Vješta i zanimljiva ironizacija hrvatskog i globalnog licemjerja

PlayDrama, Split: Tako nam Bog pomogao, redatelj i dramaturg Hrvoje Korbar, prema motivima knjige Summa atheologiae – nekoliko heretičkih rasprava o nemogućnosti Svemogućeg Borisa Dežulovića

• 

  Predstava Tako nam Bog pomogao, nastala prema motivima knjige Summa atheologiae – nekoliko heretičkih rasprava o nemogućnosti Svemogućeg, na temelju posljednjega teksta u zbirci naslovljena Ja, Bog i moja baba Kata Borisa Dežulovića (redatelj i dramaturg: Hrvoje Korbar) u izvedbi PlayDrame iz Splita problematizira političku nam svakodnevicu vrlo duhovito, maštovito i nadahnuto. Nakon početnih nekoliko minuta predstave koji su nepotrebno preglasni, a od mikrofonije se nije razumio tekst (tehnički problemi?), postupno predstava postaje sve intrigantnija i zanimljivija. Predstavom se ironiziraju selfiji, javni nastupi, političke veličine, vjera, odnosi sina i majke, tradicionalne obitelji, homoseksualizam, potreba za stalnom dostupnošću, vladanje, spavanje, inercija, ali i kazališni postupci i forme. S malo sredstava PlayDrama, kazalište poznato po izvrsnim, aktualnim i intrigantnim predstavama, na scenu donosi cijelu paletu problema koji stalno titraju oko nas, u medijima i svakodnevnim razgovorima. „Kazalište PlayDrama osnovano je 2008. godine a otvoreno je 17. rujna 2009. praizvedbom drame Udarac autora Andresa Veiela i Gesine Schmidt, u režiji Martina Kočovskog. Time je Split dobio, uz HNK, tek drugo kazalište za odrasle i prvo neovisno kazalište za odraslu publiku. Osnivači kazališta su Elvis Bošnjak, glumac i pisac, kao umjetnički voditelj i Lina Vengoechea, kazališna menadžerica, kostimografkinja i scenografkinja. PlayDrama je ujedno postalo i prvo hrvatsko kazalište praizvedbi. Godine 2018. funkciju umjetničkog voditelja kazališta PlayDrama preuzima dramaturg, teatrolog i skladatelj Matko Botić.“

  Mladi glumci Stipe Jelaska, Stipe Radoja i Donat Zeko, koji su pohađali Glumački studio u PlayDrami, završili Umjetničku akademiju u Splitu (najveći utjecaj, uz ostale profesore, imali su Goran Golovko i Alen Čelić), igrali u različitim splitskim kazalištima, postali zaposlenici HNK-a ili (p)ostali slobodnjaci, izvrsno se transformiraju u različite uloge minimalnim kostimografskim rješenjima pa tako Bog, glumeći vrlo opuštenu osobu, a i kostimiran vrlo opušteno, u bijeli bademantil (nakon kupanja ili tuširanja) i karirane hlače postaje Dario Kordić u maskirnom kostimu, Gabrijel, Gabi (pomoćnik i obiteljski odvjetnik, menadžer Svete obitelji) iz decentnijega sivoga odijela postaje Djevica Marija, Mare, prekrivši sebe i mikrofon bijelom haljinom, plavkastim velom i krunom, čime se dobiva još jedna groteskna slika, Sin u dress kodu mladih ljudi: svijetlim bermudama, mornarskoj majici, bijeloj košulji i velikim bijelim slušalicama postaje svećenik stavljajući mitru na glavu i plašt, kao i bolesnik/mrtvac koji se odijeva u zelenkasti prozirni bolesnički ogrtač/mantel.

  

  Scenografija također jednostavnim rješenjima u segmentima dočarava nebeski svijet, Kraljevstvo nebesko: na prijestolju, fotelji sa svijetlećim baldahinom napravljenim od bijelih plahti i s visećim anđelom je zaspali Bog koji se povremeno budi i naređuje inferiornijemu, ponekad preplašenome sinu Kristu, Kristi što bi trebalo napraviti (scenografiju i kostimografiju potpisuje Katarina Perić). U sredini je stol, tri stolice, lijevo mikrofon, desno radio za komunikaciju sa svijetom, ironičan urbi et orbi i telefon koji povremeno zazvoni, PR Gabrijel odmah pruža slušalicu Bogu, a javljaju se ljudi koji žele razne stvari moleći Boga, a on im daje savjete kako će razriješiti situacije. Mangupski, opušteno i naoko nonšalantno, u splitskome điru i sa splitskim lingvističkim doskočicama, pametno, izravno i neizravno glumci ulaze u svemirske i prizemne kodove, mijenjajući perspektivu svakodnevice, postavljajući je na Nebesa, kako bi bila što vidljivija. Ironiziraju se svi mitovi u Hrvata, a predstava postavlja pitanje: Može li Hrvatima pomoći itko osim – dragog Boga? Sam je naslov predstave preuzet iz frazema kojim se predsjednici zaklinju u trenutku preuzimanja dužnosti, a njihove glasove (osim Josipovićeva) čujemo sa zvučnika, pa tematiziranje odnosa Crkve i Države u kontekstu predstave dobiva komičan ton. Hrvatskim se predsjednicima na jedan drugi način, ali također vrlo kvalitetno i duhovito bavi(la), napomenimo, i predstava Predsjednik/ca (Pretposljednja večera) koja je osvojila brojne nagrade na hrvatskim kazališnim festivalima. Hrvatima je, nakon dugog vremena groznih nepogoda, sigurno do (predsjedničkoga) smijeha, makar (samo) na kazališnim pozornicama. Repertoarno izvrstan potez koji se temelji na kvalitetnu Dežulovićevu tekstu, kritičnome, ironičnome, dobro promišljenome.

  „U ozračju humora montipajtonovskog tipa, gdje se Bog sam sebi moli za strpljenje, provlače se mračne i bizarne teme naše životne svakodnevice, crkvenog ustroja i poimanja vjere – od nasilja u obitelji, položaja žene, nedodirljivosti crkvene institucije, zadrtosti i isključivosti, hodova za život i prikrivanja pedofilije, dernečenja prilikom krizmi i pričesti te obraćenika poput Darija Kordića.“ Mislimo da bi tu epizodu, unatoč političkome izazovu, trebalo ili reducirati ili ukloniti jer ne odgovara kodu predstave, prenaglašena je kako bi bila jasnija, a svako forsiranje u fino tkanoj predstavi poremeti njezin izvrstan ritam.

  

  „Nebesnici – Svevišnji, Gospa i Isus, uz asistenciju anđela Gabrijela, glasnika i osobe zadužene za odnose s javnošću, pretrpani su poslom i molbama koje stižu odozdo. Jedni bi državu, drugi dobitak na lotu. U početku dobrohotan prema Hrvatima, videći kako se ponašaju, Bog ima sve manje strpljenja, a i tako je tankih živaca. Svaka nova predsjednička zakletva u kojoj mu spominju ime uzalud, sve više ga razdražuje. U međuvremenu, Majka i Sin u tom prilično tiranskom i hijerarhijski jasno definiranom odnosu traže vlastiti prostor za djelovanje. Prisutan je i Duh Sveti, kako cjelina trojednog Boga ne bi bila manjkava – a ovaj najmističniji segment trojstva javlja se u obliku umjetne inteligencije.“ Spirit je jedno od najboljih rješenja predstave, Bog komunicira s njim preko posrednika i on/ona odmah reagira pretražujući dostupnu bazu u djeliću sekunde ili se obraćajući vjernicima, a u trenutcima komunikacije Spirit/umjetna inteligencija postaje osvijetljeni križ koji titra u ritmu govora iza prijestolja Svevišnjega (oblikovanje svjetla Elvis Butković). Izvrsna i vrlo učinkovita, duhovita dosjetka koja povezuje Nebesa i Zemlju, Duh i Tijelo, Virtualni i Stvarni svijet.

  U predstavi ima puno pametnih rješenja, elemenata intertekstualnosti koji se prepoznaju u naznakama, a Hrvati se uključuju u Nebesa vrlo duhovito, kao vjernici na koje se uvijek može računati i koji uvijek, unatoč svemu, kao što su novi izbori i promjene predsjednika, vjeruju u Boga, a on se također moli, autoironično, sebi (referenca na Macbethova naslovnoga junaka). „Koja je tajna posebne veze između hrvatskog naroda i Svevišnjeg? Što je potrebno za ulazak u raj? Kakav je odnos Svemogućeg Oca i njegovog Sina? I što će nam ovog Božića poručiti Blažena Djevica Marija?“ Naime, pretraživanjem facebooka u koji se, na Gabrijelov prijedlog, nakon početnih negodovanja, uključio sam Bog, saznaje (se) da su sve poruke Djevice Marije bile iste svake godine za svaki blagdan, osam puta godišnje. Ona, ljuta jer je razotkrivena, odlazi s Nebesa i pojavljuje se u različitim svetištima, Međugorju i Fatimi, fotografirajući se, objavljujući slike, nastojeći biti prisutna na svim društvenim mrežama, i ne želi se vratiti, a njezinim odlaskom u (dalmatinskoj i svetoj) kući nastaje potpuna neorganizacija. Kazališne su slike odvojene glazbom (glazba: Matko Botić, skladatelj i oblikovatelj zvuka, i ansambl predstave) koja je i kvalitetna i funkcionalna jer se glumci presvlače u nekoliko kostima (nalik antičkoj ideji da tri glumca mogu odigrati sve uloge), a na sceni pravi koncert (autori songa: izvođači i Petar Gudelj) priređuju multitalentirani, izvrsni i razigrani glumci koji prikazuju hrvatsko i globalno licemjerje pod krinkom različitih kostima i ikonoklastičkih ideja.

  

  Na nedavno završenim, 33. Marulićevim danima predstava je dobila tri nagrade: Nagradu publike za cijelu predstavu, Nagradu za glumačko ostvarenje: Stipe Radoja za ulogu Boga, Nagradu žirija čitatelja Slobodne Dalmacije Stipi Jelaska za ulogu anđela Gabrijela.

  Predstavu Tako nam Bog pomogao, dugu/kratku sto minuta svakako treba pogledati, makar potegnuli do Splita, ili na nekom od gostovanja po Hrvatskoj.

  © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 2. srpnja 2023.

Piše: