Fragmentarna eksperimentalna predstava koja propituje životne priče

HNK u Zagrebu: Đurđica Čilić, Fafarikul (prema zbirkama priča Fafarikul i Novi kraj), red. Ivan Planinić, Tonska dvorana Hrvatskoga narodnog kazališta

  • U našemu je dubrovačkome djetinjstvu iznad jedne strane igrališta smještenoga ispod našega đardina i kuće, prvo nogometnoga, pa rukometnoga, pa danas ponovno fancy nogometnoga, bila divna šumica u kojoj smo se igrali, brali kuke i šparoge, hrabro se i spretno penjali na veliku košćelu, kušali ukusne male bobice i/ili kroz puhalicu njima gađali stabla, vježbajući (se) preciznost(i). Na tome je mjestu već niz godina velika obiteljska kuća s bazenom, nema ni kuka ni šparoga, ni igre, ni djece, naših prijatelja, a ni košćela nije preživjela, smetala je izgradnji manje kuće u dvorištu. Primorsko stablo košćela, kostel, koprivić, fafarinka, fafarikul, fafarikula, fanfaringola, ladonja, lodogno „…rasprostranjeno je u svim mediteranskim zemljama, a domovine su joj istočna Europa, sjeverna Afrika i zapadna Azija. To stablo, koje naraste do 25 metara visine, pripada porodici brijestova, a u znanstvenom svijetu nosi naziv Celtis australis. Na grčkom jeziku riječ »keltis« označava onoga koji tjera, odnosno bič, a u praksi se to održava u upotrebi tvrdog i elastičnog ladonjinog drveta za izradu štapova i bičalja. Riječ »australis« znači južno, valjda južni kraj, gdje je pradomovina ladonje“. Autorica i prevoditeljica Đurđica Čilić naslovila je svoju knjigu, zbirku crtica fragmentarne kompozicije Fafarikul. Košćela. Knjigu je 2020. objavio Disput (288 stranica).

    Naši životi traju i postoje dok postoji priča. Andrić u svome izvrsnome romanu Prokleta avlija propituje priče i njihovu vjerodostojnost tako što svaki od naratora priča priču novoga potencijalnoga pripovjedača, nikad ne govoreći o sebi. Tako se, uranjanjem i izranjanjem, (is)prepleću dijakronijski i sinkronijski krugovi i traju tuđe priče fra Petra, Zaima, Ćamila, Haima, Džem-sultana, mala i velika povijest, fikcija i fakcija, a cijeli roman zapravo objektivno traje jedan trenutak, gotovo treptaj oka. Ali, to je Andrić. Oni koji su odrastali u bosanskim krajevima imaju svoje životne sudbine koje se različito, u ovom slučaju umjetnički, (pre)usmjeravaju. Možda današnje površno i brzo vrijeme traži jednostavnost pisanja i određenu pitkost, drukčiju književnost (O, tempora, o, mores….) i pristup temama kako bi svi sve razumjeli, ali čini se da su neke priče već (o)davno napisane i tako ponekad gotovo nepotrebne čitateljima i suvišne gledateljima, iako paralelno supostoje, leže, prepravljaju se i traju u sudionicima davnih događaja nesretne ex-države kojima je njezino raspadanje prouzročilo toliko boli, kao i u njihovim autorima. Postoje i one znatno tužnije i tragičnije priče koje možda još nisu napisane ili, napisane, nisu došle do izdavača i/ili kazališnih kuća.

    Predstava Fafarikul propituje odrastanje pripovjedačice (autorica je rođena u Livnu) u Vitezu, suživot Muslimana, Srba i Hrvata koji su, simbolično, živjeli u istoj zgradi, odlazak u djevojačkim i ratnim danima u Sloveniju, u druge sociološke i kulturološke sredine za vrijeme Domovinskoga rata, povratak u Bosnu u zrelijim danima kako bi se krug (polu) zatvorio, odnos prema članovima primarne obitelji, majci, ocu, sestri Lidiji. Spominje se i Jurica, koji se nikad i nije rodio, ali tako bi se zvao da je ona muškarac, prijatelji, slušanje aktualne glazbe i priče povezane uz glazbenike, život u Zagrebu, formiranje (sekundarne) obitelji.... Dvije godine nakon Fafarikula tiskan je Novi kraj (Disput, 2022.), a i njegovi su dijelovi interpolirani u kazališnu priču i novu HNK-ovsku predstavu.

    U objema je knjigama Đurđice Čilić, prvim proznim djelima napisanima izvan okvira njezine struke (profesorica je polonistike i kroatistike, od 2000. radi na Katedri za poljski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu i izvodi kolegije iz poljske književnosti, prevođenja i teorije književnosti), autorica istraživala funkcioniranje kratkih formi – crtice ili kratke pripovijetke. „Fafarikul je zbirka sjećanja na djetinjstvo, odrastanje i zrelost, o svemu onome prisutnome u jednom životu što prepoznajemo kada i nije s nama izravno povezano. Fafarikul je i zbirka stranputica koje lutajući dovedu na pravi put, koje naizgled djeluju toliko nevažno, ali se trajno i važno urezuju u naše misli. Novi kraj, svojevrsni nastavak prve knjige, može se čitati i kao skica za duži prozni tekst u kojem se, između više prisutnih narativnih linija, ističe ona koja promatra odnos pripovjedačice i njezine mame.“

    Fragmentarnost pisanja (skupljene tekstove objavljivala je na društvenim mrežama) zadržana je kao forma i u predstavi, a to se ne čini dobrim rješenjem (možda drugoga i nije bilo), kao što to nije ni nedovoljno osmišljena dramaturška i dramaturgijska obrada teksta u kojemu prevladavaju narativni dijelovi, uz monološki iskaz koji dobiva nekoliko svojih glasova, muških, ženskih, mladih i starijih, što je ponekad zbunjujuće publici, nepotrebno i kazališno nedovoljno razrađeno (adaptacija teksta: Ivan Planinić i Mirna Rustemović; dramaturginja: Mirna Rustemović). Glumci preuzimaju, ponekad bez jasnoga kauzaliteta, druge identitete ili se čuje kvartet glasova monološkoga iskaza, što ne izaziva očekivanu reakciju publike koja ostaje zbunjena, iako svjesna da dolazi u dvoranu za eksperimentalne predstave i redateljske i glumačke izazove (izvrsne predstave: Ispravci ritma i Zbilja).

    Dvije izvrsne glumice i dva izvrsna glumca, Daria Lorenci Flatz i Vlasta Ramljak, Živko Anočić i Franjo Kuhar, postavljeni su u ovoj neobičnoj predstavi koja propituje životne priče koje se više ne čine kazališno inspirativnima, a ni novima na mekano prizorište oker boje (scenograf i oblikovatelj svjetla: Ivan Lušičić Liik), između nizova stolica s obje strane, na pravokutni žućkasti tepih koji sugerira mekoću doma i tepiha/tapita/saga i po kojemu oprezno i gipko (scenski pokret i asistentica redatelja: Maja Marjančić) hodaju u čarapama i poludomaćoj odjeći, kostimima (kostimografkinja: Ana Fucijaš), vrlo blizu publici, u psihološkoj drami nadmudrivanja zbog političkih sukoba kćeri i oca, kao i nekih obiteljskih i društvenih nesuglasica u prošlostima, uz glazbu koja prati emotivne sinusoide (skladatelj: Nikša Marinović, oblikovatelj zvuka: Luka Gamulin). Mnogi su se hrvatski i ini autori bavili temama odrastanja u neuralgičnim vremenima i povijesnim križištima, a njihovi su kazališni životi ostvarili veće ili manje uspjehe, (p)a tako i ova predstava funkcionira kao svojevrstan eksperiment u kojemu se glumci nadmudruju, čekaju reakciju, povlače se u nasuprotne okvire vrata koji su i okviri za obiteljske slike, ili se nalaze na središnjem dijelu, na klupama, vrtuljku na dječjem igralištu, rund bini, dnevnom boravku, čekaonici života koju svatko može zavrtjeti i odvrtjeti. Možda bi drukčija dramatizacija ishodišnih tekstova donijela predstavu veće tenzije, pitanja, začudnosti, katarzičnosti. Predstava završava iznenada i neočekivano, gotovo filmskim rezom, tako da gledatelji nisu svjesni njezina kraja pa ga treba dodatno naglasiti.

    Predstava izvrsno funkcionira tek kad glumci povremeno preuzmu jasne identitete i kad se umjesto narativnih prepričavanja progovori izravno, bez posrednika, iskreno, što oni čine znatno bolje i sugestivnije, toplije, a posebnosti idioma i idiolekata dolaze više do izražaja.

    „Nisam se nikad i nigdje otkrila u potpunosti, a ako tako izgleda, to je samo zato što sam htjela skriti i prešutjeti nešto drugo. U književnosti, ako je ovo što ja pišem književnost, a u nekom smislu jest, nema iskreno i neiskreno, ima samo uvjerljivo i neuvjerljivo. Nadam se da ja pišem uvjerljivo. (….) Fafarikul je zbirka stotinjak pripovijesti, anegdota i sjećanja, “Fafarikul” može biti čitan kao zapis lažnih sjećanja, katalog nenapisanih pisama, arhiv istrgnutih posveta, album skica za portrete iscrtan riječima. Autorica i pripovjedačica nemaju mnogo zajedničkog, ali slažu se u jednom: sve što je napisano ne pripada više nijednoj od njih nego čitatelju.“

    Čini se da kazališna forma ipak traži neke kazališnije i teatrabilnije tekstove, makar igrane u Tonskoj dvorani HNK-a koja preferira eksperimentalni izričaj. Predstavu treba pogledati.

    © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 4. ožujka 2024.

Piše:

Vesna
Muhoberac