Upozoravajuća antiratna drama

Kazalište Marina Držića u Dubrovniku: Davor Špišić, Dječak, red. Tamara Damjanović

• U nastavku sezone Kazalište Marina Držića prikazalo je svoj novi premijerni naslov – dramu Dječak Davora Špišića, i tako nastavilo pohvalni slijed scenskog propitivanja domaćeg suvremenog dramskog pisma, ovaj put izborom autora koji je dobio drugu Nagradu Marin Držić Ministarstva kulture i medija 2019. godine. Put ove Špišićeve nagrađene drame do njenog izlaska pred publiku, na neki način, vezan je uz Držićevo ime i, pokušajmo vjerovati, koliko god to pretenciozno bilo i zvučalo, na njegov kakav-takav zagovor. U sklopu projekta Držić u ZKM-u snimljen je i objavljen cjeloviti video koncertnog čitanja drame u režiji Tamare Damjanović (autor videa Lovro Mrđen) s online-premijerom 2021. godine i, najposlije, gotovo isti najuži umjetnički tim na scenu dubrovačkog kazališta koje nosi Vidrino ime postavio je – ovaj put s domaćim glumačkim potencijalom, Dječaka pa je dubrovačka izvedba zapravo praizvedba Špišićeve drame.

  Radnja drame Dječak Davora Špišića događa se u nesklonom postratnom vremenu još svježih i bolnih rana, prebrojavanja žrtava, kontaminiranih biografija, poljuljanih ratnih i životnih kronologija, svjedočenja i posljedica koje kroje i čine svakodnevnicu svih uključenih i upletenih u traume koje ih zatiču. U novonastalim okolnostima formiranja nove vlasti otvaraju se dosjei, preispituju zasluge, iskorištavaju žrtve i formiraju nove moći vlasti onih koji su, iskoristivši nesnalaženja drugih, svojim pojedinačnim bogaćenjem postali meritum novog vremena u koje su upisane i nevine žrtve i sudbine stvarnih ratnih veterana. Manipulirajući usudom ratnika koji je svoj život posvetio svetom cilju slobode i svojom čašću i vojnom vještinom branio domovinu, koriste njegov status uglednog domoljuba s ratnim zaslugama da bi ga uzdigli na pijedestal heroja i onda učinili sve da ga se zaboravi i da ga se odreknu. Junak u očima izmanipulirane mase postaje frustrirajući izdajnik koji, vođen istinskim osjećajem pravde, tone u tragediju. Dječak je snažna antiratna upozoravajuća drama ali i nesmiljena kritika društva u kojem ratni profiteri, lažni borci i licemjerni političari ne prezaju ni pred čim kako bi ostali na vlasti uz podršku (kako se to i danas kaže) uhljeba i sebi odanih jednako beskrupuloznih aktera poslijeratnog vremena. Vapaj za istinom i ljubavi, čini se, ostaje iluzijom i uzaludnim pokušajem.

  

  Redateljica, ujedno i adaptatorica i dramaturginja Tamara Damjanović slaže predstavu živih dinamičnih slika, naglašenih kontrasta i emocionalnih rasapa, namjernih zornosti ali i nepotrebnih doslovnosti, u kojima su se najčešće gubile one intimne pa i moguće lirske epizode i sekvence protagonista i zatomljeni slojevi njihovih životnih slomova, nada i zabluda. Od uvodnog zborskog prologa svih protagonista upućenog izravno gledateljima s ruba scene do slijeda, slikovitih i redateljski zanimljivo složenih ali i nerijetko čisto ilustrativnih prizora, izvedba teče ubrzanim ritmom preskačući ili tek površno dotičući usudne tišine, obiteljske traume, tajne, zablude, ljubavi i strasti isprepletenih odnosa bogate galerije likova Špišićeve drame.

  Brechtovskoj atmosferi izvedbe puni prilog daje obilni repertoar songova skladateljice Katarine Ranković uz važan prinos Bojana Beribake koji je, tijekom cijele izvedbe, važna karika u povezivanju i ispreplitanju onog izgovorenog, odigranog i otpjevanog. Najveća vrijednost predstave je uigran, predan i ujednačen glumački ansambl koji uspijeva, usprkos svemu, odigrati predstavu s punom koncentracijom i uvjerenjem, ne dopuštajući joj prazan hod i opasno rasipanje. Dosluhno redateljskom konceptu svoj prinos dale su mobilnim scenografskim elementima Sheron Pimpi-Steiner i Ivana Živković, kostimografkinja Marita Ćopo, koreografkinja Linda Valjalo i oblikovatelj svjetla Marko Mijatović.

  

  U ovakvom redateljskom i dramaturškom konceptu karakteri likova tek su najčešće samo naznačeni bez punina svojih alibija, pokrića i postupaka, uglavnom ostajući svedeni na temeljne, osnovne i simbolične spone u funkciji radnje i inzistiranju na nedvosmislenost poruke, osude i svjedočenja, ali i upozorenja koje ostaje gorkom samospoznajnom zabludom i opomenom na kojoj i autor i redateljica inzistiraju, što je temeljna vrijednost dubrovačke izvedbe Dječaka. U složenoj i kompleksnoj galeriji likova u dubrovačkoj izvedbi Dječaka dobro odabrani glumački postav uredno je i s punim angažmanom uronio u dramske rukavce Špišićeve drame.

  Zdeslav Čotić (Vuk Serdar, superheroj nacije), Izmira Brautović (Borna Serdar, njegova majka), Mirej Stanić (Sluškinja u njihovoj kući), Nika Lasić (Saša, nekadašnja misica i supruga Vukovljeva), Lidija Penić (Duga, njihova kći), Hrvoje Sebastijan (Grga Škralj, premijer), Angela Bulum (Javora, njegova desna ruka, uhljeb i ulizica), Marija Šegvić (Zinaida, nekoć pevaljka, danas ministrica prosvjete) i Bojan Beribaka (Slavko, zapovjednik neprijatelj) svaki na svoj način dali su prinos predstavi, uspijevajući uspješno ocrtati osnovne karakteristike svojih likova, njihove odnose, uzajamne interakcijske upućenosti, životne tragove i sudbinske razbrajalice koje sami slažu ili koje ih naprosto zatiču. Svakog sa svojom genezom i kronologijom a svih zajedno u gorkoj, potresnoj i mučnoj prepoznatljivoj sekvenci drame u kojoj su i akteri i svjedoci postratnog vremena koje ostavlja posljedice.

  

  © Davor Mojaš, KAZALIŠTE.hr, 6. lipnja 2023.

Piše: