Repetitivnost koja je zagušila kreativnost

UO Punctum, KunstTeatar: Ivana Vuković prema romanu Maše Kolanović, Sloboština Barbie, red. Natalija Manojlović

  • Sloboština Barbie predstava je nastala u koprodukciji Umjetničke organizacije Punctum i KunstTeatra, koja se oslanja na roman Maše Kolanović, djelo koje na granici kraja Jugoslavije i početka Hrvatske autobiografskim crticama oslikava djetinjstvo na razmeđi u plastično-fantastičnom svijetu koji je obilježen igračkom boljih svjetova i vremena – lutkom Barbie. Umjetnički su tim predstave autorica adaptacije i redateljica Natalija Manojlović, autorica adaptacije i dramaturginja Ivana Vuković, glumački trio Maja Kovač, Amanda Prenkaj i Damir Klemenić, autori songova Ivana Đula i Luka Vrbanić, kostimografkinja Ana Fucijaš, producentica Romana Brajša, oblikovatelj svjetla Igor Markić-Nikolac, asistentica režije Petra Pleše, asistentice produkcije Hana Zrnčić Dim i Dina Tudor, fotografkinja Karla Jurić i dizajner Pavao Kuharić (Verlauf).

    Sloboština Barbie, kao i mnoga druga djela koja se bave retrospekcijom i introspekcijom, promatra djetinjstvo djece Sloboštine, njihovo aurea aetas koje je prekinuto ratom. Međutim, glavna junakinja Maša i njezini prijatelji imaju drugačiji plan. Već naviknuti na zračne opasnosti, ograničenja i strah koji se kroz brige odraslih uvlači i u dječje sobe, otpor i metodu samoobrane pronalaze u igri. Njihovo je najsnažnije oružje lutka Barbie – tekovina boljih, bogatijih i mirnijih svjetova, svojevrstan odraz imanja i bivanja te pripadnosti grupi. Troje glumaca priziva trenutke djetinjstva radeći od svoga podruma mjesto vlastitih sapunica, Eurosonga, Dinastije, vjenčanja i rastanaka. Ukratko, kroz lutku Barbie razvijaju se njihovi životi – kakvi bi možda mogli biti da mogu izići u normalan vanjski svijet. Taj moment lutkarskog kazališta usred drame o dječjem nošenju s ratom jedan je od pohvalnijih aspekata predstave.


    Međutim, dojam je da su u izvedbi (barem onoj na Marulićevim danima u Splitu) prevladavali negativni aspekti predstave. Sceni se dogodila istovremena pretrpanost i oskudnost – oslanjanje na crne kulise kazališta domaćina vjerojatno odgovara planiranoj viziji podrumskog prostora, ali vizualno je potpuno neatraktivno. Jedini su pamtljivi rekviziti tri instrumenta za tri dječja člana benda, kao i stalci za note, koji su doduše spretno iskorišteni kao stalci za lutke. Takav bendovski pristup poprilično ignorira činjenično stanje vremena koje se tematizira i stavlja gledatelja u poziciju zamišljanja toga kako bi dječja soba ili podrum u ratno vrijeme trebali izgledati. Scenografiji minus, ali veliki plus oblikovanju svjetla i glazbi. Svjetlo je iz takve nezahvalne pozadine ipak izvuklo dobre konture te uz dodatak dima stvorilo rokerski štih malenih odmetnika koji opjevavaju svoje živote, a glumci su se uspješno prezentirali kao muzikalan trio koji u glazbenim brojevima suvereno vlada pozornicom.

    Međutim, i gluma je tijekom predstave imala svoje uspone i padove. Mnogi su gledatelji stekli dojam da je izvedbi nedostajalo uigranosti, o čemu svjedoči poveći broj govornih omaški, povremeno i prilično oskudna i nejasna dikcija. Iako ne treba bježati od mladenačkog slenga, on se ne bi trebao nametati nauštrb razumljivosti izgovora riječi. Vidljivo je da je Amanda Prenkaj bila najjača karika glumačkoga trojca. Njezine su glumačke i pjevačke dionice bile jednako uspješne.

    Kad bismo mogli po strani ostaviti upitnu scenografiju i izvedbu koja nije bila na najvišoj razini, ipak je pošteno napomenuti da se u predstavi, koja svojim trajanjem ne odskače od kazališnog prosjeka, vrlo brzo počeo osjećati zamor. Obrazac koji se sastojao od pjevanih točaka, aktualizacije i simbolike kroz igru lutkama toliko se puta ponovio da je repetitivnost zagušila kreativnost. Stječe se dojam da se predstava bliži kraju, a gledatelj zna da vrhunca, katarze ili barem zadovoljstva kakva-takva raspleta neće biti. Svjesni težine uprizorenja knjige pune autobiografskih crtica, same po sebi neobično dječje a opet ne pretjerano sentimentalne, moramo istaknuti da se roman i dramatizacija nisu sasvim sljubili, a samim time i uprizorenje biva pretrpano nizom sitnih nedostataka. Time tekst s velikim potencijalom postaje prevelik zalogaj za uvjerljivu izvedbu u kojoj će i vrijeme radnje i djeca i Barbie dobiti svojih pet minuta.

    © Magdalena Mrčela, KAZALIŠTE.hr, 27. travnja 2023.

    Autorica adaptacije i redateljica: Natalija Manojlović
    Autorica adaptacije i dramaturginja: Ivana Vuković
    Premijera: 21. listopada 2022.
    Producentica: Romana Brajša
    Autori glazbe: Ivana Đula i Luka Vrbanić
    Kostimografkinja: Ana Fucijaš
    Oblikovatelj svjetla: Igor Markić-Nikolac
    Asistentica režije: Petra Pleše
    Asistentice produkcije: Hana Zrnčić Dim i Dina Tudor
    Fotografkinja: Karla Jurić
    Dizajn: Verlauf
    Produkcija: UO Punctum i KunstTeatar

    Izvode: Maja Kovač, Damir Klemenić i Amanda Prenkaj

Piše:

Magdalena
Mrčela