Vrijedan doprinos lutkarstvu i kritici
Suvremeno lutkarstvo i kritika, ur. Igor Tretinjak, Akademija za umjetnost i kulturu u Osijeku, 2022.
-
Bibliografija o lutkarstvu, posebice o povijesti lutkarstva, u našoj zemlji nije velika, no zahvaljujući Međunarodnom festivalu lutaka PIF-u i osječkoj Akademiji za umjetnost i kulturu, ipak postoji. Prošle godine objavljene su dvije vrlo važne knjige sveučilišnih profesorica Livije Kroflin i Teodore Vigato. Dušu u stvari Livija Kroflin naziva početnicom, abecedom lutkarstva, jer prva sustavno opisuje osnovne lutkarske tehnike i njihovu primjenu. Vrlo pristupačnim jezikom, nepretenciozno i duhovito, a opet stručno i znanstveno utemeljeno, autorica nas upoznaje s nazivom pojedinih lutki i poviješću njihova nastanka, spominje vrhunske svjetske lutkare čija su ostvarenja utjecala na buduća pokoljenja, a u promjeni odnosa lutkara i lutke primjećuje pomak od tradicionalnog lutkarstva u nešto novo. U Zadarskom lutkarstvu za 21. stoljeće Teodora Vigato daje detaljan uvid u prve suvremene predstave Zadarskog kazališta lutaka koje su uvelike utjecale na razvoj lutkarstva u našoj zemlji, a zatim opisuje recentnije predstave pomoću kojih bismo mogli definirati suvremenost. Nezaobilazno ime za povijest lutkarstva poljski je znanstvenik Henryk Jurkowski (obje ga autorice citiraju), a njegovu tvrdnju da je „lutkarsko kazalište 21. stoljeća kazalište različitih izražajnih mogućnosti“ mnogim primjerima potkrepljuje nova knjiga Suvremeno lutkarstvo i kritika urednika Igora Tretinjaka. Ona nastavlja tamo gdje su spomenute autorice, recenzentice ove knjige, stale, nudeći europski kontekst razvoja lutkarske umjetnosti zahvaljujući kojemu se može bolje sagledati i usporediti naše lutkarstvo i kritiku lutkarstva (o čemu se dosad vrlo malo pisalo).
Nastala je, zahvaljujući projektu Kreativne Europe, Kritička platforma suvremenog lutkarstva EU, koju je pokrenulo Lutkarsko kazalište Ljubljana nakon uspješnog seminara Mala škola kritike iz 2016. na kojoj su mladi kritičari stjecali znanja o lutkarstvu i pisali o slovenskim lutkarskim predstavama. Tijekom dvogodišnjeg međunarodnog projekta, koji je okupio teatrologe i kazališne kritičare iz Škotske, Litve, Slovenije i naše zemlje, Igor Tretinjak vodio je radionice kritike studentima osječke Akademije, možda budućim kritičarima, a neke njihove radove objavio je na kraju knjige kao primjere dobre prakse iz suvremene kritike. Sudeći prema esejima njegovih kolega teatrologa i kazališnih kritičara o stanju suvremene kritike, može se zaključiti da je u svakoj zemlji situacija vrlo slična – kritičari nemaju prikladno obrazovanje za analizu lutkarske predstave jer ono ne postoji; osim toga, malo je prostora gdje mogu objavljivati, a kad objavljuju, vrlo su malo (ili nisu uopće) plaćeni. Za kritičare koji čitaju te tekstove može biti utješno to da se sa sličnim problemima suočavaju i kolege izvan njihove zemlje.
Autori pišu i o tome kako bi se trebalo pisati, koje su kritike kvalitetne i kompetentne, a koje to nisu.
Ljiljana Dimić iz Srbije, primjerice, vrlo oštro kritizira one tekstove koji prepričavaju i nabrajaju bez jasnog suda, vodeći se načelom nezamjeranja ili podilaženja. Gareth K Vile iz Škotske svoju je oštricu uperio prema umišljenim kritičarima koji često za sebe misle da su jedini najpouzdaniji, objektivni i nepogrešivi. U svom se tekstu Vile s njima duhovito obračunava, jer prema njegovom mišljenju „sve su kritike borba da se emocije, osobnost i povijest pretoče u riječi“. Samim time dolaze iz subjektivne pozicije i nikada ne mogu biti apsolutna istina. Kritika lutkarskih predstava nema mnogo, no ipak postoje. Prava je rijetkost, međutim, čitati kritiku kritike kakvu upućuju dvoje spomenutih autora. Osim toga, onima koji tek ulaze u svijet pisanja o kazalištu nude konkretne savjete, Vile pritom uz živopisne metafore i obilje humora.
U Sloveniji se dosta prilično u obrazovanje mladih kritičara te se na taj način grade čvrsti temelji za budućnost struke koja, kako piše Benjamin Zajc, „trenutno izgleda prilično sumorno, ali čini se da se kreće u dobrom smjeru.“
U Litvi se za taj posao obrazuju na Sveučilištu u Vilniusu, gdje se potiče osobno pisanje. Za Kristinu Steiblyte to je „neobičan, predivan, iako beskoristan posao“ koji svakim danom sve više nestaje jer je javnosti zanimljivije pročitati što poznati redatelji imaju reći o svojim predstavama, a ne kritičari. Unatoč tome, postoje entuzijasti, poput nje, koji neumorno gledaju predstave i o njima pišu. Takav entuzijast je i hrvatski povjesničar lutkarstva Igor Tretinjak, koji se zalaže za umjetničku kritiku koja računa na aktivnog gledatelja. Takav gledatelj traži „vlastite ključeve čitanja scenske igre, samostalno čisti viškove i upisuje manjkove (…), oblikuje tekst koji u isto vrijeme stvara i rastvara, gradi i razgrađuje te analizira i kritizira.“
Navedeni autori o sadašnjem trenutku pišu iz konteksta prošlosti, kratko se osvrćući na bitne početne točke pisanja o lutkarstvu u svojim zemljama. Na taj način pristupili su i pisanju o suvremenom lutkarstvu. Autori eseja slažu se s time da je za suvremeno lutkarstvo važna multidisciplinarnost i pokazivanje animatora/glumca na sceni koje nudi mnoga značenja. Prema navedenim primjerima možemo zaključiti da je suvremeno lutkarstvo najvibrantnije u Sloveniji i Litvi, dok su se u Škotskoj i Hrvatskoj s vremena na vrijeme pojavljivale nove estetike koje nisu pustile korijenje i dobile nasljednike. Stoga se hrvatsko suvremeno lutkarstvo, prema mišljenju Igora Tretinjaka „i nakon pedeset godina, nalazi gotovo na početku.“ U svom eseju spominje nezaobilazne predstave Luka Paljetka i Marina Carića o kojima je detaljnije pisala Teodora Vigato, no opisuje i antologijske predstave iz Rijeke i Zagreba, a najviše se osvrće na stvaralaštvo osječkih studenata na kojima počiva budućnost hrvatskog lutkarstva. S obzirom na to da se o tim predstavama vrlo malo ili gotovo uopće ne piše, Tretinjak je ostavio važan pisani trag o njima.
Istraživanje novih oblika, vrsta i mogućnosti najviše njeguju Slovenci i Litavci. Dramaturginja i teatrologinja Tjaša Bertoncelj suvremenost opaža u fragmentiranoj dramaturgiji, pretapanju različitih izražajnih medija i preplitanju s drugim scenskim izrazima, a većini predstava koje su oblikovane oko nove forme, izraza ili tehnologije, zamjera dramaturšku nedorađenost. Budući da lutkarstvo, unatoč tome, nije u fokusu kritičara i šire javnosti, umjetnicima se pruža kreativna sloboda koja ih privlači. Za litavske teatrologe Kristinu Steiblyte i Ramune Balevičiute tužno je da „ova iznimno zanimljiva vrsta izvedbene umjetnosti dobiva vrlo malo ili nimalo pozornosti publike, kritičara i institucija“ jer je eksperiment ključ suvremenosti i u tom se smjeru obrazuju budući litavski lutkari. Kako bi što bolje sagledali recentna ostvarenja, navedeni autori u svojim tekstovima dijakronijski spominju redatelje, ali i voditelje kazališta i festivala koji su se odmaknuli od tradicionalnog lutkarstva te opisuju neke od antologijskih predstava. Tekstovi nisu predugi, a popraćeni su izvrsnim fotografijama koje nam dočaravaju izgled pojedine predstave kako bismo putem vizualnog materijala dobili bolji uvid u njezinu suvremenost.
Zaključno, svi koji vole lutkarstvo uživat će u ovoj knjizi jer vrlo pitkim jezikom otvara svjetove neistraženih mogućnosti, opisuje fascinantne predstave i eksperimente koji se kod nas često ne viđaju pa bi samim time bilo divno kad bi i pojedinim ravnateljima lutkarskih kazališta te redateljima i animatorima u našoj zemlji, ali i šire, ona bila poticajna za preuzimanje rizika i prepuštanje istraživanju novoga i drugačijega. Suvremeno lutkarstvo i kritika važna je literatura za studente lutkarstva, lutkarske kritičare i povjesničare, podjednako kao i praktičare, ali i sve one koji lutkarsko kazalište vole gledati jer vrlo pregledno i jasno daje pogled u jučer, danas i sutra umjetnosti koja pomiče granice, a još uvijek je nezasluženo slabo primijećena i na margini. Riječima recenzentice Livije Kroflin: „Zbir je to izuzetno vrijednih tekstova koji će pridonijeti boljem uvidu u suvremeno lutkarstvo i njegovu razumijevanju, kao i ukazati na važnost kritike za taj umjetnički izraz.“
© Katarina Kolega, KAZALIŠTE.hr, 24. svibnja 2023.
Knjigu pročitajte na sljedećoj poveznici: Suvremeno lutkarstvo i kritika
Piše:

Kolega