Na tankoj granici iskliznuća i obračunavanja sa svijetom glume

Nezavisna kazališna družina BOOM! Teatar: Tomislav Zajec, Svinje, red. Kristina Grubiša, gostovanje u Dramskom kazalištu Gavella

• 

  U jednoj od svojih ranih drama, Svinje, napisanoj 2002., Tomislav Zajec problematizira supostojanje dviju sestara na svinjskoj farmi. Farma kapaciteta od oko 1000 svinja mora biti udaljena 500m od naseljena mjesta,1000m od turističkog mjesta, 200m od glavne prometnice, 300m od vodotoka. Baš tamo se događa ova drama.

  Svinje su u više od dvadeset godina više-manje uspješno zaživjele na mnogim kazališnim scenama, a 19. listopada 2023. premijerno su na 3. programu Hrvatskog radija emitirane kao audiodrama u kojoj su također, kao i u novoj predstavi BOOM!Teatra, glumile Irena Tereza Prpić i Tena Nemet Brankov, uz Svena Šestaka (skladatelj: Maro Market, ton-majstor: Tomislav Šamec, redatelj: Petar Vujačić, urednica: Katja Šimunić).

  U antidrami Svinje (IBRU, autoritativna gospodarica farme na samom ulazu u tridesete godine, potpuno posvećena svinjama, inače – Odabrana i MALA IBRU, djevojka rastrgana u vječnoj potrazi za smislom vlastitog života, inače – mlađa sestra Odabrane), Zajec se poigrava različitim stereotipovima, klasičnom književnošću i kanonskim tekstovima, kao i glumom kao profesijom.

  Ibru i Mala Ibru od samog su početka na pozornici i dok Ibru sjedi u naslonjaču i nezainteresirano promatra publiku kako ulazi, njezina sestra izgleda kao velika glumica prije svoje najvažnije premijere u karijeri. Mala Ibru nervozno prolazi prostorom, radi vježbe disanja, gladno uzima zrak i uz šištanje ga ispušta, snažno izvikuje samoglasnike, ili vrlo brzo izgovara slogove, razgibava se, meditira, na sve se načine pokušava koncentrirati. A zatim potpuno nesigurno i plaho dolazi na proscenij, gotovo na dodir publici. Rukama nervozno hvatajući rubove haljine, ona tiho, nespretno i s puno grešaka počinje govoriti.

  I metajezično i metaknjiževno drama progovara o (gotovo) nadrealnoj i nadrealističkoj situaciji u koju su smještene sestre Ibru. Mala Ibru, samo donekle odškrinuvši značenja, u jednome lucidnome trenutku retrospektivno progovara o svome djetinjstvu kad ju je grom pogodio u glavu, a poslije, dodaje, u svinjcu mnoge su je svinje udarale papcima u glavu, što je donekle povezuje s antologijskim rečenicama u Gospodi Glembajevima: „Ja sam jedanput pao s konja, zapeo sam u galopu o stremen i konj me je vukao valjda stotinu metara za sobom po cesti. Nekakve žene su očajno vikale, ja sam čuo jasno te ženske glasove i poslije u bolnici, s prebijenim ključnim kostima, ja sam još dugo, dugo nakon toga osjećao onaj galop, onu crnu konjsku đavolsku snagu, i slušao sam žene gdje viču: čitave noći vikale su žene, dugo – dugo! To je sve još galop, to sve viče još uvijek – to je graja!“, kojima Leone u naznakama detektira svoju mentalnu mutnoću i puknuće, kao i Mala Ibru. Que serra, serra, simbolično pjeva Mala Ibru sa svojim papagajem Flafi (poslije se saznaje, odavno mrtvim).

  Zajec se referira i na Molièreovu komediju Građanin plemić, izravnije na Ionescovu Instrukciju/Lekciju u kojoj Studentica/Učenica želi što prije i što brže steći što raznolikije znanje, a ne zna uglavnom Ništa pa je Profesor, iznerviran, ubija, a i u Svinjama se progovara o (ne)znanju i ubojstvima zbog netalenta, narcizma, kompleksa više/niže vrijednosti i pedocentrističkoga i neargumentiranoga pokušaja smještanja u središte umjetnosti i znanosti, bez pokrića, vrlo aktualno i toliko univerzalno, u Zajeca dovedeno do avangardnoga ruba. Mala Ibru zapravo je netalentirana glumica u interpretaciji iznimno talentirane glumice Tene Nemet Brankov koja je u svakoj predstavi potpuno predana, uvijek drukčija, a uvijek tako posebna i svoja. (MALA IBRU: Gluma uopće nije za mene. Od tih silnih rečenica samo sam se svaki puta uzrujala i vitlala veslom.) Zajec progovara na samu početku svoje drame apsurda o bovarijevskoj temi i želji i potrebi čovjeka da bude drugi i drukčiji, a to ne može, u dramskoj situaciji nalik prijemnim ispitima na ADU-u ili probama Antigone za bilo koje kazalište. Izdvojene iz raznolikog književnog bestijarija, svinje postaju izabrane životinje, jedna vrsta protagonista koje se hrani, o kojima se promišlja, koje se uključuje u probleme pokapanja i nedostatka mjesta za ubijene ljude. Svinje kao neke od (navodno) najpametnijih životinja preuzimaju farmu i vlast (i) u Životinjskoj farmi, u novome hrvatskome filmu Vlatke Vorkapić Sveta obitelj uzrokuju problematičnu obiteljsku, ljudsku i bračnu situaciju, a često se pojavljuju u frazemima, nerijetko vulgarnijega značenja. Asocijacije su na svinje mnogobrojne, a jedna od vjerojatno prvih: „Ne bacajte bisere pred svinje“ (Evanđelje po Mateju), u novoj Boom predstavi dobiva novu semantičku vrijednost.

  IBRU: Dugo si napamet učila taj grozan monolog. Toliko muke oko toga kako zakopati brata, čista glupost. Ja ću ti reći kako, dragi Sofoklo – treba začepit, uzet lopatu u ruke i primit se posla. Postupno postaje jasno da Ibru Odabrana, u interpretaciji izvrsne, predane i uvjerljive Irene Tereze Prpić ubija sve profesore iz različitih umjetnosti: glume, plesa, baleta, gitare, pantomime, pjevanja, origamija…., koji su nedostojni talenata Male Ibru, voljene sestre. Ne misliš valjda da bi ih trebali vraćati u škole, kad jednom uvidimo da ne valjaju.

  (MALA IBRU: (potpuno netalentirano i ravno recitirajući sve više i više ostaje bez samopouzdanja, posustaje, potpuno se gubi, ostaje bez zraka, zagrckuje se i napokon na kraju zašuti usred riječi): Izmena draga, sestro moja, da li znaš, imade li na svijetu jošte kakav jad, što ne svali na pleme Edipovo Zeus. Pokopat jednog brata dade Kreont kralj, a drugom bratu ne da da se naspe grob. Eteoklu je, vele, kako traži redi zakoni i pravda, dao vječni stan, da mrtvi časte njeg u svijetu podzemnom. Polinika pak, štono jadan nađe kraj, zabranio je, kažu, građanima svim ukopati i suzom opla ... Početni monolog anticipira kasnija događanja referirajući se na antičke izvore i jednu od najpoznatijih tragedija u koju su uključene dvije sestre, nekim parametrima nalik Maloj i Odabranoj Ibru, groteskno i parodirajućih imena.)

  Antigona kao arhetipsko mjesto umjetnosti, književnosti i kazališta, ali i ambivalentnosti i/ili (ne)kompetentnosti i (ne)korespondentnosti sestara, postaje uronjena u mnoge istonaslovne drame, ali i u neke od novijih predstava, kao što je Gavellina Što na podu spavaš? ili varaždinska HNK-ovska Slučaj vlastite pogibelji (nastala na temelju najnovijega romana Kristijana Novaka), koje sve završavaju sudbinski tragično.

  Svinje, mjuzikl od deset prizora iz života na farmi, započinje gotovo infantilno, smještajući sestre u metaforički i denotativni svinjac, na predstavi uključujući i publiku kojima se sestre izravno obraćaju kao svinjama, ali nikako ne agresivno i neugodno, a takav se način provlači do kraja predstave, unatoč ulascima u publiku i traženjima svinja, što gledateljstvo zabavlja, vjerojatno i uznemiruje, kao i neki nekazališni performansi kojima se aktivistički upućuju poruke i savjeti, otkrivaju problemi i nudi njihovo razrješavanje.

  Farma. Prostrana i savršeno uredna glavna soba, s groteskno malim namještajem, uređena kao soba za djevojčice, tako da sav namještaj izgleda poput igračaka. S lijeve i desne strane prozori u cvijeću. Stol za ručanje i dvije stolice. Zidovi u nekoliko boja, jedna od minijaturnih fotelja izvučena gotovo u proscenij, okrenuta prema publici nalazi se na malom, okruglom tepihu. Pokraj fotelje stalak na kojem stoji starinska krletka ovog trenutka potpuno prekrivena šarenom tkaninom. Na sredini zida preko puta publike su vrata koja vode u sobu, a s lijeve i desne strane od vrata na zid su pribijene dvije svinjske glave na drvenoj podlozi, koje zapravo izgledaju kao trofeji iz lova. U trenutku ulaska publike, svjetlo je blago, potpuno neutralno, jednako na sceni i u gledalištu.

  Deziluzionistička i pomaknuta stvarnost u kojoj glumice pokazuju sve svoje performativne vještine (koreografija: Viktoria Bubalo), kao i spretnost u rukovanju i služenju rekvizitarijem (ogromnom lopatom, puškom, veslom, pilom, močom, krletkom, četkom, nekad vrlo poznatom slikovnicom Maja na selu) i u promjeni maštovitih kostima Ivane Stećuk (vatrogasna kaciga na glavi, maska na licu, azbestne rukavice, zaštitna kaciga koju koriste zavarivači, pregače….), u precizno i duhovito osmišljenoj scenografiji sa svinjskim glavama kao trofejima na zidu-panou iza kojega se sva ubojstva događaju (scenografija: Borna Ivanuša, rasvjeta: Martin Šatović, ton: Nikola Krgović), saznaje se da su ubile i Majku, a kasnije i Oca, kojega dovode na pozornicu kao lutku kojoj u jednome trenutku otpada i glava, dekapitirajući tako sve autoritete, životne i umjetničke. (MALA IBRU: Kad često ne mogu shvatiti što mi govore, pa ispadnem glupa. Pa se onda jako uzrujam. IBRU: Tvoj profesor nije valjao i morao je otići. To što sam ga usput prepilila, stvar je čisto tehničke prirode.)

  

  U izvrsnoj predstavi, duodrami Svinje, u koju su interpolirani pjevački i plesački dijelovi, pop glazba, reference na filmove i balete, i u kojoj više nema nikoga jer su svi umrli ili su ubijeni, glumice dobivaju i svoje monodramske i monološke dijelove za pojedinačne glumačke bravure i djelomične promjene identiteta, kao što Tena Nemet Brankov genijalno i zastrašujuće imitira duboki hrapavi gas svoje ptice koja s njom razgovara.

  U ovoj neobično zanimljivoj predstavi na granici infantilizacije, morbidnosti i naturalizma, na tankoj granici iskliznuća i obračunavanja sa svijetom glume, spektakla, moranja i izvrsnosti pod svaku cijenu, glumice vješto zadržavaju svoj izvedbeni kod, zaigrane i uigrane, gledatelje fascinirajući, zaledivši, u krajnosti spoznaje apsurdnosti života i smrti i nasmijavši, donoseći novi glumački val i spoznaju o boljem hrvatskome kazalištu koje se (ipak) probija na nekim daskama koje nam život znače ili su nam život značile.

  © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 25. veljače 2024.

Piše: