Kontekstualizacija klišeiziranih dosjetki

Istarsko narodno kazalište, Gradsko kazalište Pula, Dave Simpson, Djevojačka večer, redateljica: Violeta Tomić

• Međuspolna frustriranost, propitivanje muško-ženskih odnosa, a uz to i tematiziranje čina odrastanja – narativna su okosnica Djevojačke večeri koju je prema tekstu Dave Simpsona (u izvorniku Girl's Night Out odnosno Cure imaju izlazak) na sceni INK u Puli uprizorila redateljica Violeta Tomić. Riječ je dakle o duhovitoj i veseloj priči koja pripovijeda o nezaboravnoj djevojačkoj zabavi u noćnom klubu s muškim striptizom. Prpošnost, razbibriga, slabo razrađena humorna sastavnica, zaokupljenost falusom pa nekako u tom kontekstu i ženskom spolnošću u temelju je i scenskoga propitivanja Violete Tomić što prožimajući glazbene umetke (primjerice Toma Jonesa) sa stalnim ustrajavanjem na plesnom ritmu i pokretu – svojom vizualnom komponentom neodoljivo podsjeća na Cattaneov film Skidajte se do kraja.
  
  U središtu su dakle dramske priče četiri cure/žene (Teta Iva, Nikolina, Sara, Jana) koje pod utjecajem alkohola otkrivaju svoje najskrivenije tajne (naravno, uglavnom one spolno kontekstualizirane), a očekujući dobar provod u noćnom baru susreću se s četiri muška stripera, njihovom spolnošću te, na koncu, i sjećanjima na događaje iz prošlosti. Upravo ustrajavanje na čovjekovoj tjelesnoj prirodi, stalne aluzije na muško spolovilo, žensko doživljavanje orgazma, tematiziranje bračne prijevare, i scenski vrlo plašljivo inscenirano pitanje homoseksualnosti (tzv. gay prirode) – na pozornici se uobličuje u ozračju nezgrapne i pomalo ludičke ironije koja svoj dug uvelike plaća ishitrenoj trivijalnosti.
  
  Smjestivši dakle radnju većim dijelom u noćni bar odnosno garderobu (u uvodnim prizorima u dnevni boravak tete Ive i njezina sina Tonija) te ustrajavanjem na svlačenju, glasnoj glazbi, svjetlosnim efektima i scenskom pokretu (u tom kontekstu valja nam istaknuti tek Ivana Blagajčevića koji je u ulozi Robija uspio u potpunosti i zavladati zahtjevima plesne dramaturgije) – Tomić je scensku sliku pretvorila u eksplicitnu egzistencijalnu površnost kojoj je istrošena seksualna aluzivnost u temelju dramaturške orijentacije. Ostavši negdje u predvorju suvisloga estetskog propitivanja ljudske spolne prirode te postavivši u prvi plan ishitren seksi naboj, nezgrapno postavljenu mušku golotinju i ženske vriskove, Djevojačka večer u prvom je redu klišeizirana kako narativna tako i teatarska forma koja će se nepretencioznoj publici željnoj lake zabave u principu itekako dopasti.
  
  Brzo smjenjivanje prizora, svijest o gegu karakteristična primjerice za humoristične serije (u tom kontekstu izdvajamo ulogu Sare – Nina Kaić koja je, prepuštena ishitrenoj teatralnosti ,utjelovila pomalo iritantni lik promiskuitetne ženske prirode), uvođenjem reklamnih poštapalica (Vigor votka) – zapravo je tek slabo uspjela citatnost televizijskoga medija u kojemu je redateljica potražila ključ za eventualnu postdramsku formu. U tom se kontekstu iskristalizirala sukobljenost između plana izraza (kreiranje scenskih figura gotovo marionetskoga tipa) i sadržaja (tematiziranje problema koji neosporno zahtijevaju izgradnju složenih karaktera). Izvještačeno i mučno sitničarenje što priziva dosjetke na ljudsku seksualnost otkriva se, u nedostatku suvislijega scenskoga rješenja, tek kao jeftina zabava fetišizirana golotinjom pozorničke fraze.
  
  U tom se kontekstu spominju i glumačke kreacije. Od nesigurne i frigidne Nikoline (Mia Krajcar) preko tete Ive (Mirjana Sinožić) do spomenute Sare (Nina Kaić) i nespretne Jane (Lana Gojak) – razvija se spektar od slabe do izvještačene ekspresivnosti kojemu nedostaje snage za inventivnijom scenskom akcijom. Izuzevši, spomenutoga Robija (Ivana Blagajčevića), Sebastijan Starič kao Dario te Filip odnosno Zoran Josić svojim su ustrajavanjem na realističkom elementu stvorili marionetske figure: penisa (Sebastijan Starič) i nazovi-intelektualca (Zoran Josić) u kojemu se negdje skriva nedovoljno razrađena emocionlna komponenta. Unatoč pak sonornoj indisponiranosti Teodoru Tijaniju (kao Toniju) uspjela je transformacija od nesigurna i plašljiva do seksualno emancipiranoga mladića koji je u tom kontekstu i ovladao scenskim odnosno dramaturškim zahtjevima ove kazališne zabave što svojom nepretencioznošću ostaje u okvirima tek dotaknuta propitivanja suvremene teatarske problematike. 
  
  © Iva Rosanda Žigo, KULISA.eu, 16. studenoga 2008.

Piše: