koji na njega stavlja vrijeme, nastaviti živjeti i biti aktualan dokle god je aktualna ljudska bol, uz režiju koja je promišljeno i nenametljivo osvijetlila sasvim moguće ljudske drame s kojima će se moći poistovjetiti svaki gledatelj, najveći je forte ove predstave fantastična gluma. Donat Zeko oduševljava kao zbunjeni komparatist koji samo želi činiti dobro u pokvarenu svijetu, Elvis Bošnjak izvrsno utjelovljuje bol i nesnalaženje posrnuloga sina, Goran Marković iz tiha promatrača postaje pokušaj ispravljača krivih drina iako sam sebe ne može ispraviti, a Trpimir Jurkić pokazuje maestralnu amplitudu od najstarijeg i najmudrijeg člana ekipe do hodajuće metafore raspada čovjeka koja naposljetku opet pokušava sastaviti svoje razasute dijelove.

  Žaba nije još jedan antiratni tekst, nije ni pamflet bitkama, pogotovo nije predstava koja zagušuje poukama za život. Ona je naprosto prikaz četiriju različitih, iskrenih borbi, među kojima su neke potpuno promašene, ali i nadasve realne. Žaba ispred gledatelja krvari tugom i koprcanjem u osobnim dramama, pokazuje trenutak prije odustajanja, ali dramatičnom posljednjom scenom sugerira da stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine. I kad izgleda drugačije, kad sve sugerira raspad, u pozadini obično postoji netko kome je stalo. Samo što nisu svi Murakamijeva žaba čiji će se krakovi, u Zekinu shvaćanju, herojski razviti nad gradom. U Mihanovićevoj Žabi herojski je faktor topla riječ. Ukazivanje na to da možemo prestati živjeti užasnim životima, ali „ne tako da nas nema“. Divna je to misao za sve generacije koje će, vjerujemo, zaustavljena daha i s puno ljubavi još dugo gledati ovu predstavu.

  © Magdalena Mrčela, KAZALIŠTE.hr, 9. veljače 2023.

  Režija i izbor glazbe: Aida Bukvić
  Scenografkinja: Vesna Režić
  Kostimografkinja: Maja Peruzović
  Oblikovatelj svjetla: Branimir Bokan
  Oblikovatelj tona: Željko Mravak
  Asistentica scenografkinje: Nikolina Kuzmić
  Inspicijentica: Sonja Dvornik

  Uloge:
  
  Zeko, vlasnik frizerskog i brijačkog salona Zeko: Trpimir Jurkić
  Toni, Zekin mlađi brat: Elvis Bošnjak
  Grga, taksist, često u Zekinom salonu: Goran Marković
  Mladić, prodavač knjiga, mušterija u Zekinom salonu: Donat Zeko

Piše: