Vrsna poetska interpretacija posebnog vizualno-scenskog identiteta
Teatar &TD: San i ludilo, autorski projekt Gorana Matovića i Sare Renar
-
U Teatru &TD izvedena je u novome ciklusu, 12. i 13. svibnja, autorska predstava dvoje senzibilnih i posvećenih umjetnika, glumca Gorana Matovića i glazbenice i autorice glazbe u predstavi Sare Renar – San i ludilo, premijerno prikazana 22. listopada prošle godine. Inspirirani Ujevićevim životom i stvaralaštvom, kao i veličanstvenim Tinovim autobiografskim stihovima, predstavu su 1976. godine praizveli Goran Matović i Arsen Dedić, već u Matovićevim ranim godinama impresioniran njegovim govorenjem Tinove poezije, a predstavu San i ludilo izveli su u više od četrdeset godina dvije tisuće puta. Ovaj je scenski kolaž (autor kolaža: Goran Matović, umjetnička savjetnica: Anica Tomić), s referencama na tako samotan, ali tako bogat i pun život, posveta Velikome Tinu i Velikome Arsenu, nakon čijega je odlaska Matović odlučio, na veliko zadovoljstvo publike, nastaviti – u ponešto izmijenjenome obliku, ovaj poetski projekt. Kako Goran Matović piše u kazališnoj knjižici/kazališnome plakatu: „Posrijedi je osebujni hommage Tinu, velikom hrvatskom pjesniku i boemu. San i ludilo trojstvo je gradiva i osebujne montaže poznatih i manje poznatih pjesama, zatim Ujevićeve aforistične pjesničke proze i odabranih mjesta njegove ispovijedane esejistike: Ispit savjesti, El sentimiento de la vida i Pobjeđujem hljeb. San i ludilo trostruka je ispovijed: Ujević, Matović, Renar. Matović i Renar dozivaju magični govor velikog Tina.“
Matović, vrsni interpret hrvatske i europske poezije s fokusom na Krleži i Tinu, svojim govorom uvijek depatetizira stihove koji gotovo postaju dijelovi njegove osobnosti i posebnoga senzibiliteta, a u uspostavljanju potpune uronjenosti u sadašnji trenutak nalazi izvrsnu suradnicu, svoj umjetnički antipod, kontrapunkt, kantautoricu s kojom izvrsno surađuje na sceni, međusobno komunicirajući verbalno i neverbalno, povremeno se glasom i instrumentom nadmudrujući, povremeno koketirajući, ugodno se nadopunjujući u svojim kreacijama, ne gušeći jedno drugoga, u iskazivanju slobode interpretacije nadovezujući se i stvarajući izniman, gotovo kabaretski učinak. Ta je posebna forma, koju njeguju pojedini glumci u posljednje vrijeme u Zagrebu ali i u cijelom hrvatskome glumištu, nalik malim kazališnim predstavama dragoga nam Praga, pogotovo u podrumskim prostorima u kojima je nastajalo vrhunsko kazalište o kojemu je za različite medije pisala Mira Mićo Muhoberac, godinama u Pragu profesorica na Karlovu sveučilištu. Dobro je sjetiti se da je osim Matovića izvrsni interpretator Ujevićeve poezije bio poseban glumac Darko Ćurdo, koji je godinama izvodio monodramu Nespravan za problem, a kojega je moja sestra Mira Mićo Muhoberac pozvala u Prag i omogućila mu gostovanje u središtu prelijepoga grada, skupa s Joškom Ševom i njegovom monodramom Govorite li hrvatski?, kao i filmom Nausikaja Vicka Ruića.
Sara Renar na svome albumu Tišina iz 2016. uglazbila je Ujevićev Notturno, a u predstavi San i ludilo Renar svira električnu gitaru, ali i vrlo znalački upravlja sekvencerima i ostalom elektroničkom opremom na sredini pozornice kojom stvara poseban, gotovo nadrealni i astralni glazbeni ugođaj odzvučenja, jeke, glasovnih nijansi, polifone strukture.
Predstava u maloj, polukružnoj dvorani nekad kultnoga &TD-a s izvrsnim predstavama koje su nam obilježile živote, počinje autoreferencijalno, filmom. Gledatelje, naime, dočekuje snimka koncerta s Arsenom, a u snimljeni pljesak dramaturški i redateljski vrlo efektno ulaze izvrsno kostimirani izvođači Matović i Renar, te snimkom Arsenova glasa i stasa završava nova predstava San i ludilo. Na sceni su dvije stolice, lijevo i desno, na koje sjeda Matović u pojedinim trenutcima predstave, korespondirajući s publikom, Sarom Renar, Arsenom na filmu, Tinom u visinama, kao i u dijelovima filma u kojemu je Tin snimljen u Kavkazu, na Zdencu života, ispred Kavkaza kad podiže šešir u znak pozdrava i nakloni se, na fotografijama koje prikazuju rađanje i put ozbiljnoga intelektualca, u isječcima iz novina koje komentiraju Tinovo protjerivanje iz Beograda. Matović ponekad šuti, stavlja tinovski šešir, skine ga, promijeni mizanscen, kreće se, prepusti scenu drugim umjetnicima, s mjerom i nepretenciozno. U drugome dijelu predstave Sara Renar, izvrsna i kao glumica, svoju izvedbu nijansira sa snimkom Arsenove nekadašnje izvedbe, „da bi kulminaciju donio kraj i duet Odlazak (Tamo da putujem) koji je premostio vremenski jaz onoga što je izvođeno nekad i ovog izvedenog uživo pred publikom“.
Matović, u ovoj komornoj predstavi vrlo blizu publici, glumi i govori za publiku, publici i iz publike, fokusirajući se na trenutak, na osobe, izvrsnom dikcijom prenoseći Tinove refleksije i dubine do gledatelja raznovrsne dobi, a dobro je što ima i mlade publike koja se tek upućuje u kazališnu umjetnost, a u vremenu sve slabijega čitanja i sve površnijih znanja, možda će motivirani predstavom i dotaknuti vrhunskim stihom početi čitati. A možda su na predstavu došli potaknuti izborom Tinove poezije za ovogodišnju Državnu maturu (neškolska javnost sigurno i ne zna da se ove godine školski eseji pišu na temelju djela samo četiriju autora, među kojima je i Ujević).
„Magija je prva riječ koja nam pada na pamet kad pomislimo na učinak pjesništva kakvo je Ujevićevo, koje sve kazano preobražava i svemu slućenom daje moć i ljepotu kakvu prethodno nije imalo“, progovara neprežaljeni Tonko Maroević u efektno dizajniranome plakatu u žutoj, zelenoj i crvenoj boji, s izvrsnim fotografijama Ines Novković, kao i u dizajnerski usklađenoj kazališnoj čitulji (kao predložak korištena je fotografija skulpture Ivana Kožarića, Čovjek sa šeširom, 1954.), i anticipira atmosferu u gledalištu, u umovima i unutarnjostima ljudi koji se, slušajući Ujevića u ovim posebnim glumačkim interpretacijama, nužno mijenjaju. Poseban vizualni identitet predstave oblikovali su Ivana Vučić i Tom Jura Kaćunić, a Marko Mijatović vrlo funkcionalno i umjetnički dizajnirano svjetlo i sjene u predstavi, gotovo dubine uma, začudnu perspektivu. Predstava San i ludilo u maloj itedeovskoj dvorani na tragu je bivših kultnih predstava koje su značajno utjecale na zagrebačko i hrvatsko kazalište. Svakako je treba pogledati u nekom novom ciklusu. Posvetu Arsenu napravili su i Matović i Vitez i Šibenik. Zaslužio je cijelim svojim životom i umjetnošću, kao i Tin Ujević, ovakvu kvalitetnu predstavu.
© Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 15. svibnja 2023.
Piše:

Muhoberac