Nikad završena priča

Zadarsko kazališno ljeto, Drama plus, HNK Zadar: Dino Pešut, (Pret)posljednja panda ili statika, red. Vinko Radovčić

• 

  Treća zadarska premijera ovogodišnjeg 29. Zadarskog kazališnog ljeta odigrana je 24. srpnja u Kazalištu lutaka Zadar pod nazivom (Pret)posljednja panda ili statika u koprodukciji Drame plus i Hrvatskog narodnog kazališta Zadar, a pod redateljskom palicom Vinka Radovčića. Autor dramskog predloška je Dino Pešut, dramaturg, dramatičar i romanopisac iz Siska, nagrađen više puta Nagradom Marin Držić, a 2013. godine priznanje je primio upravo za ovaj tekst. Zagrebačko kazalište mladih prvo ga je uvrstilo u svoj dramski program 2015. u režiji Saše Božića i koreografiji Petre Hrašćanec.

  Predstava podcrtava još uvijek aktualne teme tranzicije, poraća, propast građanske svijesti, sveprisutnu ksenofobiju i huškački nacionalizam, već trivijalne motive svakodnevnice na ovim prostorima uklopljene u strukture društva kroz likove iskristalizirane dramskim tekstom. Problematizacija života mladih ljudi rođenih na samom početku rata tema je koja raste, analizira se i gradi, a zajedno s odrastanjem glavnih likova prati se rast i razvoj mlade države. U takvom osjetljivom poratnom vremenu, nažalost, teško je naći životni put bez ideologije koja često prati aktere naročito u manjim mjestima. Sve je jednako važno: djetinjstvo, putovanja, namjerni i slučajni susreti prijatelja, zajednički provedeno vrijeme u svim fazama odrastanja, dok promjene teku postepeno i nema dramaturški naglašenog trenutka ili vrhunca koji bi naglasio prekretnicu.

  Predstava je poetični dokument protoka vremena ljudi i države koji kao vođeni nevidljivom rukom u začaranom krugu ostvaruju tipizirane karaktere čije primjere možemo pronaći u realnom vremenu svakodnevnice – na portalima, televiziji, elektronskim medijima masovne komunikacije. No svatko od njih nosi i pažljivo oblikovanu individualnu crtu koja je naglašena kroz spretan odabir glumaca i pripadajućih likova.

  Pratimo odrastanje četvorice mladih ljudi – dva muškarca i dvije žene, koji kreću iste godine (1990.) s istog mjesta (Sisak), istih startnih pozicija iz podrumskih skloništa bombardiranog grada i razvijaju se u četiri, vremenom sve različitije, životnim vihorom oblikovane jedinke. Anu glumi Mirjana Đan, talentirana glumica koja svoj lik donosi eksplozivno i slobodno, zaigrano i intuitivno. Drugi ženski lik je Marija koju dosljedno tumači Tea Harčević. Razdirana dilemama između želja, malograđanskih normi i (ne)mogućnosti koje donosi mala sredina, pretvara se vremenom u zagriženu vjernicu koja prezire sve koji su drugačiji. Marina igra  dominantan Filip Lugarić, a Luku uvjerljiv Tomislav Dunđer. Na liku Marina može se pratiti razvoj proračunatog političara, identiteta koji se formira gradacijom postupaka u skladu sa sklonostima i birajući iskoristive situacije u sredini u kojoj živi, no koji nostalgično osjeća nedostatak humanog principa življenja s kojim je do nedavno bio snažno povezan. Osobna priča Luke je najdramatičnija. On kao homoseksualac prolazi traumatično razdoblje negiranja i zlostavljanja u svom rodnom mjestu, i te posljedice ne mogu nadomjestiti ni slava ni uspjesi koje postiže u Europi. Redatelj kaže da „predstava nije refleksija beznađa već svjedočanstvo energične borbe prevladavanja statične situacije u kojoj se svi zajedno nalazimo“.

  

  Na samom početku glumci unose suncokrete koje sade na sve četiri strane scenskog prostora. Zatim se pojedinačno predstavljaju identičnim tekstom: svi su rođeni u Sisku 1990. godine. Kroz predstavu povremeno likovi u maniri suvremenog teatra izlaze iz dramskih situacija te kratkim, britkim i jasnim rečenicama presijecaju razvoj dramske radnje, a izgovaraju ih kao promatrači zbivanja kroz koje prolaze zajedno s prijateljima. Dokumentarnim pristupom objašnjavaju i komentiraju svoje i tuđe postupke da bi zatim nanovo uronili u emotivno grotlo zbivanja isprepletenog klupka polugolih tijela uronjenih u zemlju. Digresije su česte i prekidaju dramsku radnju u funkciji pojašnjavanja i preispitivanja situacija da bi se analizirao uzrok i navele posljedice iz oka objektivnog, povremeno i subjektivnog promatrača. Kontakti i komunikacija s prijateljima, ali i sa samim sobom, okretanje vlastitim mislima kroz koncizne i kratke monologe, ogoljuju likove i čine ih ranjivima. Sve je promišljeno podcrtano pomno odabranom, apsolutno nenaglašenom i minimalistički nastrojenom kostimografijom Anite Gorete. Amorfno i iznošeno crno donje rublje ne privlači pozornost i ogoljuje aktere tjelesno i duševno.

  Dramski fenomen u kazalištu, kompilacija vremena, mjesta i radnje tjera publiku da u intimnom, komornom prostoru pozornice sljubljene s gledalištem prati vremensku dimenziju u dramskoj formi, intimna stanja aktera, ratna i poratna događanja koja, opterećena nacionalnim obilježjima, spolnim sklonostima i orijentacijom, socijalnim statusom, od najranijeg djetinjstva utječu na razvoj osobnosti i usmjeravaju događanja koja protagoniste nepogrešivo vode da postanu upravo one individue koje vidimo nakon trideset godina. Likove ogoljene do kosti odlikuje ekspresivna gluma i duboka koncentracija. Predstava je kombinacija dramskog i fizičkog kazališta s prikazanim rezultatima eksperimenta i improvizacije, no vođena jasnom vizijom redatelja.

  

  Scensko rješenje potpisuje Luka Lang, no poznavajući prepoznatljivu poetiku Vinka Radovčića, ideja je neupitno velikim dijelom njegova zasluga. Scenografija je vrlo dojmljiv i bitan dio predstave koji dramaturški diktira, pojačava i deskriptivno očitava emotivna stanja među akterima. Sastoji se od povećeg kvadrata nasute zemlje blisko postavljenog publici smještenoj na pozornici. Duboka alegorijska poruka, oslikana jednostavnim motivom zemlje, neprestano je prisutna tijekom prikaza odrastanja i sazrijevanja likova. Nižu se situacije ponovnog vraćanja i uranjanja u zagrljaj zemlje nakon niza događaja i nedaća. Očita je gotovo erotska sljubljenost sa crnim blagom u rukama koje se trlja po sebi ili tijelom o tijelo, da bi se na kraju predstava zaokružila zalijevanjem vodom odozgor, koje se može tumačiti kao daljnje prljanje, nastanak blata i kala ili kao drugu krajnost, snažan poticaj plodnosti, razvoja i novih prilika. Taj motiv uranjanja u zemlju kao spasonosnu materijaliziranu zamisao, povratak korijenima pa i povratak sebi, vrlo je naglašen kroz tjelesnost polunagih glumaca koji, kako teče predstava, sve su više obojani zemljanim tonovima. Od samog početka gdje su prikazane igre od najranijeg djetinjstva, pa do razilaženja u najboljim godinama života, zemlja je organska poveznica među njima, simbol sigurnosti i majke kojoj se uvijek može vratiti. S obzirom na kratak rok pripreme predstave i nemogućnost dužeg rada u scenski zahtjevnim uvjetima, predstava je itekako zadovoljila, no ipak mjestimično nedovoljno iskoristila bogatu paletu mogućnosti zadanu inventivnom scenografijom. 

  Odabranom glazbom kao cajke, Thompson, pjesmom Moja domovina koju vrlo vješto izvode glumci na sceni, To je moja zemlja Vice Vukova, redatelj ostavlja publiku u dilemi jesu li neki od ovih izbora, naročito kraj, provokacija ili ne, no u skladu sa suvremenom estetikom predstave, mislim da je izbor glazbe pomalo predirektan.

  

  Kroz sat i pol vremena drame otvorilo se mnoštvo važnih pitanja, prikazala su se inventivna i kvalitetna dramska rješenja, viđena je zanimljiva interpretacija mladih glumaca koji se nadopunjuju, posvećeno i uigrano sudjeluju u dojmljivim slikama koje se nižu tijekom predstave, pa je neobično ne pomisliti i usporediti ovu predstavu s onima nastalima u mnogo boljim uvjetima pod okriljem snažnijih produkcija, novčanih dotacija i dobrostojećih institucija, a da ne proizvode ovako snažan učinak kao Pred(posljednja) panda ili statika u koprodukciji Drame Plus i HNK Zadar. Očito velika ljubav i sklonost kazališnom izrazu uz prekarni rad u Zadru idu ruku pod ruku. A predstava je jednako aktualna kao prije deset godina kada je nastala i čini se da je na ovim prostorima primjer never ending storyja. Pomaci u osvještavanju problema idu polagano, a kazalište ovom predstavom obnavlja ne samo zajednicu, nego i svakim svojim djelom obnavlja društvo slobodnih individua.

   ©Sanja Petrovski, KAZALIŠTE.hr, 29. kolovoza 2023.

  Autor: Dino Pešut
  Režija: Vinko Radovčić
  Scenografija: Luka Lang
  Kostimografija: Anita Goreta
  Glazba: Vinko Radovčić
  Oblikovanje svjetla: Frane Papić
  Oblikovanje tona: Mate Petričević
  Fotograf predstave: Filip Brala, Saša Čuka, Željko Karavida
  Asistentica redatelja: Nina Kovačević
  Scenski tehničar: Adriano Košuta
  Inspicijent i kreativni producent: Domagoj Lindinger

  Igraju:
  Ana: Mirjana Đan
  Luka: Filip Lugarić
  Marija: Tea Harčević
  Marin: Tomislav Dunđer

Piše: