Intimna i topla ljudska komedija

Kazalište Moruzgva: Tanja Mravak, Ništa im neće bit, red. Tamara Damjanović



  • Ecija Ojdanić i Frano Mašković, glumci respektabilnih karijera, pokazali su se kao izvrstan bračni tandem u novoj predstavi Ništa im neće bit, nastaloj na temelju kratke proze Tanje Mravak, popularne autorice, diplomirane učiteljice i magistre defektologije rođene u Sinju, zaposlene u Centru za autizam u Splitu na mjestu voditeljice skupine koja će, izvedena na prvi dan ljeta, biti jedina izvedba predstave do jeseni (ako se nešto u međuvremenu ne promijeni). Moruzgva je prošle godine u Teatru uz more imala novi hit: Jel' tako, Zorane?, također nastao iz pera Tanje Mravak (glumački tim: Ecija Ojdanić, Vedran Mlikota, Csilla Barath Bastaić, Paško Vukasović i Petra Svrtan, adaptacija i režija: Tamara Damjanović).

    „Fantastični, životni stil pisanja Tanje Mravak je upravo ono što mi u Moruzgvi volimo i iznimno cijenimo. Predstave po njenim tekstovima su publici bliske, lako se u njima nađu a naravno da se onda i nasmiju prepoznavši i sebe. Drago mi je da imamo priliku premijeru odigrati baš pred splitskom publikom. Ne moram više ni objašnjavati zašto nakon svih ovih silnih godina i predstava za koje smo baš u Splitu dobili najveću podršku“, govori o novoj premijeri Ecija Ojdanić.

    Kazalište Moruzgva odavno je upisano na hrvatsko kazališno nebu kao vrsno i izazovno kazalište koje publici donosi svakodnevne priče o naoko običnim ljudima i njihovoj svakodnevici, ali uvijek s nekim komedijskim otklonom i ispodtekstovnim tumačenjem, kao što su kazališni hitovi Vla, Vla Vlajland, Čudo i Tvorničke postavke, megapopularne predstave u svim krajevima Hrvatske. Nova Moruzgvina duodrama na scenu dovodi bračni par u najboljim godinama koji nakon odlaska djece na studij ostaju sami u stanu i prazninu nastoje popuniti na različite načine. Muž pokušava pronaći nove izazove, predlaže Ženi odlazak na putovanja, ljuti se na njezin skepticizam, čak povremeno satima izbiva iz kuće, objeduje izvan stana, odlazi u ribolov, planinari, bavi se sportom, kao prolaznik samo dolazi i presvlačeći se odlazi iz kuće kako bi možda i tako uvjerio svoju ženu da se pomakne iz letargije. Želi izgraditi drvenu baraku u dvorištu samo za njih, mašta i kombinira novi život. Žena je stalno zabrinuta za djecu, Sina i Kćer, odrasle ljude koji imaju svoje živote – sin je s djevojkom u Zagrebu, ali šalju mu materinu spizu, kći je s prijateljima i mogućim odabranikom na planinama i rijetko se javlja, što povećava majčinu zabrinutost koja i sama priznaje kako (se) stalno briga za nešto.

    U predstavi se problematiziraju svakodnevne životne situacije, primjerice punjenje paketa hranom i slanje na autobus za Zagreb, uz napomenu da treba zapamtiti registraciju i točno vrijeme dolaska na kolodvor (tko nije došao na studij u Zagreb i nije rano ujutro sa zebnjom čekao autobus s velikim, teškim, tako ukusnim i raznovrsnim maminim paketima i radosno ih otvarao i nazivao doma kako bi podijelio oduševljenje sa svojima, ne zna što znači biti sretan student/studentica). U stanu stalno zvone telefoni ili netko naziva i unatoč tome što mobiteli omogućuju pokretljivost, majka kao čuvarica kuće čeka pozive kćeri kojoj se možda nešto dogodilo, naziva sina jer je čula da je potres u Zagrebu, brine se jer čuje sirenu kola hitne pomoći i brine se iako su stotinama kilometara udaljeni od moguće nesreće (jedan je naš dragi prijatelj odmah nazivao majku i govorio da je dobro, čim bi negdje čuo sirenu). Kći se ipak uskoro javi, jer ne može se svaka predstava temeljiti na tuzi i katastrofi, sin nema nikakvih problema, ni majka ni otac nemaju ljubavnike, uglavnom ih ne muče novčani problemi, prijatelji isprobavaju, i sami osamljeni, nove bračne izazove koje i oni preispituju…., svatko se može prepoznati u nekim segmentima predstave, smije se videći svoje ili obiteljske situacije na sceni i zato smo sigurni da će ova topla ljudska komedija dugo igrati na hrvatskim pozornicama.

    Ništa im neće bit priča je o praznom gnijezdu, kući iz koje su otišla djeca koja to više nisu, a roditelji se odjednom nalaze sami, jedno pred drugim, prije nego jedno do drugog. Nada, supruga i majka i dalje snažno osjeća djecu, intenzivnom brigom prvenstveno. Ponekad ta briga prelazi u paniku, ponekad u patetiku, a najčešće u smiješne pokušaje kontrole. Dragan, suprug i otac, potpuno drugačije doživljava praznu kuću, vidjevši u tome mogućnost konačno se posvetiti sebi, supruzi i svim stvarima i hobijima koje je odlagao. Uviđajući jedno kod drugog drugačiji doživljaj, međusobno se optužuju i suštinski ne razumiju. Čak i kad su fizički zajedno, nisu prisutni u zajedništvu. Suprugova nastojanja da se zbliže i zajednički provode aktivnosti, Nada odbija pravdajući se uvijek brigom za djecu. Novonastali nesklad pokušat će u niski smiješnih i tužnih situacija prevladati i dovesti sebe u neki novi supružnički balans, otpuštajući polako (a majka i nevoljko i uplašeno) djecu da žive svoje ispunjene i samostalne živote“, ističe autorica Tanja Mravak.

    Ecija Ojdanić i Frano Mašković izvrsno se nadopunjuju kao složni bračni par simboličnih imena – Nada i Dragan. Glume dvoje ljudi koji se vole, toleriraju i žele ispunjen život. Uglavnom je Ecija Ojdanić u prvome planu, usmjerena publici i nekim daljinama, kao i zvukovima mobitela koji nekad zvone, ali nikad kad bi trebali zazvoniti u očekivanju saznanja gdje je kći, je li stigla na odredište i je li dobro. Frano Mašković, Dubrovčanin s izvrsno usvojenim splitskim idiomom, govori kao da je gotovo fetivi Splićanin i, uglavnom u drugome planu, miroljubivo i znalački pokušava smiriti ženu. Pali televizor od kojega dijagonalno sjedi i sluša emisije, reklame, vijesti, a žena stalno gasi televizor i pali radio kako bi joj zvukovi i slike manje smetali koncentraciji. U bračnoj svađi nastaloj zbog neizvjesnosti muž spava na dvama kaučima u dnevnoj sobi, na kojima poslije spava i žena, a na kraju leže na podu dnevne sobe želeći rekonstruirati neko vrijeme u kojemu će sami i sretni ležati na podu svoje nove kućice. Muž bi htio da idu na tečajeve plesa kako bi se bolje povezali i družili s ostalima, žena ne želi, ali je vrhunac predstave kad nakon što odigraju svojevrsnu igru istine i (u)poznavanja, plešu tako da muž uči ženu plesne korake (donekle komično s obzirom na glumičina plesna znanja). Arhetipski, kći se prvo javlja ocu i prvo njemu šalje slike, što majka prima s određenim negodovanjem, ali i sin i otac planiraju roditeljsko putovanje koje će im sin uplatiti, a sve zbog majčine sreće.

    Iznimni glumci, posvećeni i sposobni dočarati sve životne situacije, s dozom komičnosti i dozom tuge, sigurni smo, oduševit će sve Moruzgine vjerne gledatelje koji jedva čekaju sljedeće, jesenske izvedbe intimne priče o odrasloj djeci kojima ništa neće biti, Ništa im neće bit jer su dobro odgojeni, sigurni, svoji, okruženi srećom i ljubavlju unatoč odlasku iz roditeljske kuće, što je (makar telefonski) jasno izraženo.

    © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 2. srpnja 2023.

Piše:

Vesna
Muhoberac