Okrutnosti oportunizma obiteljskih odnosa

Satiričko kazalište Kerempuh: Eduardo De Filippo, Subota, nedjelja i ponedjeljak, red. Paolo Magelli

• 

  Jedan od najpoznatijih komada Eduarda De Filippa, 'Subota, nedjelja i ponedjeljak' (1959.), kojim se afirmirao 1973. i izvan Italije, u Londonu, u Old Vic Theatreu u režiji Franca Zeffirellia, govori o tri generacije tipične napuljske obitelji Priore koja živi pod istim krovom. Bavi se neizgovorenim problemima u odnosima tradicionalne obitelji, čija majka Rosa vuče na svojim leđima obiteljsko zajedništvo, otac Peppino je zaposlen i ljubomoran, o problemima se ne razgovara, njegova sestra Amelia pokušava probiti okove građanskih normi u čemu ima mnogo malograđanštine ali i humora. Sve se odvija oko velikog obiteljskog stola, za nedjeljnim ručkom, u iščekivanju slavnog ragua gospođe Rose.

  Režija Paola Magellia prema prijevodu Branke Rakić u zagrebačkom kazalištu 'Kerempuh' prikazala je kritički i satirički taj predložak, koji se odvija otprilike u doba nastajanja drame (kostimografija Marita Ćopo), i time ostala u prošlom vremenu, ne pokušavajući radikalnije interevnirati u interpreatciju teksta. Nije ostala u prošlosti samo onoliko koliko takve situacije još uvijek preživljavaju za našim obiteljskim stolovima, a vjerujem da ih ima i više nego što bismo se nadali. Redatelj Paolo Magelli i dramaturginja Željka Udovičić Pleštna silnice predstave pletu oko okrutnosti oportunizma obiteljskih odnosa obavijenih konformizmom i svetkovanjem ognjišta, kuhinje, kulta majke i specifičnog meditearnskog matrijarhata. Pri tome mizanscenski ne interveniraju u glavna mjesta teksta, pa je tako veliki ovalni obiteljski stol, s namjernim primjesama mjesta neizgovorenog usuda (scenografija Miljenko Sekulić), uz sugestivnu glazbu Ivanke Mazurkijević i Damira Martinovića Mrle, poprište bitke gdje će se odvijati teška drama, sakrivena iza komplimenata čitavog tjedna iščekivanog ragua majke obitelji.

  
  

  Nosivo lice drame, te kritike odnosa i uloga u napuljskoj obitelji, svakako je majka, dona Rosa. Prepoznatljiva, glumački na trenutke bravurozna igra Linde Begonje ubraznim govorom ujedinjuje potisnutost neizgovorenog, nizove desetljetnih frustracija, ali i moć figure stamene mater familias, njezinu emocionalnu manipulativnost i okrutnost, bešćutnost proizašlu iz uloge koju je prihvatila nositi. Rintanje od jutra do mraka da se obiteljska zajednica prehrani, nahrani, ali i drži na okupu nevidljivim koncima može srušiti jedan jedini kompliment njezinoga supruga raguu druge gospođe. Ispod te naoko sitne zamjerke provaljuje vulkan svega onoga što takve majke jesu, i što su stoljećima bile, odlično se očitava razlog njihove okrutnosti i manipulativnosti, a time se razotkrivaju i obrasci prema kojima su odgajale svoju djecu, i najvećim dijelom kreirale odnose unutar obitelji.

  

  Politička kritika položaja takvih majki najtočnija je i najočitija kroz glumu Linde Begonje. Peppino, njezin muž, igra ga Dražen Čuček, dozlaboga je ljubomoran i zatvoren, po cijele dane na poslu, mrzovoljan preko svake mjere u svim scenama i situacijama, a pravi se razlozi njegovog nezadovoljstva otkrivaju tek nakon živčanog sloma gospođe Rose. Peppinova sestra Amelia, Anita Matić Delić, druga je silnica među licima u scenskome zbivanju-pokušava držati situaciju obiteljske eksplozije pod kontrolom, uz dozu malograđanskog hvaljenja time kako 'ona čita' i razmišlja o stvarima. Njezina je izvedba bila vrlo uvjerljiva, kao i većine ansambla, koji je svoje uloge postavio u infantilno-napolitanskom, emotivno povišenom kodu s dozom namjerne groteske, kao redateljskom i dramatruškom viđenju ove De Filippove drame. Pročitana je s ne posve dorečenom poantom, osim one da su tradicionalni obiteljski odnosi, posebice mediteranski, izvor malograđanštine, oportunizma, licemjerja, manipulativnosti, i ukratko, svega što jedno stabilno i zdravo društvo ne bi trebalo biti.

  © Petra Jelača, KAZALIŠTE.hr, 30. listopada 2023.

Piše: