Izvrsna, slojevita, duboko promišljena i meandrirana predstava

Teatar &TD: Žena popularnog pokojnika, autor i redatelj Filip Šovagović

• 

  Premijerno izvedena prije nešto više od dvije godine, predstava Žena popularnog pokojnika autora i redatelja Filipa Šovagovića (dramaturginja: Petra Mrduljaš, asistent režije: Bernard Tomić) odigrana 1. veljače 2024. u sklopu 10. siječanjske akcije &TD-a, nimalo nije izgubila na svježini, aktualnosti i visokoj umjetničkoj kvaliteti unatoč tome što se Velika dvorana &TD-a renovira zbog potresa, pa se drugi dio, koji se premijerno igrao u &TD-u, preselio u kinodvoranu.

  „Može svijet govoriti o meni što mu je drago (jer mi nije nepoznato kako Ludost prolazi loše i kod najluđih), ipak sam ja, jedino ja, kažem vam, sposobna uveseljavati i bogove i ljude. Nepobitan je dokaz moga tvrđenja to što čim sam stupila pred vaš mnogoljudni skup kako bih progovorila koju riječ, na vašim licima začas zasjala neka nova i neuobičajena veselost: odjednom ste podigli čela, pozdravili me s tako radosnim i tako lijepim osmijehom i pljeskanjem da mi se doista čini da ste se svi, došavši sa svih strana, napili nektara Homerovih bogova, pomiješana s biljnim sokom što rastjeruje žalost, dok ste maločas sjedili žalosni i mračni kao da ste tek izišli iz Trofonijeve pećine. Kao što se obično događa, kada sunce poslije oštre zime pokaže zemlji svoje veselo i sjajno lice, ili kada ponovno zapušu blagi proljetni povjetarci i kada sve iznenada promijeni izgled, a pomlađena priroda se zaodjene svježim bojama, isto tako je i moje prisustvo izazvalo promjenu na vašim licima. Ono što veliki govornici jedva mogu postići dugim i promišljenim govorom da bi rastjerali teške brige slušalaca, ja sam to postigla odmah, samom svojom pojavom.“ Erasmo Roterdamski u antologijskoj i omiljenoj nam knjizi Pohvala ludosti iz 1509. godine progovara gotovo iz motrišta današnjega gledatelja koji na trima scenama prati Šovagovićeve glumce, glazbenike i njegove maestralne redateljske postupke.

  Predstava potpuno obuzme publiku već u trenutku ulaza u bivše kultno kino, Kino SC-a, koje je redizajnirano za ovu veliku multiumjetničku produkciju. Gledatelji su smješteni iza diazome, u gornjemu dijelu gledališta, glumci su pozicionirani, preciznom i duboko osmišljenom, suptilnom režijom, na razne punktove, a njihovi su ulazi i izlazi iz kazališno-stvarnosnoga svijeta izvrsno razrađeni, kao i glumačke bravure i njihova suigra. U gornjemu dijelu donjega dijela gledališta sjede gotovo neformalno glazbenici, uključujući Filipa Šovagovića koji kao glazbenik prati već cijeli niz svojih predstava, samozatajno, a sveprisutno (Tesla Anonimus, Zagreb 2000, Spaljena...).

  

  Glumci se kreću lijevo-desno u prolaznome hodniku ispred publike, ali dolaze i iz dna Kina SC-a, prolazeći cijelim gledalištem, penjući se iz gotovo filmskih dubina ili metaforično prolazeći urbanim ulicama, dok na ekranu film i videoprojekcija razlomljenih i umetnutih prostora prate događanja svojim intervencijama (još jedno majstorstvo Ivana Marušića Klifa).

  Na dijelovima se gledališta prividno jednostavno podižu podesti sa stražnjim zidovima koji sugeriraju sobe i stanove (u kreaciji scenografa Ivana Marušića Klifa i Nataše Kanceljak) nekih paralelnih života majke, oca, sina i njegove žene, ali i filmske setove, jer je kazališna gluma u predstavi Žena popularnog pokojnika referenca na filmsku, uvijek s malim ironičnim pomakom u odnosu na neke prepoznatljive nam filmske hitove. U sobama su dvosjedi, kauč, stolovi, stolice, lampe (dizajner svjetla, Martin Šatović izvrsno oblikuje prostor sugerirajući filmske kadrove, toplinu i hladnoću obiteljskoga doma), slike na zidu, sugestija televizora, telefon, a glumci u realnome vremenu prolaze iz prostora u prostor i prelaze iz jednoga u drugi segment događanja, traže se i (ne) nalaze, u sadašnjosti i prošlosti.  

  Fokus je ove drame na analizi uspona i padova jedne zagrebačke obitelji između triju ratova. U središtu radnje su Ivica Klimoje, slavni dirigent i kompozitor eksperimentalne glazbe, Nada Klimoje, njegova supruga i stvarna autorica njegova kompletna opusa i najznačajnijega hita, te njihov sin Milan Klimoje, svećenik koji na ispovijedi upoznaje svoju buduću suprugu Idu.

  Ivica i njegov sin Milan su narkomani te su primorani na cjeloživotno preispitivanje svojih pokušaja i promašaja, a njihove supruge Nada i Ida primorane su na cjeloživotno preispitivanje vlastitih mrakova kako se ne bi pretvorile u puko zrcalo tuđe (auto)destruktivnosti.

  

  Na početku, u prvome dijelu, naznačuje se specifičan odnos oca u iznimnoj glumačkoj interpretaciji Damira Klemenića, sa šeširom i balonerom, u stilu detektivskih filmova (kostimografkinja: Barbara Bourek) i sina koji je dijete s posebnim potrebama, što izvrsni Bernard Tomić samo sugerira pomakom i neprirodnim držanjem ruke uz nogu, pomalo transformiranim tijelom i maskom Mickeyja Mousa (izrada maske Mickey Mouse: Dina Kundih). Otac/muž postupno se sve više drogira, zaboravlja, pušta prepoznatljivu dugu sijedu kosu, ne može se koncentrirati, raspršenoga je fokusa, pokušava ostati pribran i zadržati ženu, izvrsnu, pravu filmsku glumicu Ivu Visković, s umjetnički kreiranim sjenama i svjetlom koji potenciraju začudnost profila i poluprofila profinjena lica (alternacija: Iva Roščić).

  Nakon pauze, u drugome dijelu, mijenja se prostor događanja, prikazuje se dom za starije i nemoćne, koji bi isto tako mogao biti i umobolnica, gdje devedesetogodišnji Ivica krati svoje posljednje dane u društvu dviju grotesknih starica, Cice Violine (Nina Violić) i Ingeborg Goeteborg (Pavle Vrkljan), nalik majci iz kultnoga Hitchcockova filma Psycho iz 1960., a video donekle kreira ili upotpunjuje događanja srušenom kućom i(li) destrukcijom urbanosti. Iva Visković (u alternaciji: Ivana Roščić), Nina Violić, Hrvojka Begović, Bernard Tomić, Damir Klemenić i Pavle Vrkljan igraju nekoliko različitih uloga izvrsno se transformirajući, tako da žene ulaze u karaktere muškarca, muškarci u karaktere žena, ljudi na rubu života, starih i nemoćnih, onih pod utjecajima različitih opijata, uvijek s mjerom i iznimno profesionalno, duhovito, nadahnuto, u krajnosti iznimno tužno. Aktualizira se i pojavljivanje gradonačelnice na zgarištu života u genijalnoj glumačkoj bravuri Damira Klemenića, razrađenoj do najsitnijih detalja geste, mimike, kostima, šminke, frizure, kretanja prostorom, sjedanja s prekriženim nogama, nervoze, igre s ostalim glumcima, u maniri Pollackova filma Tootsie iz 1982. Uloga je to za glumačku nagradu na bilo kojemu festivalu na kojemu će se predstava pojaviti ili se već pojavljuje. Parodira se i televizijska reportaža, željeno estradno pojavljivanje u medijima, sugerira pomak u odnosu na realnost, kreira druga zbilja. Druga linija radnje u ovome se dijelu odvija u komuni za odvikavanje, gdje se sada nalazi Milan. Kada komuna izgori (Milan se igra vatrom i voli gledati kad kuća gori), štićenici su preseljeni u dom u kojemu se nalazi Ivica.

  U trećemu prostoru sofisticirano renoviranoga Francuskoga paviljona (u kojemu smo i prije znali gledati vrlo zanimljive predstave), nakon još jedne pauze, glazbenici i izvođači Šimun Matešić, Fadil Abdulov, Fran Krsto Šercar i Filip Šovagović (autor pjesme Fuck you: Damir Klemenić) u sredini su zagrebačkoga Globea, a glumci hodaju i/li trče oko njih razrađeno i precizno koreografirani, s povremenim spoticanjima i padovima u životu (koreografkinja: Anja Đurinović), plešu, pjevaju, vodeći publiku koja neformalno sjedi ili stoji nakon što ju je Bernard Tomić nagovorio na gotovo apsurdno, ali produkcijski funkcionalno kretanje oko paviljona. Slušajući glazbu koja rekreira nekoliko desetljeća života, a nakon veselja i tuge kretanja. dolazi do vrhunca ekstatičnosti na kojemu umire poznati pokojnik (koji je, paradoksalno, u cijeloj predstavi živ). Apsurd, antidrama, antikazalište, žanrovski mozaik, destrukcija stvarnosti, grotesknost, fantazmagorijski i nadrealni elementi sugeriraju raspadanje čovjeka, obitelji, društva od 1934. godine do danas.

  

  Ova izvrsna, slojevita, duboko promišljena i meandrirana predstava može se usporediti s rijetkim predstavama u hrvatskome kazalištu. Podsjetimo tako na iznimno zanimljivu predstavu Ljubavni slučaj Fahrije P. koja je također, poigravajući se kazališnim stereotipovima, igrala u nekoliko prostora &TD-a i Kina SC-a s glumačkom ekipom predvođenom Zlatkom Burićem Kićom. Premijera je bila 13. prosinca 2017., a Mira Muhoberac, izbornica Marulićevih dana, pozvala ju je 2018. u Split, kao veliko kreativno i alternativno iznenađenje. Autorski tim činili su umjetnici iz različitih medija, osim Zlatka Burića Kića, Damir Bartol Indoš, Dragana Milutinović, Tanja Vrvilo, Hrvojka Begović, Dina Puhovski, Sven Jakir, Domagoj Janković, Miro Manojlović, Ivan Marušić Klif, Igor Hofbauer Hof, Henning Frimann Larsen i Peter Oliver Joergensen koji je animirao kazališnu adaptaciju tabli triju stripova Željka Zorice Šiša iz 1984., prerano preminuloga multimedijalnoga umjetnika, sudionika kultnoga Kugla Glumišta, scenografa, kreatora lutaka, dramskih tekstova, grafičkoga dizajnera i književnika (Fantastični bestijarij), kojemu je predstava (bila) i posvećena.

  © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 12. veljače 2024.

Piše: