Performativno dinamično, izvrsno i iznimno glumstveno

Akademija primijenjenih umjetnosti u Rijeci, na repertoaru Studija EXIT: Cabaret Valeska, autorski projekt Edvina Liverića i Nike Ivančić, red. Edvin Liverić

  • Monodrama Cabaret Valeska, koja u izvedbi mlade glumice Nike Ivančić igra već nekoliko godina (predstava je nastala 2017. kao diplomski rad Nike Ivančić koja je Edvina Liverića, profesora i jednoga od predvodnika plesnoga teatra u Hrvatskoj, izabrala za mentora), i gostuje na nizu festivala po cijeloj Hrvatskoj, ali i u inozemstvu, odnedavno je na repertoaru Teatra EXIT ravnatelja Matka Raguža, a svaka je nova izvedba pravi kazališni blagdan, moderan teatar zasnovan na iznimnim glumačkim transformacijama i s preciznom i nadahnuto-kreativnom režijom Edvina Liverića koja smješta Niku Ivančić, kao Valesku Gert – nekoć slavnu a danas pomalo zaboravljenu glumicu, plesačicu i svojevrsnu začetnicu performansa, u izvrsno osmišljen kazališni prostor Studija EXIT koji je postao kultno mjesto izvedbi manjih predstava, većinom monodrama i duodrama, ali i drugih manjih formi. Koncept iznimno funkcionalne i dojmljive scene i otkačeno-kreativnih kostima potpisuju Edvin Liverić i Nika Ivančić (izrada kostima: Desanka Janković), a autorska ekipa zahvaljuje prof. Radi Šerbedžiji, prof. Lenki Udovički, Marku Rogiću i Studentskom kulturnom centru u Rijeci na pomoći u realizaciji projekta.

    Fizički relativno mali prostor multifunkcionalno postaje soba u kojoj Nika Ivančić kao Valeska Gert daje, samo djelomično naznačen u komunikaciji, intervju, na šarenoj fotelji postavljenoj lijevo, s miljeima na naslonima za ruke i glavu, pridruženim stolićem sa šalicom, crnim telefonom, lampom, s haljetkom-pokrivačem i polucilindrom na podu još više lijevo, samostojećom lampom, raznovrsnim tepisima po kojima je razbacano puno rasparanoga papira i novina, kao i knjige i ploče. U sredini je, malo dublje, šank od cigli s natpisom Ziegenstall (Goat Shed), što je naziv kabareta koji je otvorila na otoku Sylt, a iza njega vješalica za kostime; desno su dvije stolice nejednake visine, s lampom, šalicama, knjigama, drvene ljestve na koje je stavljen šešir, na podu ispod njih velika staklenka u koju su ubačene novine, retro posuda za mlijeko, i još puno novina i knjiga.

    Exitov prostor tako postaje asocijativno povezan s prostorom jedne noćne televizijske emisije njemačke TV postaje ARD iz 19. studenoga 1975., kad je voditelj razgovarao s dvjema gošćama: atraktivnom njemačkom glumicom Sentom Berger, jednom od brojnih djevojaka Jamesa Bonda i damom u mislenim godinama, (tad već) mnogima nepoznatom, 83-godišnjom Valeskom Gert koja je svojim stvaralaštvom postavila temelje performansu, a donekle i ekspresionizmu i dadi, a koje su, i umjetnica i emisija, bile inspiracija Liveriću i Niki Ivančić za slojevitu, gotovo dokumentarističku i estetski iznimno promišljenu monodramu. Prilično neobičan izgled Valeske Gert (za to vrijeme) u TV emisiji: bijelo napudrano lice, kratka crna kosa, žarko crveno našminkane usne i plavo zasjenjeni očni kapci koji još više ističu oči, oblikovali su i izvrsnu masku i kostim Nike Ivančić (Valeska je sama izrađivala svoje nekonvencionalne kostime, a danas su njome inspirirani i mnogi modni dizajneri) koja je preuzela umjetničin performativni izraz i pokušala što vjernije rekonstruirati izražajne geste i mimiku ove kazališne i filmske glumice i plesačice koja je revolucionirala ples, avangardu uvela u kabaret, a njezine su epizodne filmske uloge ostale zapamćene kao najblistavija glumačka ostvarenja.

    Valeska Gert rođena je 11. siječnja 1892. u Berlinu u trgovačkoj židovskoj obitelji (umrla je oko 16. ožujka 1978.), a pravo joj je ime bilo Gertrud Valesca Samosch. Plesati je počela kao djevojčica, a već za vrijeme Prvoga svjetskoga rata nastupa po kabaretima i kinodvoranama u Berlinu, gdje je u kratkim pauzama u kinu, kad se mijenjala filmska traka, zabavljala publiku svojim scenskim nastupima, pravim umjetničkim vizijama. Njezine plesne točke koje je izvodila u pauzama filmova, inovacije koje je unijela u ples u vrijeme Weimarske republike (1918-1933) sastojale su se od radikalne redukcije svakog pokreta: mirno bi stajala na pozornici u slučajno zaustavljenu položaju, a ta se njezina gesta danas tumači kao odsutnost i tišina, neaktivnost, spokoj i mirnoća usred kaosa suvremenoga društva. Dvadesetih godina prošloga stoljeća premijerno je prikazala jedno od svojih provokativnijih djela naslovljenih Pauza, u skladu s Marcelom Duchampom, francusko-američkim slikarom, kiparom, šahistom i književnikom, dadaistom i konceptualistom i Johnom Cageom, jednim od najhrabrijih inovatora u glazbi XX. st. koji je iz temelja uzdrmao tradicionalni pojam umjetničkog glazbenog djela i uobičajeni odnos između skladanja, interpretacije i slušanja, a poseban je utjecaj na umjetničke krugove imala zbirka njegovih tekstova naslovljena Tišina (1961.).

    Valeska Gert glumila je i u avangardnim predstavama nastalima na temelju drama Oskara Kokoschke, Ernsta Tollera i Franka Wedekinda, a dobiva i filmske uloge, među kojima je osobito dojmljiva ona u nijemom filmu Georga Wilhelma Pabsta, Dnevnik izgubljene djevojke. Najbolje joj je filmsko ostvarenje u Fellinijevu filmu Giulietta i duhovi, a sedamdesetih je angažiraju njemački redatelji, među njima Fassbinder i Schlöndorff, a Werner Herzog pozvao ju je da igra u remakeu Murnauova filma Nosferatu iz 1922., što se zbog njezine smrti nije realiziralo (ne zna se točan datum smrti, što je i u predstavi naznačeno).

    Tijekom svog ekstravagantnoga života surađivala je i prijateljevala s mnogim umjetnicima (Tennessee Williams, Federico Fellini, Bertolt Brecht, Jackson Pollock), ali i inspirirala i mnoge mlade autore, među kojima je i David Bowie. Tako se punk kultura, koja se krajem sedamdesetih i osamdesetih godina artikulirala u (Zapadnom) Berlinu, teško može zamisliti bez referencija na Valesku Gert. Dolaskom Hitlera na vlast i ova će glumica i plesačica, kao i mnogi drugi, napustiti Njemačku, putovati i raditi u Londonu i New Yorku, a 1944. godine Gert se preselila u Provincetown, Massachusetts, gdje je otvorila Valesku. U Europu se  vratila 1947. i živjela u Parizu, Zürichu, Berlinu.

    Autorski je tim predstave Cabaret Valeska pretraživao biografske činjenice, intervjue, pisma i videomaterijale, postupno razvijajući ideju o predstavi u kojoj Nika Ivančić plesom, pjesmom i glumom uranja u atmosferu kabareta prošlog stoljeća, a dramski je tekst inspiriran posljednjim Valeskinim intervjuom (korišteni izvori: Bewegte Fragmente / Fragments in Motion – W. Müller i A. Paenhuysen; glazba: Sandi Bratonja).

    Valeska Gert analizirala je granice društvenih konvencija, a zatim ih svojim tijelom izražavala, a njezina se analitičnost, kritičnost i predanost umjetnosti kao mjerilu svijeta izražava i u predstavi Cabaret Valeska, u kojoj se mlada glumica Nika Ivančić nevjerojatno uspješno transformira u postariju umjetnicu kritičkoga i mladoga duha, aktivnu i atraktivnu u idejama, povezujući vremena i preskačući nekoliko prošlosnih razina, skočivši s razine godine rođenja na godine intenzivnoga rada, pa na godine stvarnoga intervjua, dolazeći do današnjega vremena, s dosjetkom kako već ima 132 godine (kao Novakova Madona kojoj je nedovoljno sto godina pa bi rado da ih ima stasta), aktualizirajući davna vremena uskačući u nova vremena različitim metodama, od kojih je najfunkcionalniji i najatraktivniji onaj koji se dobiva svjetlosnom senzacijom u kojoj Nika Ivančić, uronjena u svjetlo reflektora, u trenutku mijenja boju narančastoga kostima, kombinezona (jedan je svoj ples Gert naslovila Ples u narančastoj boji), u bijelu i u milimetru se sekunde pred publikom pokazuje njezino pravo mladenačko lice bez šminke i bez godina. Fascinantno. Tako mlada glumica Nika Ivančić i mlada Valeska počinju svoju performativnu dinamičnu točku koja je/ih dovodi na šank na kojemu (nimalo vulgarno) izvrsno i iznimno glumstveno Ivančić pleše i pjeva jednako se brzo vrativši u svoj dominantan kazališni identitet, onaj starije glumice u fotelji koja progovara transformiranim, modificiranim, ali nimalo ne i karikiranim glasom o svome umjetničkome i privatnome životu u 45 minuta trajanja predstave. Na kraju se predstave pomalo gasi njezin bogat, aktivan i atraktivan život u fotelji retrospekcije i introspekcije, a redateljskom i svjetlosnom idejom na projekciji, na platnu-kostimu još dugo u tišini živi Valeska Gert (video: Marin Lukanović).

    Izvrsna monodrama koja se glumačkim i redateljskim umijećem i kazališnom iluzijom podiže na dimenziju slojevite, višeznačne i gotovo višeglumačke predstave o umjetnici koja nikada nije prestala istovremeno šokirati i fascinirati svoju publiku, može se u Studiju EXIT pogledati na prvi dan proljeća, 21. ožujka.

    © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 25. veljače 2024.

Piše:

Vesna
Muhoberac