Fascinantan mozaični triptih autorovih sadašnjih, prošlih i budućih demona
Gradsko dramsko kazalište Gavella: Mate Matišić, Moji tužni monstrumi, red. Vito Taufer
-
Velika je pozornica Dramskoga kazališta Gavella napokon otvorila sva svoja vrata, nakon triju godina kazališne žudnje, i na scenu dovela Matišićev autobiografsko-stvarnosni triptih Moji tužni monstrumi. Uz Flaubertov se antologijski roman, načine života i poziciju Emme Bovary u kontekstu prikaza devetnaestostoljetnoga prostora i vremena povezuje sintagma tužna rugoba, a Mate Matišić, poznati hrvatski dramatičar, glazbenik, radijski urednik, skladatelj, scenarist, profesor na ADU-u i diplomirani pravnik dramu naslovljuje Moji tužni monstrumi, autoreferencijalno se fokusirajući na svoje osobne demone, sumnje, samokritično unutarnje oko, kao i kritičare svojih tekstova, gotovo slijedeći misao Antuna Barca kako velike umjetnosti nema bez jakoga bola.
Sjećam se triju (svojih) katarzičnih trenutaka iz Gavelle. Jedan je onaj kad Božidar Alić kao Simon Veber strastveno pleše poljski ples na sredini pozornice nakon što je njegovoj dramskoj osobi Liječnik – Pero Kvrgić (koji je oduvijek želio biti kirurg) u Jančarovu Velikome briljantnom valceru (režija: Želimir Mesarić, umjetnička suradnica i dramaturginja predstave: Mira Muhoberac) amputirao nogu jer je Poljak, povijesna osoba s kojom se u pijanstvu kao povjesničar poistovjetio imao gangrenu; druga je kad Fabijan Šovagović kao Kralj Lear (režija: Kosta Spaić, pomoćnici redatelja: Mira Muhoberac i Zoran Mužić) nosi scenom svoju mrtvu kćer Cordeliju – Anju Šovagović, a treća kad Ljubomir Kiki Kapor kao Jakov 2005. godine u Matišićevoj i Violićevoj predstavi Sinovi umiru prvi oplakuje svoga sina.
Dramske su trilogije relativno rijetke i u europskoj i u hrvatskoj književnosti, od dalekoantičkoga Sofoklova triptihona: Kralj Edip, Edip na Kolonu, Antigona, preko hrvatskoga dramskoga pisma, Vojnovićeve Dubrovačke trilogije (Allons enfants, Suton, Na taraci) i Krležinih Glembajevih (Gospoda Glembajevi, U agoniji, Leda), svih i autobiografski i politički motiviranih, a u novije se vrijeme u hrvatskim kazalištima i na filmu izvrsno pozicioniraju Matišićeve trilogije (Posmrtna trilogija, koju čine drame Sinovi umiru prvi, Žena bez tijela i Ničiji sin) i triptisi, također se, kao i većina njegovih drama, najčešće referirajući na političku situaciju i autorov život. Teoretičar i književnik Zvonimir Mrkonjić svojevremeno je Matu Matišića nazvao dramatičar domotužja. U Tužnim monstrumima Matišić više nije domotužan, nego iznimno (domo)kritičan prema povijesnoj nam istini, svakodnevici i sebi, ponekad se veristički potpuno približivši svojoj sudbini (iako je svako umjetničko djelo umjetnička transformacija stvarnosti), dnevnički je prezentirajući (podnaslov je dramski dnevnik), ali i ostavljajući je donekle nepoznatom, ne odgonetnuvši sve tajne svoga Nepoznatoga, Mefistofelesa i drugih svojih tamnih dubina i dubinskih razina, ali i djelomično se odmičući od svoga života i postupaka, sagledavajući ih iz druge vizure, pomaknuto, kritično i zlohud(n)o. Jesu li Matišićevi monstrumi njegove izobličene osobe, nakaze, grdobe, rugobe, zastrašujuća bića, čudovišta, nemani?
Već nakon intrigantne drame i predstave, triptiha Ljudi od voska Matišiću su se prid(od)avali različiti epiteti, potpuno odgovarajući samoironičnome tumačenju Hrvatske enciklopedije: okrutan čovjek, nečovjek, čudovišan, nečovječan, grozan…. nakon što su se dramski tekst, predstava i život tako (is)prepleli oko sudbina dviju djevojčica. Zanimljivo je, iz ove vremenske distance i u kontekstu kritika života, drame i predstave Ljudi od voska (Obožavateljica, Prvi musliman u selu, Ispod perike) u HNK-u, u režiji Janusza Kice, s izvrsnim glumcima: Almom Pricom, Anom Begić, Ivanom Jončićem, Slavkom Juragom, Bojanom Navojcem, Milanom Pleštinom, Vanjom Matujec i Goranom Grgićem koji glumi Viktora, dramskoga pisca i scenarista, bivšega rock-gitarista i pop-rock zvijezdu bivše države, koja je estetski izvrsno prihvaćena i u publike i u kritike, sjetiti se kako je film Kad mrtvi zapjevaju, nastao na temelju Matišićeve drame Cinco i Marinko, 1998. godine režirao upravo donekle dramom i predstavom Ljudi od voska inkriminirani Krsto Papić (glavne uloge: Ivo Gregurević i Ivica Vidović).
U kazališnoj knjižici-harmonici crno-ljubičastih boja urednika Dubravka Mihanovića može se u njegovu tekstu naslovljenu Prkositi stvarnosti (autor kvalitetnih fotografija: Mak Vejzović, dizajn Ivana Đogić Đurić / Crtaona Studio) pročitati kako je dramski dnevnik Moji tužni monstrumi sastavljen od četiriju drama: Gledaj me u oči, Mi tu, Autogram za Milicu i Kolumna mrtvog djeteta i da se u predstavi izvode prve tri. Nova je drama Mate Matišića nastala ove, 2023. godine, svojevrstan zrcalni odraz Ljudi od voska, u kojoj su drami i predstavi jednočinke raspoređene tako da „jedna govori o posljedicama razuzdane rokerske mladosti, druga o rodnom selu u Imotskoj krajini i treća, najosobnija (ali i najluđa) o njegovu statusu staratelja“.
Drama i predstava Monstrumi također je triptih, slično je mozaikalno strukturirana, prvi dio također govori o (zaluđenoj) obožavateljici, drugi dio, naoko dramaturški nepovezano, smješten je u Matišićev rodni kraj preispitujući poziciju nehrvata, treći se pozicionira u nezagrebačku, ali urbanu sredinu. U novoj drami više nema skrivanja iza drugoga imena, nego se dramska uloga Mate naziva izravno, prema samom književniku, tako da nema posrednika (iako je svojevremeno Marcel Proust izjavio kako njegov Marcel iz ciklusa U potrazi za izgubljenim vremenom nije on sam i da su njegovi romani fikcionalna memoarska proza, a ne dokument njegova života). Te porozne i krhke granice fikcionalnost-fakcionalnost (ne)prelazi Matišić kad piše najnoviju dramu. U predstavi se čak Mate izravno, u nekoliko navrata, obraća publici komentirajući događaje i situacije, moleći za svojevrsno razumijevanje, izlazeći iz teksta i predstave, nalik Calvinovu romanu Ako jedne zimske noći neki putnik i/ili Marinkovićevu Zagrljaju: „STVARNOST se rastvara pred tobom kao lepeza; prošetaj pogledom uokolo, svi viču iz gledališta »mene, mene!«“.
Slično kao u haenkaovskoj predstavi, dramskoj suiti u tri stavka, glumci prelaze iz jednoga u drugi dio kao nove osobe, mijenjajući identitete i pokazujući briljantnost glume i sveukupne transformacije. Fan sam nekoliko glumaca i glumica na hrvatskim kazališnim daskama, ali oni uvijek opravdaju sva očekivanja, tako da objektivnost nikad nije upitna. Živko Anočić uvijek je briljantan, a takav je i kao Mate. Iako je uloga teška, ne nudi nikakve oslonce i glumačka hvatišta, moguću karikaturalnost i transformaciju, sugestivno vodi priču iz triju pozicija – kao književnik, komentator u predstavi, dramska osoba-alter ego Mate Matešića, u svim trima jednočinkama pokazujući različite glumačke osobnosti istoga karaktera Mate, njegove/svoje sadašnje, prošle i buduće demone.
U gotovo bezbojnoj, neutralnoj, sivkasto-plavkastoj sobi sjedi za računalom, publici okrenut leđima, u kostimu sličnih boja kostimografkinje Marite Ćopo (asistentica kostimografkinje: Dora Črnjević), pirandellovski i samotnjački piše ovu istu dramu koju publika gleda, ali i dočekuje druge i drugo, uvijek kao inspiraciju za nove dramske situacije. Prvo dolazi njegova žena Ana, zanimljivo izabrana u glumačkoj podjeli, samozatajna izvrsna glumica Antonija Stanišić Šperanda, koja i u ovoj ulozi pokazuje glumačku inteligenciju, suzdržanost i uvjerljivost, vjerovanje mužu i mudro isplivavanje iz dramaturški i životno teških situacija. Poslije u njihov stan dolazi muškarac, izvrstan Filip Šovagović, scenski vrlo ozbiljno postavljen, glumac koji se profilirao u vrsnoga komičara posebnoga koda koji na početku predstave izaziva salve iskrenoga smijeha u gledalištu do zadnjega mjesta popunjenome kazalištarcima, ali i političkim uzvanicima (u prvome redu iza diazome, širega prolaza), koji u demokratičnoj Gavelli nemaju vrhunaravni, nego samo ugodnodomaćinski tretman, što svima, čini se, odgovara. Posljednja dolazi Jelena Miholjević, glumica koja u desetak dana Male i Velike Gavelle ostvaruje nekoliko izvrsnih premijernih uloga, kao psihički bolesna žena Lidija, Fabijanova sestra, koja u bijeloj bolesničkoj halji, spavaćici, raščupana i sporih, teških pokreta, na tankoj granici između komičnoga i tragičnoga progovara o svojoj (i pravoj) istini.
Majstor režije, Vito Taufer, poznati slovenski redatelj s više od sto predstava u Sloveniji i inozemstvu (u ZKM-u je davnih i lijepih kazališnih godina režirao predstavu Otac i sin ili Svijet i dom, prema tekstu svoga oca, Vena Taufera, a nedavno je u istome kazalištu gostovao njegov izvrsni Edip iz JDP-a), izvrsno je osmislio mizanscen, uglavnom s kretanjima lijevo-desno, plošno i dvodimenzionalno, s ulazima u stan i izlazima u kuhinju iza zida u prvome dijelu; u drugome, u kojemu se prikazuje groblje, kretanje je dubinsko, a otvara se i prostor ispod scene za grob u koji su smješteni izbjeglice; a u trećemu, u hotelskoj sobi, glumci se većinom kreću dijagonalno. Scenograf je u predstavi Lazar Bodroža, koji je u dogovoru s redateljem precizno osmislio i promjene scenskoga prostora koje teku brzo i učinkovito, a scenski radnici vrlo spretno – također kao dio kazališnoga metajezika, mijenjaju ambijente pred publikom, koristeći i nove tehničke mogućnosti scene. Oblikovatelj svjetla je Zdravko Stolnik, a autor glazbe Šimun Matišić (u snimanju glazbe sudjelovali su: Alan Bošnjak /trombon/, Veronika Ćiković /harfa/, Ema Benko /dječji glas/).
U drugome je dijelu Mate, Živko Anočić, na groblju u rodnome selu Mate Matišića, vrlo čestome toponimu njegovih drama – u Ričicama, u kojima pokušava kupiti grob a (su)seljani mu ga ne žele prodati jer „loše piše o njima u svojim dramama“. Samoironija, naznačena u prvome dijelu, u drugome prerasta u samosarkazam, potpunu ogoljenost, jer Matišić uvodi članove svoje obitelji u dramske razgovore, susjede, kao i svoje školske prijatelje koji su preživjeli Domovinski rat i koji su u hrvatskome društvu većinom stigmatizirani i postavljeni kao smetnja, a i Matišić ih takvima prikazuje, tematizirajući sve probleme koje je svima u Hrvatskoj donio Rat, pogotovo onima koji su u njemu izravno sudjelovali, koji ne mogu više vratiti svoj bivši život, ne mogu naći novi život, žive još uvijek kao u ratnim događanjima, ne znajući protiv koga se sad bore, protiv svojih demona ili političkih elita koje su ih ostavile na rubovima morala, života, obitelji, tako da se sad, izgubljeni u vremenu i prostoru, bave različitim kažnjivim rabotama, kao što su silovanje, trgovanje ljudima, ubijanje, što je sve prikazano i režirano na rubovima tragičnosti i komičnosti.
Katarzičan je trenutak kad na sceni jedan suborac ubije drugoga, dragoga prijatelja, jer ne može pristati na ubijanje djece (upitan ostaje izvor dječjega plača). Kao čuvar dječjih života i ubojica prijatelja pojavljuje se uvijek genijalni Franjo Dijak glumeći Ivana, transformiran do neprepoznatljivosti, britak, oštar, uvjerljiv. Od njega se saznaje potresna priča o ubojstvu djevojčice srpske nacionalnosti i njezinu grobnome mjestu. Matišić je majstor uvijek novih zapleta, dijalozi su mu pitki, scenični, uvjerljivi, neočekivani, često i šokantni, ponekad na finoj granici između tragičnosti i komičnosti na kojoj lagano balansira.
U drugome se dijelu pojavljuje i Jelena Miholjević kao Slava, koja jedina, uz Anočića, glumi u svim trima jednočinkama progovarajući trima dijalektima (suradnica za scenski govor: Ivana Buljan Legati). Šovagović je Stipe, Sven Šestak, karakterni glumac koji u zadnje vrijeme ide iz jedne izvrsne uloge u drugu, glumi Ljubana, Iko je uvijek pouzdan i uvjerljiv Ivica Pucar, a Emigrantkinja Mada Peršić, koju dugo nismo gledali na daskama, a pravo je glumačko osvježenje u drugome, ali i u trećemu dijelu, kao dokumentaristički prikazana Prevoditeljica (savjetnik za znakovni jezik: Angel Naumovski).
U trećemu dijelu uz Peršić glume, osim Pucara, svi glumci, stacionirani u jedan beogradski hotel. Briljantna je uloga Franje Dijaka i kao Stanislava, srpskoga konobara koji s Milanom, Svenom Šestakom, pokušava ustanoviti moguću povezanost Mate i svoje žene koja je bila Matina obožavateljica dok je svirao u Prvoj ljubavi, dijalozima koji potenciraju bizarnost i grotesknost situacije (savjetnica za srpski jezik: Katarina Pejović). Posebna je i minijaturna epizoda Fabijana Šovagovića kao konobara koji sporo dolazi i odlazi unoseći i odnoseći detektor laži, treći je put u predstavi izvrsna Jelena Miholjević kao gluhonijema Stanislavova žena Milica, kuharica u hotelu, a vrlo je domišljato riješena intimna scena na krevetu između Mate i Milice, kad čujemo autorov komentar kako će, iako je Milica zamišljena kao gluhonijema djevojka/žena, ipak govoriti kako bi svi sve čuli i razumjeli, međutim, do razumijevanja ipak ne može doći i tužni monstrumi ostaju na svome mjestu, možda tako nagovješćujući Matišićeve nove dramske tekstove.
„Ali, onda nastavljaš dalje i vidiš da se knjiga ipak dade čitati, bez obzira na ono što si očekivao od autora; sama knjiga po sebi čini te znatiželjnim, dapače, kad bolje promisliš, draže ti je što je tako, što se susrećeš s nečim za što još ne znaš što je.“ (Italo Calvino, Ako jedne zimske noći neki putnik; s talijanskoga jezika preveo Pavao Pavličić)
Izvrsnu redateljsku i glumačku predstavu Moji tužni monstrumi, nastalu na temelju kvalitetnoga i provokativnoga Matišićeva teksta, svakako pogledajte nakon Gavellinih večeri koje s nestrpljenjem očekujemo (od 22. do 29. studenoga); izvedbe su na rasporedu 1. i 30. prosinca.
© Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 26. studenog 2023.
Piše:

Muhoberac