Nedovoljno razrađene poveznice mizanscenskih rješenja
HNK u Zagrebu: Miroslav Krleža, Leda, red. Franka Perković
-
Nova i posljednja ovogodišnja premijera u Hrvatskom narodnom kazalištu korak je naprijed u ovoj, ne odveć uspjeloj premijernoj dramskoj sezoni. Redateljica Franka Perković i dramaturg Dino Pešut pročitali su Krležu jednostavno, s minimalnim dramaturškim i (ne u svemu dorečenim) redateljskim rješenjima. Pojava lika Lede koji otvara predstavu, a ne pojavljuje se u tekstu, u zbivanjima jedne karnevalske noći, jedini je nadopisani dio, u suvremenom dramskom pismu Dina Pešuta utjelovljujući suvremenost: ona je mlada žena-dijete koju nije briga ni za što, svijetu ne duguje ništa i od njega ništa ne očekuje. Na granici je beskompromisnog uživanja i samoubojstva, potpuno lišena cilja i smisla – kakav i jest današnji svijet, u stalnom očekivanju kraja i finalnog požara koji će ga progutati. Ledu interpretira Tesa Litvan, ispred zastora podignutog toliko da iza njega naziremo odškrinuta zbivanja posljednje faze glembajevskog salona. Njezina je pojava na početku predstave donekle zbunjujuća, a dramaturška se opravdanost lica zaokružuje na kraju, završnim monologom koji nastoji biti poveznica s redateljskim, scenografskim, glazbenim i plesnim rješenjima unutar same predstave i time teži povezati zbivanja u građanskom salonu jedne karnevalske noći 1925. sa suvremenošću.Iza zastora su vrsno napisana zbivanja. Krležin dramski tekst je protagonist, kroz glumce koji su na njemu izgradili vrlo kvalitetne interpretacije. Oliver Urban Jerka Marčića ima potrebnu dozu nihilizma ali i humanosti, sudjeluje u zbivanjima bez preuzimanja potpune odgovornosti, svejedno involviran, naročito komentarom, što mu daje izvrsnu platformu za karakteristične monologe i interpretaciju krležijanskih rečenica. Jerko Marčić dubinski je involviran u lice, iznijansiran, likom netipičan Oliver Urban, ali s dozom svjesnosti, sebičnosti i svojevrsne praktičnosti kakva krasi takve svjetske hohštaplere. Melita Ive Jerković plemenita je gospođica udana iz materijalnih razloga za veleindustrijalca Klanfara, pa njezina razmaženost, besposlenost, odviše velika predanost romantičnim osjećajima prema slikaru Aurelu, kao i stalno ljubovanje s prijateljem Oliverom Urbanom tvore portret ne odviše pametne dame iz salona više gornje klase, u čemu je Iva Jerković bila uvjerljiva i dosljedna. Njezin suprug, veleindustrijalac Klanfar mudro je podijeljen Dušanu Bućanu koji ga je interpretirao jednostavno, pomalo shematizirano, no dosljedno Krležinom licu, sasvim u skladu s interpretacijom Ive Jerković. Slikar Aurel Igora Kovača vješto spaja senzibilnost i neodraslost etablirane umjetničke figure, naročito uspio u dijaloškim scenama s Jerkom Marčićem, tijekom pijanih noćnih razgovora. U monolozima o naravi ljubavi i o ženskoj naravi on pokazuje srž svoje osobnosti, podcrtan kostimiranošću u ženu tijekom karnevalske večeri.
Njegova supruga Klara u interpretaciji Jadranke Đokić, u karnevalskoj noći odjevena u muški frak, najbolje je glumačko ostvarenje predstave. Njezina principijelnost, svjesnost i krhkost posjeduju snagu, čak i u osvještavanju vlastite rodne pozicije u okvirima vremena događanja radnje. Krležin je tekst Lede virtuozno napisan i univerzalan, pa se to nadostavlja na ovakvo redateljsko i dramaturško čitanje. Suvremenost je namjerno na nekoliko mjesta jako i kratko akcentirana glazbenim brojevima (Roko Crnić, Hrvoje Klemenčić) te jednom suvremenom plesnom minijaturom (Petra Hrašćanec). Scenografija slika interijer „sobe prenatrpane intimnim sitnicama“, kakvu Krleža opisuje, bez dominiranja Ledinog portreta doduše (srećemo ga među stvarima na sceni, i niti malo virtuoznog), dok su eksterijeri suptilno dinamizirani i osuvremenjeni svjetlosnim stupovima i naznakama proljetne magle na ulici (scenografkinja Paola Lugarić). Kostimografija (Doris Kristić) je vjerna modi epohe zbivanja drame (uz inverzije u drugom činu). Režija je jasna u namjeri, jednostavnost nezadiranja u Krležu nije mana, no neka jača odnosno dublje razrađena poveznica konkretnih mizanscenskih, glazbenih, scenografskih, plesnih i kostimografskih rješenja bila bi poželjna.
Ova predstava nije pomaknula granice, nije oduševila, ali je kvalitetno, ponajprije glumački, interpretirala Krležin tekst i stavila ga u okvire suvremenosti, jer mu više i ne treba s obzirom na kvalitetu i univerzalnost tematike muško-ženskih odnosa, klasnih i rodnih pitanja. Time se HNK na kraju sezone pozicionirao u okvir prosjeka zagrebačke kazališne produkcije, što je u odnosu na sezonu na izmaku pomak na bolje, ali još uvijek nije dovoljno za dramsku pozornicu centralne nacionalne kazališne kuće. Je li Leda žena-dijete koja nezainteresirano i mirno promatra kraj svijeta o kojemu svi govore, ili je ona željeno nešto što će dati smisao salonskim životima, i zato tako neuhvatljiva i samo se spominje, unatoč svojoj transgresivnosti u društvenim okvirima, pitanje je. Iz perspektive današnjice točna je ovako postavljena dramaturška interpretacija, samo bi ipak trebalo radikalnije o tome požaru kraja svijeta govoriti, problematizirati ga, a ne samo nezainteresirano promatrati i konstatirati.
© Petra Jelača, KAZALIŠTE.hr, 5. lipnja 2023.
Piše:

Jelača