Glumačko poimanje razorne ljubavi

Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca Rijeka: Mani Gotovac, Rastanci, red. Anastasija Jankovska

• 

  Predstava Rastanci (romantična drama) prema istoimenom romanu bivše riječke intendantice, kritičarke, dramaturginje, teatrologinje i spisateljice Mani Gotovac premijerno je izvedena u riječkom HNK-u Ivana pl. Zajca 27. ožujka 2023. Redateljica Anastasija Jankovska te autor adaptacije i dramaturg Elvis Bošnjak svoje su zamisli povjerili glumcima Hrvatske drame, koje su potpomogli i glumci Talijanske drame. Riječanima se pridružio i zagrebački glumac Janko Popović Volarić.

  Što nam je Mani rekla romanom? Želimo biti oni sebi toliko dobro poznati, kakvi smo si uvijek bili, a onda se dogodi Ona – ljubav, i rasprši nas u čestice koje nas promijene i pruže nove poglede na čak i naše najbliže okruženje, postajemo vlasnici razornoga tereta koji ne dolazi iz prostora izvan nas nego ga hranimo i čuvamo u sebi. I nema rastanaka od sebe samih, nemogući su.

  Iz tako razbijene sebe, iz tih ranjenih dronjaka svoga bića, Liz – koju tumači glumica Tanja Smoje, izlazi u prvim prizorima predstave iz svojeg krikom svog života: „Luv!“. Platnom zamagljena bjelina pozornice riječkog kazališta u prvim prizorima ogoljuje dušu filmske kritičarke, čiju ljubavnu životnu dramu pratimo. To je Luvova (ljubavnikova) Liz, Pavlova (suprugova) Đuđola; za jednoga je „krakata“, za drugoga „poetična“. Gotovo oksimoronski nadimci preslika su životnih uspona i ponora žene koja je za ljubav došla na taj svijet. I Luv (Janko Popović Volarić) i Liz susreću se da bi se ponovo susretali, ali i rastajali. Napisi o romanu Mani Gotovac, koji tematizira cjeloživotnu ljubav, u riječkoj su predstavi Rastanci u adaptaciji Elvisa Bošnjaka naišli na opravdanje. Uprizoreni su većinom melodramatski, ali glumačka izvedba Tanje Smoje pridonosi još jednoj tematskoj okosnici koja glumicu uzdiže na prestižni pijedestal a predstavu čini izazovom za publiku. Tanja Smoje donijela je cjeloživotnu dramu žene.

  

  Riječka je publika u nizu predstava počašćena izvedbama Tanje Smoje, a uloga Liz je jedna od onih gdje se karakter ne glumi nego glumac jest karakter. Njezina energija plijeni pažnju. Bez vlastite volje slijedi i drži za ruke figuru muškarca (karakterno sirovog Luva, modernog Don Juana) koji je poput figure iz romana ili tragedije, ali moderno siroviji, vulgarniji (a upravo je to i donio u svojoj glumačkoj izvedbi Janko Popović Volarić). Gotovo sudbinski (najoštriji kritičari rekli bi – sapuničasto) ženu je razoružala emocija koja do jučer nije imala veze s njezinom stvarnosti. Dramatičnost jedne emocije – ljubavi, od najsuptilnijih trenutaka njezina rađanja (partijanje kod prijatelja) do onih razornih (rastava braka), bolnih (ljubavničke, supružničke nevjere), usamljeničkih i nerješivih, gledljiva je u dahu, a svemu je tome pridonijela ona –Liz, sigurna u svoje pisanje, u svoju riječ, u svoj stav a Tanja Smoje sigurna u ono što žena čiji lik donosi jest u svome sebstvu. Scenografija je jednostavna.

  Društveni život likova svodi se na okupljanja u stanovima ili na putovanjima (korištene filmske projekcije) i sama pridonosi melodramatičnom. Svi ostali likovi romana, figure hrvatske kulturne scene sedamdesetih (istaknimo Denisa Brižića u ulozi Kreše Golika), prisutni su i u gotovo trosatnoj predstavi. Najčešće su ili dio proslava ili dio putovanja na kojima pratimo Liz i Luva, pridonose ugođaju u koji se utapa ova ljubavna priča i čuvaju stranice romana, pridonose vjerodostojnosti izvora. Svojom su se glumom u spomenutim prizorima istakle Ivna Bruck (Virna) i Jelena Lopatić (Tamara). I dok je Mani Gotovac spisateljskim umijećem donijela ispričan život u vrevi javnih kulturnjaka koji prevrću svoje životne filozofije razumijevajući ili ignorirajući i nerazumljivo (izvanbračni izleti, pomodni automobili, pića, izložbe, putovanja, filmska industrija Jadran filma u propadanju), na sceni je taj protok u drugom dijelu predstave zastao zamarajućim ponavljanjima igre telefonom, koja lijepi potrebite sadržajne činjenice. U tom dijelu predstavu oživljava uskrsnuće u boli koja pozornicu iz lirske rastočenosti uzdiže do gigantske emotivnosti.

  

  Liz je žena od bola, istovremeno i junakinja i kukavica i buntovnica, grči se u muci iznalaženje snage kojom želi pobijediti križ koji joj je namijenjen (Luv je nepopravljivi sirovi ženskaroš, poznati scenarist i slikar) i ogoljuje pred publikom svoju psihološku dramu. Provodni motiv ovom prizoru, predstavi unutar predstave, glazbeni predložak pjesme Arsena Dedića u izvedbi Gabi Novak Kuća za ptice – melodramatičan i nepotreban, ipak nije uspio umanjiti izvedbu kojom nas je energetski pridobila Tanja Smoje. Svojom je glumom (sada i ekspresijom tijela) naročito u tom prizoru postala pouzdana i dominantna pripovjedačica koja nam o ženi koja bezuvjetno ljubi uspijeva više i dublje reći spoznajnim samo-radom na poimanju životnoga kreda Mani Gotovac, jer kako je i sama rekla u intervjuu za časopis Glorija:

  „Ne zapasti u patetiku, možda. To je nešto čega sam se ja osobno pribojavala i što sam, nadam se, izbjegla u glumačkom smislu. Ali i vanjska sredstva od muzike, scene i svjetla grade melodramatski okvir koji izaziva duboki sentiment.“

  

  Za buduće gledatelje naglasimo da spomenuti melodramatski okviri itekako ostaju u drugome planu kada se dogodi onaj potrebiti ohrabrujući i podržavajući pljesak glumi koja je na sceni ogolila ne-zdravorazumsku ljubav koju poteškoće i boli mogu osnažiti toliko da se i nakon rastanaka iznova uvijek sastajemo s njom u sebi, ali i u onom drugom, gdje smo je rastočeni točili.

  © Marijana Trinajstić, KAZALIŠTE.hr, 1. travnja 2023.

Piše: