Predstava s potencijalom za dodatno uhodavanje i rast

Zagrebačko dramsko kazalište Komedija: Oscar Wilde, Važno je zvati se Ernest, red. Ivan Plazibat

  • Listopad i studeni 2023. godine obilježila su (ponovna) otvaranja dvaju kazališta koja su dugo bila zatvorena, zbog različitih razloga, a najviše zbog postpotresnih obnova i (p)ojačavanja zgrada, a svako je kazališno otvaranje (do)čekala posebna publika zainteresirana za različite kazališne kodove, tekstove i repertoar, koliko se god činilo da su kazališta davno odustala od neke posebne/posebno profilirane repertoarne ideje i politike. Gradsko dramsko kazalište Gavella otvoreno je 27. listopada Mesarićevim Kozmičkim žonglerima (Mala Gavella), velika je pozornica ušla u novu sezonu Matišićevim Mojim tužnim monstrumima 15. studenoga (Scena Atrij vratila se predstavom Spaljena 8. prosinca), dok se Zagrebačko dramsko kazalište Komedija vraća u svoju zgradu 10. studenoga, a na uvijek turbulentnoj zagrebačkoj kazališnoj sceni jedno kazalište tri i po godine nakon potresa tek sad ide u obnovu i ne zna se kad će ponovno biti u funkciji, a baš su se u njemu ponovno zaredale kvalitetne predstave. „Početkom studenoga zagrebački je Teatar &TD objavio kako njihova Velika dvorana do daljnjega nije u funkciji i to »na temelju analize stanja zgrada, konstrukcije i mišljenja ovlaštenog inženjera građevine (statičara) o sigurnosti korištenja javne zgrade. Sve predstave, koje je tehnički moguće izvesti, održavat će se u Polukružnoj dvorani«.“

    Posebno je zanimljiv izbor predstava kojima su započele nove sezone, u Maloj Gavelli, na velikoj sceni Gavelle, na Sceni Atrij, u Komediji. Izbor često igranoga teksta Oscara Wildea Važno je zvati se Ernest činio se dobrim izborom, komičnim, intrigantnim, kazališno-sportskim zicerom. Naime, „Oscar Wilde jedan je od najpoznatijih dramskih pisaca svijeta, kozer  i kritičar društva, pjesnik i prozaist, simbol britkosti uma i duhovitosti. Njegovo najpoznatije prozno djelo je roman Slika Doriana Graya, a komedija koja mu je donijela svjetsku slavu je ljubavna melodrama s elementima farse pod naslovom Važno je zvati se Ernest. Ova je komedija doživjela ogroman uspjeh već na svojoj premijeri u Londonu 1895. godine, a u Zagrebu je prvi puta igrana 1910. Sve izvedbe ovog dramskog djela imaju potencijal hita, jer je riječ o izvrsno napisanoj komediografskoj strukturi s razrađenim karakterima. Djelo je na repertoaru brojnih svjetskih kazališta, te nikada ne gubi na svojoj aktualnosti“.

    Međutim, predstava nije u potpunosti opravdala očekivanja. Različiti su razlozi za to. Moguće je da inače izvrsni Komedijini glumci nisu najbolje tempirali formu za prvu premijernu izvedbu (jednom je premijera pomaknuta zbog bolesti glumca), ili nisu dovoljno trenirali pa su djelomično izgubili scensku okretnost i glumačku esenciju, možda su se opustili. Naravno da nije lako igrati predstave na gostujućim terenima. Naime, za vrijeme višemjesečne obnove kazališta predstave su izvođene u Klubu Kazališta Komedija i na gostovanjima u Rijeci, Pečuhu, Brnu, Ljubljani, Dubrovniku. A možda se redatelj Ivan Plazibat treba povremeno kazališno odmoriti, jer teško je ići iz predstave u predstavu i biti nov i originalan, kako se od tako kvalitetnoga i toliko nagrađivanoga redatelja, sad i novoga ravnatelja Drame HNK-a u Splitu, očekuje. Za svoje je intrigantne predstave u HNK-u Split, Kroćenje goropadnice i 55 kvadrata, dobio nagrade za najbolju predstavu i najbolju režiju na Gavellinim večerima, Marulićevim danima, Nagrade hrvatskog glumišta i Festivala malih scena u Rijeci, a prema mome je mišljenju najbolja Plazibatova predstava Preobrazba iz 2012. godine (koja je u HNK-u Split odigrana sto puta).

    Ove je godine hiperproduktivni Plazibat u ožujku režirao Nušićevu Ožalošćenu porodicu u Satiričkom kazalištu Kerempuh 17. ožujka, a 14. listopada novi roman Kristijana Novaka, Slučaj vlastite pogibelji, koji je i dramatizirao. U novoj se predstavi u Komediji osjećalo određeno zasićenje i problem ili u igračima ili u treneru. Počela je sporo i nikako da se dogodi, s nepotrebnim objašnjavanjima i podcrtavanjima, što se moglo riješiti štrihanjem jednoga dijela teksta vodeći računa o tome da je publika pametna i da vrlo brzo ulazi u postavljeni kod, kao i o tome da je 120 minuta možda predugo i previše ako predstava ne zarobi gledatelje, koliko god smo imali izvrsna mjesta u gledalištu i sve mogli pratiti iz središnjih pozicija (hvala Propagandi). Čini se i da su glumci zaboravili na nužno zagrijavanje glasa i tijela prije početka predstave, tako da je u drugome poluvremenu, u drugome dijelu, nakon pauze, predstava bila brža, bolja, intrigantnija, kvalitetnija. Usput, publika se iznenadila kako je vrlo brzo, neposredno nakon uvođenja u priču, predstava prekinuta pauzom, a gotovo da još nije ni počela, a jedino je bilo duhovito čišćenje proscenija, uz kratak glumčev komentar povezan uz premijerne političare u prvome redu: Adnan Prohić, jednako dobar u objema manjim karakternim ulogama (Lane i Merriam), nepretenciozan, dobro razrađenoga rekvizitarija, usklađene dinamike pojavljivanja na sceni.

    Komediju nije lako igrati, jer humor ponekad (ne) korespondira s publikom; drama Važno je zvati se Ernest napisana je krajem 19. stoljeća, ali Aristofan, Plaut, Shakespeare, Molière…. još su puno davnije pisali. Naime, teško je racionalizirati razloge (ne) uspjeha u fluidnoj umjetnosti kakva/kakvo je kazalište. Verbalna komedija mora biti brza da bi bila komedija, a očekuje se i da će se publika smijati ako je na repertoaru komedija, koliko god razlozi za smijeh u kvalitetnim, višeslojnim komedijama nisu prvoloptaški; one su napisane i kao kritike društva, prema tome su i aktualne i univerzalne, ali i grotesknost i satira mogu biti komični i intrigantni, prepoznatljivi gledateljima kao poseban uzorak ako se sve dobro (po)složi. „Wilde se ozbiljno ruga s elementima pokondirenosti društva, prikrivanjem i lažnom fasadom, temom koja je aktualna danas jednako kao i kad je djelo nastalo. Spretno su ubačene i aluzije na aktualni društveni i politički život pa su tako spomenuti smutljivci, mutikaše i plameni jazavci.“

    Neki redatelji nemaju komedijski nerv, kao ni neki glumci; ponekad čak glumci koji stjecajem okolnosti, svoga tjelesnoga izgleda ili potreba kazališta igraju heroje i heroine izazivaju smijeh samom svojom pojavnošću i malim glumačkim pomacima u nekom drugom tipu predstave, a neki se trude biti smiješni i simpatični, a u tome ne uspijevaju. Parametri za uspjeh kazališne predstave mnogi su, izračuni teški, formule s puno nepoznanica. Primjerice, Nina Kleflin, redateljica, sad zaposlena kao dramaturginja u Komediji (i urednica vrlo kvalitetne kazališne knjižice), ima taj komedijski impuls, šarmantnost, pomak u komedijsko ludilo i otklon, a i neki glumci iskušavaju se kao redatelji komedija, više ili manje uspješno.

    Scena je u Ernestu kreirana čisto, ali pomalo sterilno, dvojno je strukturirana, a u skladu s tom je idejom riješena i simetrična gluma s (pre)skakanjem iz lijeve na desnu polovicu i obratno, kao i iz dubine naprijed i obratno. Naime, postoje dvije osi oko kojih se mizanscen događa – jedna je horizontalna, druga vertikalna, tako da pozornica gotovo postaje geometriziran prostor, što je dobar kontrapunkt razbarušenosti teksta (scenograf: Filip Triplat), a u njega se ulazi kroz jedna dubinska vrata i dijeli na dva kraka zaljubljivanja i prijevara. Scenografija potencira ambivalentnost teksta koji se gradi na nesporazumima. „Dva mladića iz visokog društva, radi ljubavnih spletki i zavođenja izmisle sebi lažno ime – Ernest, koje se pokaže izuzetno djelotvorno pri osvajanju mladih djevojaka. No, malo se previše zaigraju u spletkama i izmišljotinama pa se radnja ozbiljno zakomplicira.“ Dva su izvrsna glumca supostavljena u potentnim ulogama Ernesta Prvoga i Ernesta Drugoga: jako dobar, glumstven, mekanih pokreta, šarmantan Filip Juričić kao Algernon Moncrieff i vrlo dobar u interpretaciji Johna Worthinga, Ronald Žlabur, uvijek vrstan komičar i vrlo pouzdan i uvjerljiv glumac, koji svojim glumačkim entuzijazmom podižu razinu predstave i izdižu se iznad ponešto plošno postavljenih karaktera i pomalo naivnih i jednostavnih rješenja u ovoj „…komediji o dvojici prijatelja iz visokog društva, Jacku i Algernonu, koji kako bi lakše izbjegavali dosadne društvene obaveze i zadobili naklonost djevojaka u koje su zaljubljeni, uzimaju lažno ime Ernest. Wilde progovara kako je u uglađenom društvu najvažnije biti ernest, što je engleska riječ za iskren iako svojom vještom fabulom dokazuje da su upravo prijevare ono što pokreće sretne rasplete“. Naime, sve nakon mnogih zapleta završi dobro, iako su kazališni signali, kao i sugestija publici, jasni u gotovo cijeloj predstavi, čak ako dio publike i ne zna tekst. Naime, „u jednom konzervativnom društvu, onom viktorijanske Britanije, svi će pasti kao žrtva ljubavi i svaki je otpor uzaludan“.

    Kostimi Petre Pavičić ekskluzivno su kreirani i krojeni, glumci su i glumice u crveno-narančastim kombinacijama, ali i u smokinzima, crno-bijelim svečanim haljinama, polutrenirkama, francuskim kapama, koje glumci, a pogotovo glumice, vrlo vješto nose, iako su ponekad nepotrebno kićeni, smještajući glumce u neko drugo vrijeme, ali u tome slučaju postaje nejasna jezična prilagodba nekih leksema i frazema današnjemu vremenu i političkoj nam svakodnevici.

    Dvije su glumice koje u ovoj kazališno-šahovskoj kombinaciji glume potencijalne zaručnice: Nina Kaić Madić kao Gwendolen Fairfax, Algernonova rođakinja kojoj se udvara Jack i Ana Magud kao Cecily Cardew, Jackova štićenica, u koju se zaljubljuje Algernon, dobre i šarmantne glumice, iako ponekad naglašeno artificijelnih pokreta, spremne na sve glumačko-ljubavničke izazove. Lady Bracknell, majka Gwendolen Fairfax je Mila Elegović, uvijek elegantno kostimirana, dostojanstvena u glumi, profesionalna u svakome segmentu, a osim toga, ne griješi i ne spotiče se o /na tekst. Njoj je kontrapunktirana Vanja Ćirić kao Miss Prism, decentna u kostimu i frizuri, karakterna glumica koja u svakoj ulozi pokazuje svoje nove, različite glumačke karaktere i komedijske vještine, u ovoj predstavi dadilja „koja u svojoj ruci drži odgonetku“. Njoj je donekle simetrično dramaturški i teatrološki pridružen Velečasni Chasuble – Dražen Bratulić, odmjeren i uvjerljiv, koji pridržava radnju ljubavne drame kako se simetrija ne bi narušila. Autor je glazbe u predstavi Damir Šimunović, scenski pokret osmislila je Anna Javoran, a Dubravka Kurobasa oblikovala je svjetla.

    Vidi se da su se glumci i glumice zaželjeli/zaželjele glume, kao i publika, i nadam se da će predstava rasti kako se bude uhodavala, i da će ići još boljim kazališnim smjerom, što se može provjeriti već 25., 26. i/ili 27. siječnja 2024. godine.

    © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 3. siječnja 2024.

Piše:

Vesna
Muhoberac