Dobra i zanimljiva predstava napravljena s vidljivo malo sredstava
Teatar &TD: Rok Vilčnik, Tarzan, red. Aleksandar Švabić, Dražen Šivak
-
Premijera predstave Tarzan (prijevod: Dražen Šivak) slovenskoga dramatičara Roka Vilčnika (pseudonim rokgre), pjesnika, dramaturga, redatelja, scenarista, kostimografa, slobodnoga umjetnika, konceptualnoga voditelja i autora tekstova različitih bendova, u Teatru &TD u režiji Aleksandra Švabića i Dražena Šivaka (producentica: Katarina Krešić) i nastala u koprodukciji Kazališta Grupa i Teatra &TD (partneri: Centar mladih Ribnjak), donijela je u maloj Polukružnoj dvorani neku novu dimenziju preispitivanja animalnoga u čovjeku i poosobljavanja životinjskoga svijeta. Na granici ironije, lakrdije, sarkazma ulazimo u Tarzanovu nastambu na stablu scenografski riješenu okomito i na podu orkestralno postavljenim plahtama koje se uklapaju u djelomičnu amfiteatralnost prostora i koje se skupljaju i povlače kao što se i prostor stanovanja i prostor ljudskosti, egzistencije u džungli života smanjuje. „Nakon nekoliko godina zajedničkog života i zaljubljenosti, parovima često slijedi kriza. No kada je On Tarzan, a Ona Jane, onda ta kriza prerasta njih same. Čovjek odgojen kao majmun, hijena odgojena kao čovjek i čovječica iz visokog društva, u ovoj crnohumornoj drami smješteni su usred nemilosrdne džungle. Njezina ravnoteža im ne dopušta da dobiju ono što očekuju u ostvarenju svojih ciljeva pa na tom putu na površinu izbijaju ljudska pohlepa, zavist i arogancija. Ideja o instinktu i razumu dobiva nove nijanse, a trokut protagonista otkriva međusobne mračne strane“, kako se navodi u kazališnome letku.
Aktivistički, pred Dan planeta Zemlje, 22. travnja (kad je, simbolično, i Dan hrvatske knjige) problematizira se položaj čovjeka u svijetu i suživot s prirodom, očuvanje egzistencije u necivilizacijskim uvjetima. Tarzan, poznat nam kao genijalni junak iz dječjih slikovnica i stripova, kojega je filmski najbolje utjelovio Johnny Weissmüller, američki plivač koji je mnogima od nas odredio sportske živote, uzor genijalnoga sportaša u stvarnome životu (peterostruki olimpijski pobjednik), a i kao Tarzan čovjek iznimne snage i spretnosti koji se najčešće kreće zrakom, lijanama na stablima prelazeći iz jednoga u drugi prostor, spašava životinje i džunglu, koji živi sa svojom Jane i majmunom Chitom, u ovome je postmodernističkome tekstu invertiran i zaokrenut. I tekst i predstava mišljeni su i stvarani kao komedija, a publika je reagirala ponekad smijući se, komentirajući, ali ne znajući kakva je iznenađenja do kraja čekaju.
Pop-kultura restrukturiranja poznatih junaka donijela je novo gledanje na Tarzana na čiji se urlik više nitko ne odaziva, koji paralelno živi i s Jane i s Chitom, ponekad se nonšalantno spuštajući u sjed, imitirajući majmunsko kretanje i gestu, što Marin Klišmanić kao Tarzan s malim kazališnim sredstvima uspijeva vrlo vješto realizirati. Iz kostima poludivljeg čovjeka u jednome trenutku presvlači se u odijelo, ali još je uvijek, aluzivno, bos, a čini se da se mijenja i psihički (scenografi i kostimografi: Mia Popovska i David Morhan). U dijalogu se spominje Tarzanovo grofovsko podrijetlo i govori o tome da su ga životinje odgojile pa zna životinjski jezik koji ne zna Jane, ali tekst ne istražuje dalje taj nagoviješteni lingvistički fenomen: ljudski i životinjski jezik. Spominje se i Tarzanova izvanbračna tjelesna aktivnost, kao i aluzije na seksualni život s Chitom, te AIDS koji je dobila, odlazak u bolnicu, njegove sumnje je li bolestan i tuga zbog Chite, ali i Janeina ljubomora.
Jane je razmažena Londončanka u bijeloj haljini/kostimu, koju kazališno ostvaruje poznata i u svakoj ulozi dojmljiva haenkaovska glumica Olga Pakalović. Nezadovoljna je životom na stablu i već se jednom s Tarzanom, saznaje se, vratila u London, ali je on tad hodao četveronoške ulicom i urlikao pa su se vratili u džunglu koja se sve više eksploatira i nestaje, što zna Tarzan a još ne zna Jane. U paralelnome svijetu u kojemu živi, u čežnji za civilizacijom i ljubavi prema Tarzanu, često sama, otuđena, osamljena, Jane se vrlo brzo, tipično snobovski i ženski i ženstveno koketno, zainteresira za novu pojavu u svom malom svemiru koja/koji je zavodi svojom neobičnošću, animalnim karakteristikama, ali i naučenim ljudskim govorom i manirama. Uspravljen je, ali ima rep koji njeguje i potencira, dodiruje pri sjedenju, odjeven je u traperice i bijelu majicu, predstavlja se kao Hijena Mike, a glumi ga svestrani i iznimno glumstveni Dražen Šivak.
Za razliku od Tarzana, kojemu treba nešto vremena za zadovoljavanje ženinih stalno novih potreba – kao što su provođenje struje i dovođenje televizora na stablo, Hijena odmah dovede struju i donese mali televizor koji emitira samo bijelu treperavu sliku svijeta, ali i time udovoljava njezinim potrebama i željama. U jednom se trenutku televizor ugasi, pa ga odnesu jer su se profilirale druge civilizacijske i ine potrebe. Hijena postupno zauzima Tarzanov prostor, vrlo brzo on i Jane stupaju u intime odnose, Tarzan ih zatječe in flagranti, ali to se u poluživotinjskom – poluljudskom svijetu rješava bez velikih suza i nezadovoljstava. Muž i žena jedan drugome priznaju nevjeru, iskreni su i neposredni, ne glume čistoću. Nakon tjelesne aktivnosti slijedi stvarno zaljubljivanje Mikea i Jane, brak u koji Jane vrlo jednostavno prelazi, nemonogamno, odlazak u obećani New York. Muškarci se prije toga jedno vrijeme svađaju, mjerkaju, ogledavaju, a onda se Jane odluči za Hijenu Mikea.
„JANE: Ta džungla… me guši. Gušiiiiii! Da, istina na početku sam bila oduševljena njome…ali sad… I ljepote i egzotike mi je preko glave a sad mi sve nedostaje. Nedostaju mi auti, miris benzina, križanje ulica u daljini, treperenje semafora u noći. Nedostaju mi kuće – normalne kuće s četiri zida i krovom, vratima i prozorima. Nedostaje mi popodnevna gnjavaža u dućanima i sjedenje po restoranima. Da, nedostaje mi...“
Tarzan mu se ipak, kao gospodar šume, osvećuje tako što zatvara sve članove njegove primarne obitelji, ali njemu, Mikeu, to odgovara – u New Yorku je već otvorio noćni klub (autor glazbe: Maro Market, oblikovatelj svjetla: Martin Šatović, studijski glazbenik, trubač: Dario Zorić), spominju se stjuardese s kojima očito ima intime odnose. Prostor je noćnoga kluba također sve manji, a Mike bježi i iz toga mjesta jer su uočene problematične novčane transakcije. Saznaje se i da je prije odlaska iz džungle, uz ženu, Mike Tarzanu ukrao i zlato. Tarzan od ostatka zlata kupuje preostali dio džungle, shvaćajući ipak da je samo kralj (ostatka) džungle, ali da nije kralj svijeta. Prije bijega Hijena pokušava sve svoje spakirati – strujne kabele koji označuju ljudsku moć, asocijativno povezane uz Prometejevu vatru danu ljudskome rodu, kao i zastore kojima se modificira prostor, u kufer. Pokušava uzeti sa sobom sve što pripada ljudskoj rasi kako bi što više ostao čovjek u vremenu animalizacije i invertiranih, zamijenjenih uloga u kojima ne znamo je li Hijena više čovjek ili životinja, a za Tarzana pokušavamo razaznati je li više životinja ili čovjek i što zapravo određuje čovjeka i razlikuje ga od divlje životinje: seksualizacija, žudnja za ženom, zavođenje, eksploatacija, govor, hod, manipulacija, kabeli, odjeća, struja, zlato, preljubi, moć…. sve je vrlo slično.
Jane cijelo vrijeme ima pištolj, od sama početka predstave, za samoobranu kad Tarzana nema. Drži ga u ruci, uperi ga u Hijenu kad se prvi put pojavljuje, pokajnički spušta u jednome trenutku pištolj na pod, i na kraju, iznenađujuće i šokantno, metaforizirajući se i profilirajući se u nadzvijer, vadi iz torbe pištolj i ubija i Hijenu i Tarzana. Skromna scenografija i kostimografija upućuju na istraživački proces, probni i eksperimentalni projekt i ne omogućuju u potpunosti – možda je tako mišljeno, kazališnu iluziju i scensku katarzičnost. Međutim, s (nažalost) vidljivo malo sredstava, napravljena je dobra i zanimljiva predstava. Možda bi se mogla bolje i preciznije osmisliti i mizanscena, iako se radi o malome prostoru s kazališno nešto problematičnijim ulazima i izlazima, kako se ne bi dogodilo da se glumci (ne)namjerno susreću na izlazima i ulazima iako se ne smiju vidjeti, a to nije kazališna konvencija nego nespretnost, čini nam se. Ipak, savjet je: svakako pogledajte predstavu, sljedeće su izvedbe 8. i 9. svibnja.
Je li se čovječanstvo danas potpuno odčovjetilo, tako da Marinkovićev i kiklopovski neologizam čovjetina ravnopravno supostoji sa životinjskim sufiksalnim -inima, tko je danas Tarzan, tko su pozitivci u našemu invertiranu svijetu a tko negativci, zašto Jane ubija svoja dva muškarca – Mikea jer je previše postao čovjek i ostao životinja ili Tarzana jer je još uvijek životinja u čovječjem tijelu? Zoopolis.
„TARZAN: Živio sam u njenom svijetu – u svijetu gdje hvataju životinje, stavljaju ih u kaveze, dresiraju, tamane, jedu, prepariraju, prerađuju, prave pokuse na njima, a onda im prave nadgrobne spomenike i vole više nego vlastitu vrstu. Tamo više ne idem!“
© Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 8. svibnja 2023.
Piše:

Muhoberac