Autoironična, opominjuća i promišljena igra sa stereotipima

Kunst teatar, Zagreb: Ivana Vuković, Možeš biti sve što želiš, red. Ivana Vuković

• 

  Nova predstava Kunst teatra, Možeš biti sve što želiš, od samih autorica ironično podnaslovljena kao ženska predstava, vrlo je duhovit, u našim kulturološkim prilikama nadasve potreban scenski iskaz o pitanjima feminizma, stvarnog položaja žena u hrvatskom društvu ali i šire, s osvrtom na problematiku odrastanja mladih žena ali i mladih općenito u takvoj društvenoj i ideološkoj klimi. Čitav izvedbeni i idejni koncept bogato je prožet ironijom, autoironijom, gorkim sarkazmom, satirom, kritikom, crnim humorom te autoreferencijalnošću i stalnom igrom dekonstruiranja, izvedbenim i dramaturškim plesom oko fikcije i fakcije.

  Autorica predloška i redateljica ženske predstave Ivana Vuković i dramaturginja ženske predstave Nina Gojić mudro su odabrale dvije izvrsne mlade glumice, također suatorice ženske izvedbe i glavnih i sporednih ženskih uloga, Lanu Menigu i Nikolinu Prkačin. Kao izvođačice i sukreatorice zbivanja na sceni čitavo vrijeme izvedbe balansiraju između svojih izvođačkih osobnosti, stvarajući predstavu o ženskom identitetu, te dviju djevojčica koje igraju, čija lica grade tijekom izvedbe. One su Mara i Lenu, imena su im uvjetovana obiteljskim kontekstom i siromaštvom, s čime se također vrlo brutalno (jer feminizam je zaista usko vezan uz klasno pitanje), namjerno iritantno, crno i nemilosrdno sprdaju. Čitav izvedbeni ton njihovog iskaza je tako sročen, što prati senzibilitet suvremene odraslije djece na pragu tinejdžerskog doba. One su upravo to, djevojčice koje nisu još zakoračile u svijet odraslih, dovoljno odrasle da ga mogu promatrati, o njemu zaključivati ali ga još uvijek i oponašati bez osviještenosti i samim time, bez bilo kakve (prisilne) političke korektnosti. Znaju da ih čeka korak u svijet odraslih, nisu još dobile prvu menstruaciju ali znaju da slijedi, pa im to otvara prostor slobode da misle kako mogu biti sve što žele.

  Jedan od zaključaka, a spominje ga djevojčica na sceni, jest i taj da zapravo želi imati samo hrpu novca, da ne mora ništa raditi, i da će tek tako moći biti sve što želi. Navedeni primjer izvrsno ocrtava, kao pravi pars pro toto, ideju izvedbe – kroz potpuno neopterećen razgovor i igru propuštaju se rečenice koje bolno točno govore o svijesti i svakodnevici suvremene djece i mladih. S opravdanom dozom hiperbolizacije govore i o onome što čuju o ženama: igraju, bivajući okrutne jedna prema drugoj, kvizove u kojima je točan odgovor na pitanje o tome što je žena: „maligna izraslina oko ženskih vanjskih spolnih organa (op. ur. parafraza vulgarizma)“.

  

  Kolikogod da infantilizacija feminizma nije poželjna, toliko su otvoreni i brutalni scenski iskazi u našoj kulturnoj sredini itekako potrebni. Disproporcija publike koja posjećuje nezavisnu scenu koja je „puna feminista pa i nije neka hrabrost pred njima igrati ovakvu žensku predstavu“, kako će reći jedna od izvođačica, te većine populacije čija djeca idu u kazalište samo sa školom, kada je obavezno, i tamo gledaju isključivo lektirne naslove, potcrtava srazove svjetova i ekstrema u našem društvu, i o tome ova predstava na svoj način progovara. U kontekstu kazališne javnosti i struke, funkcionira kao autoironija, kao namjerno pretjerana igra s tematikom ženskih predstava, što je također problematična kategorija (jer ne bi trebala biti deklarirana kao takva), pa se autorice vrlo opravdano izruguju takvome konceptu duž čitavog programskog letka. U kontekstu šire javnosti i publike koju tek treba senzibilizirati, funkcionira na dvostrukoj razini: također autoironijskoj ali i opominjućoj, jer se nadamo da će, upravo zbog brutalnosti iskaza, neke visoko problematične točke doprijeti i do onih koji ih još nisu osvijestili.

  U umjetničkom i estetskom smislu, izvedba Nikoline Prkačin i Lane Meniga je vrlo duhovita, kreativna i autentična. Naročito su pamtljive i bogate slojevitošću glumačke transformacije Nikoline Prkačin. Vidljivo je da je predstava nastajala iz samih izvođačica, uz redateljicu Ivanu Vuković i dramaturginju Ninu Gojić – zaista se radi o zajedničkom autorskom projektu. S ponekim kvalitativnim oscilacijama, izvođačice vješto provode publiku kroz svijet mašte i igre – od vještica iz prošlosti do glumica na sceni Kunst teatra. Kod nas je često korištena dekonstrukcijska igra dvostrukih scenskih osobnosti, pa se tijekom gledanja ponekad primijeti ne odviše inovativna dramaturška potka, no bez obzira, ne umanjuje zaigranost i visoko humornu, naizgled jednostavnu ali jako dobro promišljenu igru sa stereotipima i općim mjestima – kako feminizma, tako i (hrvatskog) društva koje još puno treba učiti o pitanjima roda.

  © Petra Jelača, KAZALIŠTE.hr, 30. listopada 2023.

Piše: