Dinamična, zanimljiva i kvalitetna predstava o životima suvremenih žena
Zagrebačko kazalište mladih: Rumena Bužarovska, Moj muž, red. Dora Ruždjak Podolski
-
Dugo i dobro najvaljivana premijera predstave Moj Muž u Zagrebačkom kazalištu mladih, prema kratkim pričama hvaljene makedonske autorice Rumene Bužarovske, u režiji Dore Ruždjak Podolski te dramatizciji Tomislava Zajeca obogatila je zagrebački kazališni repertoar intrigantnom, velikom ansambl-predstavom. Organizirane su, kao i do sada ususret većim premijerama, tribine o predstavi, a dan nakon, u suradnji ZKM-a i Frakture i razgovor s autoricom priča Rumenom Bužarovskom te autorima predstave. Književni uspjeh i kvaliteta njenih kratkih priča zasigurno je pridonio odjeku ovog premijernog naslova, koji u dramatizaciji koristi sedam naslova iz dvije zbirke – Moj muž i Nikamo ne idem, te u trajanju od 165 minuta s pauzom koristi provodna lica i motive koji priče povezuju, premda ih ostavlja u zasebnim cjelinama, u razini paralelnih radnji.
Prva priča kojoj na sceni prisustvujemo ostaje donekle zarobljena u novelističkom raspletu, s poantom koja nije dovoljno sadržajno produbljena, no kako radnja odmiče, nižu se i dramski zaokruženije cjeline. Postaje jasna nakana, što je ujedno i jedna od većih kvaliteta kako predstave tako i predloška, da se radi o portretiranju žena, bez intencije zauzimanja stava o patrijarhatu; on iz podteksta sam progovara. U pričama je to jasnije potcrtano, dok su u predstavi neke od protagonistica ostavljene odnosno zarobljene u kontekstu svojih životnih situacija, bez zaoštrenog novelističkog poentiranja dovoljno jako pretočenog u scenski medij, makar kroz neki detalj, odnosno bez jasno izraženog kritičkog stava prema situaciji u kojoj se nalaze. Takva je prva priča o Alisi i Ninu (Petra Svrtan i Danijel Ljuboja) te prva provodna, o sveučilišnoj profesorici Vesni Baković (Nataša Dorčić) i njezinom mužu (Zoran Čubrilo) i sinu (Ivan Pašalić).
U navedenim pričama kao da smo očekivali do kraja još nešto, još neki detalj, sitnicu koja će rječito dovršiti priču portretranih žena, komentirati je i usmjeriti, zaokružiti. S ostalim licima i pričama nije tako, one su dramski zgusnute, dinamične i dovoljno izoštrene u kutu prikazivanja te točno prilagođene sceni. Takva je primjerice priča o Morani i Kreši (Milica Manojloić i Dado Ćosić), njihovom malom sinu koji raste u interpretaciji izvrsnog Pjera Meničanina i Krešinoj sestri (Mia Melcher). Rječitost svih slojeva odnosa bračnog para, mentalitetskih i svjetonazorskih problema koji se transgeneracijski prenose odgojem, što vidimo na velikom djetetu Pjera Meničanina – izvrsnoj glumačkoj kreaciji, na sceni je posve prisutna i sasvim je jasno zašto je priča odabrana za inscenaciju. Ta je vrsta scenske kvalitete prisutna i u simulatnom nizu ljubomornih žena, odlično izrežiranoj sekvenci, od kojih je jedna političareva supruga Maša (Nataša Dangubić) i opsesivna ljubavnica popularnog glumca Milana (Dado Ćosić) a druga također neurotično ljubomorna supruga Tanja (Hrvojka Begović). Slojevito i uvjerljivo je prikazan odnos Majke (Nadežda Perišić Radović) i kćeri Eme (Barbara Prpić) u kuhinji, koje dijele istu potisnutu priču bračne nevjere.
Groteskne situacije na sceni rastu i kulminiraju kroz priču o dvogodišnjoj djevojčici Lile – utjelovljuje je izvrsna Doris Šarić Kukuljica, kroz isti redateljsko-dramaturški postupak kao i kod velikog dječaka Pjera Meničanina, što je i jedno od najdojmljivijih rješenja predstave, čija je majka Ana (Anđela Ramljak) sasvim slučajno usmrti teglama punim ajvara. Cijelu plejadu zarobljenih ženskih likova u raznoraznim životnim situacijama provodi Iva Kraljević kao Kelly Davies, žena američkog velesposlanika u Zagrebu, trudeći se biti superiorna i blazirano gostoljubiva, čiji je engleski namješten i umjetan jednako kao i hrvatski, da odgovara ulozi koju utjelovljuje, i s kojom se, za potrebe javnosti, odlučila poistovjetiti.
Mjestimična klišeiziranost ženskih pozicija lebdi nad predstavom, premda je vrlo realistično i dosljedno prikazana, pa se tako u jednoj sceni, možda i suvišnoj, parodira poznata poezija Maye Angelou o izdizanju nad zadanim okvirima. Kažem – možda i suvišnoj, jer se tom parodijskom gestom samo naglasio stav nemoći nad pozicijom, bez naznake odgovora na pitanje kamo i kako dalje iz niza zarobljenosti od kojih se junakinjama povraća, pa tim sadržajem pune prazne staklenke u koje još nisu stavile friško skuhani ajvar.
Čitav ovaj kvalitetno režiran i adaptiran niz ženskih sudbina iznosi izvrsni ansambl ZKM-a. Već izdvojena velika djeca – Pjer Meničanin koji krađama nadopunja nefunkcionalan odnos svojih roditelja, te eterična i pomirljiva djevojčica Lile, prisutna i za života i nakon smrti, u fascinantnoj i tragičnoj pojavi Doris Šarić-Kukuljice, najupačetljivije su pojave. Slijede iznutra podijeljena Morana Milice Manojlović, Petra Svrtan kao žrtva nemogućnosti majčinstva i vjerna prijateljica Sandra, utjelovljenje lude ljubomore u Tanji Hrvojke Begović, potisnutost svega važnog što konačno, makar i kroz pileću juhu, izlazi na površinu, kroz odnos Majke i kćeri Barbare Prpić i Nadežde Perišić Radović, neotradicionalna čvrsta ženska ruka u briljantnoj humornoj minijaturi sestre Borke Mie Melcher, na čitav svijet ljuta Maša Nataše Dangubić; Anđela Ramljak, uvjerljiva kao klasno deprivirana i ne previše pametna Ana i glamurozna Ava, izvrsna Nataša Dorčić kao alkoholičarka Vesna, čiji je život u rastakanju po svim osnovama, te Iva Kraljević kao već spomenuta supruga američkog ambasadora i nosiva provodna uloga.
Vrlo su dobre bile i Tina Orlandini kao Mirjana i mlada glumica Anet, te Dora Polić Vitez kao psihijatrica Emilija. Muški je dio ansambla također bio odličan – Dado Ćosić kao agresivni i netolerantni otac i zavodnički raspoložen glumac Milan; Zoran Čubrilo kao umorni muž kronične alkoholičarke i korektni školski pedagog. Danijel Ljuboja stabilna je polovica braka koji bezuspješno nastoji na djeci, Adrian Pezdirc iskren je u interpetaciji istinski ožalošćenog oca djevojčice Lile i preosjetljivog partnera glamurozne Ave, Mateo Videk uvjerljiv je kao predani tata Karlo, kao i Ivan Pašalić u ulozi Lava, ljutog dvadesetogodišnjeg sina pijane sveučilišne profesorice, čiji odnos nije dublje iznijansiran, a mogao je biti.
Scenografija Stefana Katunara važan je dio režije u ovoj predstavi. Kako se radnje paralelno izmjenjuju, tako se i prizma s različitim prostorijama vrti u sredini scene. Podsjeća na špicasti pramac broda, a to i jest intencija, jer se junakinje ponekad i penju na vrh tog pramca, a ponekad ostaju u sigurnosti utrobe, u kuhinji ili u sobi. Unutarnji prostori igraju različite vrste stanova i kuća, predstavljaju interijere svakodnevice. Pojedini su prizori zaista izvrsni, kao primjerice susret majke i kćeri u kuhinji u trokutastoj izbi pramca velike prizme. Kostimi (Marta Žegura) slikaju svakodnevicu lica na sceni, dok glazba (Stanislav Kovačić), scenski pokret (Petra Hrašćanec) i svjetlo (Aleksandar Čavlek i Anton Modrušan) plešu oko trokutaste prizme i razlomljuju njezinu rigidnost.
Radi se o vrlo dinamičnoj, zanimljivoj i kvalitetnoj predstavi o životima suvremenih žena. Izrežirana je vješto, na nekim mjestima i izvrsno, adaptirana također vrlo promišljeno i slojevito. Trosatni niz bit će zanimljiv publici, premda se u nekim segmentima odnosno u nekima od odabranih priča, zgusnutost neizrečenoga – zbog kojega ljudi čitaju kratke priče Rumene Bužarovske, a ono nosi nosi dubinu i težinu svih razloga u podtekstu, djelomično izgubila u prijevodu na kazališni jezik.
© Petra Jelača, KAZALIŠTE.hr, 11. travnja 2023.
Piše:

Jelača