Pučka predstava jednostavnog humora

Zagrebačko gradsko kazalište Komedija: Vid Balog, Krava na granici, red. Damir Lončar

• 

  Gotalovo, selo u Prekodravlju, u općini Gola (podrijetlo je riječi iz mađarskoga jezika, a znači roda) u Koprivničko-križevačkoj županiji, na samoj granici s Mađarskom, nastalo u 19. stoljeću kada su ga naselili stanovnici iz susjednog sela Trčkovec koji je razorila Drava, u novoj je Komedijinoj predstavi Krava na granici mjesto neobičnih događanja, donekle i zrcalna slika svoje svakodnevice, koja uključuje i nogometnu stvarnost i NK Gošk, Gotalovečki omladinski športski klub osnovan 1975. godine.

  Kako se navodi na stranicama Turističke zajednice: „Gola danas svojim posjetiteljima nudi uživanje u miru i tišini očuvanih prirodnih krajolika, koji pružaju mogućnost bavljenja sportom, rekreacijom, lovom i ribolovom u nezagađenim vodama jezera i rijeke Drave. Osim prirodnih ljepota, Gola obiluje kulturnom baštinom koju vam valja istražiti“.

  Vid Balog, rođen u Koprivnici, nedaleko Gotalova, glumac, redatelj, prevoditelj, proučavatelj kajkavske književnosti i etnologije, književnik, suradnik Instituta za etnologiju i folkloristiku, kazališni čovjek, godinama povezan uz Komediju i njezin umjetnički izričaj napisao je za svoje kazalište novu komediju zasnovanu na stvarnome događaju. Naime, jedna je krava prešla mađarsko-hrvatsku granicu, s njom se, najboljom od svih, slikao i mađarski predsjednik, pa se za predstavu nastalu na temelju Balogove komedije (ali i zbog još ponečega) očekivalo da će biti novi hit. Balog je kazališni tekst pisao vodeći računa o Komedijinim glumcima i glumicama, za njih kreirajući uloge i pišući govorne dionice. Predstava Krava na granici pučka je predstava za određenu publiku koja uživa u jednostavnome humoru, prepoznavanju svakodnevnih situacija ljubavnih intriga, mafijaških zavrzlama, govornih diskvalifikacija, naglašavanju tjelesnih atribucija, seksualnih aluzija (vrlo dobri Nadšumar Štef: Davor Svedružić i Pepa Kefa: Vanja Ćirić, kao i Goldi: Igor Jurinić i Ilona, pipničarka: Vanda Winter), financijskih transakcija, političkih zanimljivosti, krčmarskih razgovora.

  

  Kako piše Nina Kleflin, dramaturginja kazališta Komedija: „Balog jednog od glavnih junaka, Goldija, dovodi iz Zagreba; ali ne iz centra, ne iz šminkerskih purgerskih krugova, već iz radničke periferije, iz Španskog. Goldi, naime, ima kvalitete junaka koji ima šanse biti pripušten u čudesno Gotalovo, mladić bez posla koji se pokušava izvući iz sumnjivih situacija u koje se upleo. Netko ga treba spasiti, skloniti, odvesti na sigurno. Za to je u priči dobra vila, Pepa Kefa, naravno iz Gotalova. Na taj način Goldi i gledatelji odlaze na put u kraj gdje u dravskoj sumaglici nad vodom leti izgubljena bijela krava. Leti – reći će Gotalovčani duhovito – doduše ne visoko, ali ipak leti.“

  Predstava problematizira i odnos između navodne provincije i Zagreba – ali njegove margine, kad se u Gotalovu iznenada pojavljuje mladić koji nakon početne provjere seljana ipak bude prihvaćen – na kraju se sazna i zašto, i razotkrije svojevrsna tajna o tome tko su zapravo mještani (Vladek, vatrogasac: Igor Mešin; Joža, veterinar: Goran Malus; Stanko, ribič: Saša Buneta; Gošk, Juraj: Ivan Glowatzky; Luka, lovac: Ognjen Milovanović) i koja je njihova prava intencija, što zapravo znače njihova zanimanja, zašto krčmarica zavodi Goldija i o kojemu se i kakvu društvu radi, s ponekim aluzijama na alanfordovsku grupu TNT (koja se navodno bavi prodajom cvijeća, a zapravo je detektivska skupina, ali i to je, naravno, upitno i satirično magnusbunkerovski riješeno).

  

  Komedijini su glumci šarmeri, izvrsni pjevači, dobro i izravno komuniciraju s publikom koja ih jednim dijelom podržava, ali čini se da im nedostaje više treninga i da su se poneki tjelesno opustili, time i izgubili brzinu, spretnost i eksplozivnost nužnu za dobru komediju koja se zasniva (i) na dinamici. Statična scena u krčmi, plošnost i plitkost prostora seoske birtije u kojoj se događa većina radnje, sjedenje za stolovima s malim pomacima, nikako nije dobro redateljsko rješenje i ne pridonosi kvaliteti igre, kao i trajanje predstave, jer više od dva sata nepotrebno je dugo za tako jednostavnu priču. Scena je upotpunjena neatraktivnim panoima, scenskim zidovima koji djeluju nekreativno, samo se mijenja njihova neodređena boja, od plavkaste do smećkaste, bez bilo kakvih naznaka prostora, kao da se radi o nedovršenoj pozornici.

  Simulacija je pučkosti potencirana i eksterijerima dočaranima čudnovatim kreacijama trstike, visoke trave, močvarnih biljaka koje se pojavljuju tako što ih se dosta vidljivo pomiče na sceni, a u tim se novonastalim kazališnim ulicama pojavljuju glumci u ulozi seljana koji samo djelomično organizirano, pomalo nemušto traže kravu s puškama ili bez njih, a koja se u jednome trenutku pojavi kao simpatična krava Milka s jasnim asocijacijama, imenom i izgledom, ironizirajući besmislenost potrage i traženja smisla u životu. Krava se, saznaje se, iznenada vraća u Mađarsku i potraga prestaje, svi su sretni, ljubavni parovi zažive, novac se iz mafijaške torbe na zadovoljavajući način podijeli, seljani su nagrađeni mađarskim novcem (Ištvan, načelnik Yekenyesa, odnosno Džikeniša, mađarskoga grada blizu Gotalova: Željko Duvnjak), svi sudjeluju u prijevari i nitko nije kažnjen.

  

  Jasno je da će nam ova Balogova komedija ponuditi blagotvorni happy end, jer potraga za kravom u njegovom je komadu zapravo potraga za bijegom od stvarnosti koja nas svakodnevno okružuje.

  Glumac Damir Lončar često režira Komedijine predstave, a u Kravi na granici našao se u četverostrukoj ulozi: napravio je dramaturšku obradu, redatelj je, glumac, a i uloga je kreirana prema njemu, pa se i u predstavi preziva Lončar (Ivo Lončar, donačelnik sela), a koji ima i poneke pirandellovske ideje uvođenja redatelja i unutar predstave koji svoje glumce režira i na sceni gotove predstave, što je ponekad duhovito, a ponekad Lončar više djeluje kao redatelj nego kao glumac koji sudjeluje u predstavi. Autorski tim čine i scenograf Miljenko Sekulić, kostimografkinja Petra Pavičić, autor glazbe Tomislav Babić, oblikovatelj svjetla Anđelko Kos i korepetitor Tomislav Parmać.

  Duhovite su govorene i govorne bravure, prelaženje iz hrvatskoga jezika u mađarski i obratno; kao što krava prelazi državne granice bez problema, i glumci su u mađarskome jeziku dobro istrenirani (savjetnik je za mađarski jezik Pišta Filaković).

  Najbolje su u predstavi i najkomičnije pjevačke dionice koje su i pauze i najave činova, kad glumci na prosceniju, referirajući se na našu i kazališnu stvarnost višeglasno pjevaju i komentiraju. Predstava počinje krajnje duhovito, s izvrsnim glumicama simboličnih kazališnih imena, Jasnom Palić Picukarić kao Žofom Balog i Sanjom Marin kao Ildikom Lončar, mimikriranima u seoske babe tračare i/ili arhetipske mudrice, podbrađene, gotovo neprepoznatljive, s doda(t)nim atributima, karikirane maksimalno. Pretjerivanje i hiperboliziranje kao mehanizam komičnosti koji glumice dosljedno provode u cijeloj predstavi (uz poneka nepotrebna pretjerivanja) izaziva vrlo dobre reakcije u publike. Nadali smo se da će se u tome ritmu, tempu i kodu predstava nastaviti, i da će svi glumci slijediti početne stimulanse.

  

  Podravska krv

  Rodil sem se vu najlepšem raju,
  v Podravini, vu najlepšem kraju.
  Na svetog Jožefa tu na Dravi,
  tamburu mi odma v ruke dali. (….)
  
  Vrnul se bum makar v lesu,
  il nek Dravu sim donesu.
  Z dravskim peskom me pokrijte,
  z dravskom vodom poškropite. (….)
  
  Grunta nemam, imam tamburaše,
  srce puno Podravine naše.
  Brza Drava se me više vleče,
  jer u meni krv podravska teče.

  Podravski su mentalitet i idiom vidljivi i u ovoj tužnoj podravskoj pjesmi, kao i u novoj komediji u Komediji, od koje smo ipak puno više očekivali.

  © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 4. ožujka 2024.

Piše: