Predstava vrijednih glumačkih ostvarenja, aktualnih poruka i opomena

Kazalište Marina Držića u Dubrovniku: Tibor Hrs Pandur i Livija Pandur, Kraljice, red. Livija Pandur

• 

  Kazalište Marina Držića zaključilo je ovu godinu zanimljivim premijernim i repertoarnim izborom i s nekoliko gostovanja na hrvatskim pozornicama, nakon više godina ostvarenoj koprodukciji s Dubrovačkim ljetnim igrama te šarenim izborom gostujućih predstava koje su obogatile dubrovačku kazališnu ponudu koja je, nakon dugo vremena, publici gotovo ravnomjerno nudila izvedbe na velikoj sceni i u komornom prostoru Teatra Bursa. Premijerna prosinačka izvedba predstave Kraljice u režiji Livije Pandur uspješan je nastavak suradnje s ovom slovenskom redateljicom prepoznatljivog scenskog rukopisa, koja je svojim dosadašnjim dubrovačkim redateljskim prinosima upisala važne stranice novije dubrovačke kazališne kronologije. Od njenog prvog dubrovačkog, rekli bismo, inauguralnog redateljskog i autorskog predstavljanja s dramom Akestida koju je, prema Euripidu, napisala Lada Kaštelan 2020., do predstave Hamlet, evidencija zločina jedne monarhije 2022. godine u suradnji s dramaturgom Tiborom Hrsom Pandurom koji je, kao dijelom i uži umjetnički tim, sukreator i Kraljica, najnovije dubrovačke redateljske pustolovine Livije Pandur.

  

  Osnovna matrica i struktura predstave Kraljice oslanja se i fokusira na dramu Williama Shakespearea Richard III. iz koje sabire pa i rekonstruira jedno od „najkrvavijih razdoblja engleske povijesti, poznato kao Ratovi dviju ruža (1455–1487) te niz građanskih ratova za englesko prijestolje.“ Inspirativna pa i intrigantna teatarska šetnja po jednoj po svemu turbulentnoj povijesnoj epizodi engleske povijesti poslužila je redateljici Liviji Pandur, koja je s dramaturgom Tiborom Hrsom Pandurom i suautorica adaptacije, za autentičnu kazališnu priču o ulogama, strahovima, ulozima, zagovorima i sudbinama žena koje, izranjajući iz povijesnih rastera, svojim tragičnim životnim zapletenostima svjedoče i o poziciji žene danas. Predstava Kraljice govori o mizoginiji, nejednakosti, simultanki borbe pojedinaca za istinu, za pravo glasa i vidljivosti njihove borbe koja ne prestaje. Njihovi usudi su i podsjećanje i opomena, ali i svjedočenja koja i danas ne ostavljaju prostora ravnodušnostima.

  Dramaturški hrabro i za suvremenu kazališnu pustolovinu poticajno i inspirativno, kako ističe Tibor Hrs Pandur: „u kontrastu s etabliranim praksama štrihanja ženskih uloga i replika u suvremenim produkcijama Richarda III., u Kraljicama su eliminirane gotovo sve muške uloge i fokus je na sudbini kraljica, koje već prema Shakespeareu čine jednu i često previđanu opoziciju Richardovoj diktaturu, mizoginiji i nasilju“. Diskurs i tragedija „prešućenih i previđenih“ Kraljica (iz Richarda III.) postaju tako vidljiviji i dolaze do izražaja njihovi životni usudi stalnih opasnosti i strah od zlostavljanja, poljuljana vjera i „odanost mrtvima“ koja ostaje učitana u vrtlogu vlasti koje su dio i upisana u njihovim životnim tragovima u kojima ne pomažu ni zaklinjanja ni molitve i u kojima nema ljubavi. Ili, ako je ima, ona je zatomljena, otuđena, tjeskobna i neizvjesna.

  

  Redateljica Livija Pandur sa svojim brojnim umjetničkim timom ostvaruje po svemu zanimljivu, intrigantnu i aktualnu predstavu, precizno do u detalja režiranu i promišljenu. Ništa nije ostavljeno slučaju i improvizaciji i svaki je prizor slijed likovno čistih poetičnih slika odigranih epizoda usuda kraljica koje izranjaju iz svojih i ne samo povijesnih kronologija, tajenih i izgubljenih životopisa i uloga. Bjelina praznih visokih zidova i decentni scenografski elementi Marka Japelja ponudili su idealan bezvremenski prostor za kvartet kraljica koje u efektnim, likovno čistim, znakovitim, neutralnim ali i višeznačnim kostimima Lea Kulaša, svaka na svoj način, zrcale osobnosti svojih životnih ožiljaka, zatomljenih uzdaha i krikova u kojima se prepoznaju. Shakespeareov tekst, u dramaturškim i adaptacijskim intervencijama i komentarima, podvrgnut je, kako je naznačeno, dekonstrukciji „pomoću kritičkih feminističkih analiza njegovog opusa“ izborom citata i video intervencija i prinosa oblikovateljice video projekcija Line Rica uz uzornu dosluhnu suradnju oblikovateljice svjetla Vesne Kolarec. U dramaturškoj, redateljskoj, scenografskoj i kostimografskoj umjetničkoj sinergiji važan prinos sudbinskih tonova i akcenata dala je glazba skladatelja i oblikovatelja zvuka Borisa Benka i Primoža Hladnika (Silence). Izvedbu prati i sadržajno bogata programska knjižica sa sjajnim fotografijama Aljoše Rebolja.

  

  Ono što dubrovačkoj izvedbi Kraljica daje posebnu vrijednost, težinu i preporučljivost je uigran, predan i posvećen glumački kvintet koji od prve minute i prvog pojavljivanja do završnog, vješto izrežiranog epiloga, predano slijedi redateljsku misao i zahtjevne dramaturške zapletenosti ostvarujući, svatko na svoj način, vrijedne glumačke prinose koji će, vjerujemo, ostati upisani u njihove i ne samo novije glumačke kronologije. Od Mirej Stanić (Vojvotkinja od Yorka), moglo bi reći redovitog posvećenog dubrovačkog glumačkog izbora Livije Pandur, do Marije Šegvić (Margareta), Nike Lasić (Kraljica Elizabeta) i Angele Bulum (Lady Anne) s možda svojom do sada ponajboljom glumačkom kreacijom u dubrovačkom teatru, do lirskih i poetičnih pojavljivanja djevojčice Brune Tullio (Elizabeta ml.). Zdeslav Čotić jedini je muškarac u predstavi s čitavom lepezom uloga i uspješno odigranih minijatura koje su antipod ostalim ženskim likovima i kao sluga, stražar, liječnik, kralj ili Vojvoda od Yorka i onaj dramaturški važan lik koji povezuje, otkriva, prepoznaje, komentira i usložnjava sudbine kraljica zatočenih u njihovim tragičnim životnim razbrajalicama na koje su pristale i na koje su osuđene.

  

  Kraljice u režiji Livije Pandur u Kazalištu Marina Držića uspješan su završni ovogodišnji akord dubrovačke teatarske zbilje. Predstava vrhunske produkcije, vrijednih glumačkih ostvarenja i intrigantnih i danas aktualnih poruka i opomena. Za kraj, i ne slučajno, odabrani znakoviti razgovor Kraljica iz jednog od njihovih imaginarnih susreta i sučeljavanja:
  
  „ELIZABETA: Moje su riječi tupe.
  
  MARGARETA: Nesreća ih obrusi pa će biti kao moje.
  
  VOJVOTKINJA OD YORKA: Zašto uopće pričamo? Zašto uopće puniti svijet riječima?
  
  MARGARETA: Riječi, riječi... Privremene odvjetnice tuđih jada, zračne nasljednice razbarušenih radosti, nemoćne glasnice neophodnih katastrofa...
  
  ELIZABETA: Unatoč svemu... neka se prošire, premda ničem drugom ne služe, smiruju nam barem duše.“

  

  ©Davor Mojaš, KAZALIŠTE.hr, 18. prosinca 2023.

Piše: