Sveprožimajuća katarzična emocija

Kazališna družina Ritam igre, Split: Bio sam tamo, režija i izvođenje Pere Eranović

• 

  Kršćanska kultura korizmenoga vremena dostojanstveno je 22. veljače obilježena u splitskom Nadbiskupijskom sjemeništu izvođenjem monodrame Bio sam tamo kazališne družine Ritam igre.

  Glumac Pere Eranović, inače član dramskoga ansambla HNK, utjelovivši sugestivno i potresno osobu Marcela Galija, rimskoga centuriona kojemu je bila povjerena egzekucija Isusa Krista, pred gledatelje je iznio prijelomni trenutak povijesti zapadne civilizacije – pasiju, odnosno posljednjih 12 sati Kristova života. Režija oživljavanja muke i raspeća Nazarećanina dramaturški se oslanja na motive romana Tunika Lloyda C. Douglasa (jednog od najvećih književnih bestselera 20. st.) iz kojeg je za scenski govor ekstrahiran vrlo osoban susret rimskoga centuriona i osobe Isusa Krista. Marcelovo upoznavanje krotkog i šutljivog Nazarećanina, koji mirno prihvaća Pilatovu igru i pljuvanje obnevidjele rulje, kreće se radijusom tipičnim za vjernika-početnika koji i ne sluti duboke potrese što će ih stvoriti iskustvo fizičke i duhovne povezanosti s Kristovom pasijom. Da povreda nevinosti najteže ranjava upravo one koji se tom zovu Zla nisu uspjeli othrvati, dočarat će Galije koji će se uvijek vraćati na svoje mjesto zločina – na taj kobni udarac u atriumu, a koji će mu se poput bumeranga vratiti na uzdrmano tlo duše.

  

  Ogoljena scena s vrlo ekspresivnim osvjetljenjem koje se simbolično prelijeva od crvene do ljubičaste boje, podržana glazbom boli u obliku odrješitih zvukova što asociraju na britke udarce biča, dočarala je u potpunosti agoniju Velikoga petka koja gledatelje nenametljivo dovodi u sukus identifikacije s Mučenikom i onim kojemu je naređeno mučenje. Marcelova priča tiče se svakoga čovjeka – onoga u vjeri i okorjela nevjernika; stoga se i oblik kazališna govora koji dominantno postaje solilokvij, zrcalno reflektira na gledatelje koji bivaju uključeni u predstavu, propitivanjem običnog smrtnika na sceni: „Jeste li i vi bili tamo?“. Jesmo li i mi ponekad svjedočili razapinjanju nevinoga, a ostali smo skrštenih ruku, nedovoljno motivirani i osamljeni u masi da urliknemo? Koliko smo puta upali u pilatovsku zamku bijega od problema? Na čemu počiva šarm Baraba i zašto su „ljudi djeca velika što lako im je kupiti igračke?“, samo su neka od pitanja koja perzistiraju u svijesti satima nakon odgledane predstave, što je direktan pokazatelj autentičnosti koja se na sceni gradi od početna nesigurna kazivanja rimskoga zapovjednika indoktrinirana krhkim mnogoboštvom sve do okajane osobne ispovijedi i žeđi za oprostom. Svaka postaja s Kalvarije unijet će u Marcelovo srce više svjetla, a s tim svjetlom u duši razaznat će i druge svjetionike koje će pamtiti po empatiji: Šimuna, Veroniku... Proces odumiranja truloga dijela duše ne prolazi lagano. Stoga će i Galijevi bolni krici grizodušja odjekivati jednako kao i zamišljanje okrutna bičevanja Krista i njegova raspeća na Golgoti – „lubanjskom mjestu“. Mjestu boli i osude, mjestu stradanja, ali i mjestu prolaznosti svega ovozemaljskoga, mjestu s kojega će izrasti novi Marcel i svjedočiti o svom neočekivanom obraćenju. Mater dolorosa kao religiozni motiv koji je utkan u semantiku Velikoga petka vrlo je suptilno spojen i s Galijevim sućutnim oplakivanjem nevine Kristove žrtve, pa pieta postaje sveprožimajućom katarzičnom emocijom predstave u cjelini.

  Redateljska rješenja duhovno zreloga Eranovića, u maniri antičkoga teatra u kojem je zabranjeno eksplicitno prikazivanje nasilja, svakako će doprinijeti i dugotrajnosti predstave i recepcijskoj univerzalnosti. Štoviše, naglasak na slušnom doživljaju Kristove muke rađa i autentičnim taktilnim doživljajem svake dionice martirija obilježena trnovom krunom, križem, padom i raspećem. No, finale Nazarećanina tek je Galijev početak shvaćanja onostranosti i spiritualnoga života koji nadvisuje tjelesnost. Bio sam tamo tragedija je pojedinca-lučonoše, prometejski zapis o nesalomljivoj ljubavi prema čovjeku i božanskoj iskri u njemu; analogno tomu i svjedočanstvo o borbi za ideale, koja napušta povijesne okvire kako bi postala temeljnim pokretačem DOBRA, odnosno zaglavnim kamenom opstojnosti čovječanstva. Dramski anagnorisis i povratak počelima, osnova su i potka uzvišena Marcelova monologa koji će doći do svoga paroksizma, do krajnje točke obraćenja duha koji će ubuduće kristoliko zračiti i nesvjesno raditi na posvećivanju izgubljenih i zalutalih. Jer, Galilejac je bio tamo zbog bolesnih kojima treba lijeka, a ne zbog zdravih, evanđeoskim rječnikom rečeno. A Galije je bio tamo s Kristovom tunikom (koju je osvojio na kocki) kao baštinom svoje preobrazbe. Što je naučio? Uistinu, očajno je umirati ne gledajući u lice Očevo, a istovremeno i uzvišeno kad se prihvaća volja Njegova.

  Eranovićeva drama o čudu Božjega milosrđa i prihvaćanju misterija žrtve kao temeljne ljudske vrijednosti već je i u premijernoj izvedbi u kripti Sv. Duje osvojila srca gledatelja i postala kazališnim klasikom korizmenoga vremena. Pred njome je, bez sumnje, dug i plodonosan put.

  © Vesna Aralica, KAZALIŠTE.hr, 29. veljače 2024.

Piše: