Istinsko čudo ženskog zajedništva
KunstTeatar: Ivana Vuković, Možeš biti sve što želiš, red. Ivana Vuković
-
Program ovogodišnjih Marulićevih dana (34. festivala hrvatske drame) otpočeo je dan ranije – i prije samoga svečanog otvaranja u nedjelju, 21. travnja 2024. – prikazivanjem autorskog projekta trešnjevačkoga KunstTeatra Možeš biti sve što želiš u splitskom Gradskom kazalištu mladih. Ivana Vuković kao nagrađivana dramska spisateljica ovaj se put predstavila splitskoj publici svojim redateljskim debijem dovodeći na scenu dvije izvrsne mlade glumice – Lanu Menigu i Nikolinu Prkačin, koje su u potpunosti osvojile gledatelje respektabilnom fizičkom i mentalnom uigranošću i nevjerojatno hrabrom i spontanom interakcijom s publikom. Nagrada salvama smijeha za urnebesni crni humor što pršti iz pojave dviju djevojčica, tinejdžerica koje su jednom nogom zakoračile u djevojaštvo, kontinuirano je držala dinamiku predstave od njezina početka do kraja koji pretendira biti nastavkom u stvarnome životu.
A ono čime je započeo dramaturški kronotopos na sceni, estetika je šoka koja se pokazala izvanrednim hvatačem pozornosti gledatelja, sva usmjerena na neprimjeren i vulgaran rječnik dviju razigranih i znatiželjnih djevojčica kojima hormoni oblikuju doživljaj stvarnosti. One trabunjaju o svemu, ponajviše o civilizacijskim dosezima i kulturnim kontrastima diljem svijeta, skidajući svijetu odraslih maglu koje ni on sam nije svjestan. Ovim segmentom predstava ulazi u direktnu komunikaciju s odjekom proze u trapericama i nekim filmskim ostvarenjima koja značajno oblikuju ženski identitet u tinejdžerskoj dobi, poput primjerice uspješnice Barbie, no itekako se osjeća i zabranjeni prizvuk erotsko-romantične drame Pedeset nijansi sive Sam Taylor- Johnson. U kakav će to svijet zakoračiti Mare i Lenu za koju godinu? I je li njihov živahni žonglerizam tek kukavičje jaje namijenjeno poskrivećki izopačenom svijetu odraslih koji ni sami nisu dovoljno odrasli da bi vodili ovaj svijet u bolju sutrašnjicu? Izvanrednim glumačkim doskočicama, briljantnim dosjetkama i šalama, a ponajviše sugestivnim govorom tijela, naročito očima (jer oči su ogledalo duše!), tinejdžerski dvojac u natjecanju ostvarit će amblematske trenutke u predstavi, toliko upečatljive da satima perzistiraju u svijesti gledatelja.
Djevojčice kritiziraju same sebe (što je posve razumljivo za njihovu dob prepunu nerealnih kompleksa) i suvremeni položaj žena u različitim društvima, simpatično bugareći o okrutnim reliktima patrijarhalnoga sustava u islamskim zemljama, gdje se žene nagrađuju modricama i krvlju za probuđeno muško jastvo kojemu je ego brojnik a posesivnost nazivnik. Mare će tu scenu prispodobiti dječjim oblikom mašte u obliku lijepljenja lica selotejpom koji predstavlja zavoje, a krvlju umrljanom plahtom predstavit će i burku i stvarnost islamske žene u pojedinim dijelovima svijeta. Na čemu onda predstava izrasta? Upravo na tom snažnom kontrastu, tj. procjepu teških tragedija ispričanih sviješću djevojčica s kojima se sve ono sumorno i deprimirajuće, sav onaj svjetski spleen transformira u britki humor. I prije nego što postanu mlade žene dolaskom prve menstruacije, tj. menarhe, Mare i Lenu kao da su već prilično informirane onim što i ne bi trebalo biti u fokusu njihova sazrijevanja, no društvene mreže kao glavni mentori usmjeravaju ih i na krive stranice i na lajkove-zamke. Falusne opsesije i progon tijela – kako ženskog, tako i muškog, mrtvozornici su suvremenoga ludila i društvene farizejštine od koje će se biti teško skloniti. Scena gutanja cigareta do zagušenosti ekspresivno će pred gledatelje iznijeti metaforu današnjeg vremena u kojem žene titraju između feminističkih pobuda i kulture mačizma, tražeći svoje mjesto pod suncem. Ima li razlike između modernog javnog linča žene kao bića za čiju se čednost treba moliti na trgovima i spaljivanja slobodoumnih vještica u gradskim sredinama baroknoga pa i prosvjetiteljskoga vremena, da ironija bude još veća? Mare i Lenu brzo iskaču iz utjelovljenja u utjelovljenje, donoseći pred oči ženske klinike sa svim mogućim scenarijima satirično prispodobljenima, pogotovo ako je riječ o sreći povodom rođenja muškoga djeteta, rugajući se pri tomu još uvijek prisutnim patrijarhalnim obrascima ponašanja i ukorijenjenim predrasudama na temu žensko-muških odnosa, prisutnima u mnogim svjetskim kulturama.
Dvije mlade glumice ostvarile su s Možeš biti sve što želiš istinsko čudo zajedništva tinejdžerske oluje mozgova, i živahna preskakanja s teme na temu, s gledateljstvom čija se pozornost konstantno održava u visokoj frekvenciji i silnoj potrebi amnestiranja njihova burna doživljaja svijeta oko sebe, bez fige u džepu i dlake na jeziku. Pozornicu će Mare i Lenu ostaviti u neredu, kršu i lomu, kako i priliči mladima, no priznati im se mora da su pomele mozgove svijeta odraslih, ostavljajući ga na milost i nemilost dijalektici digitalnoga razvoja, sve izraženijem samotnjaštvu i egoizmu suvremenoga načina života.
Na mladima svijet ostaje, a dok još uvijek mogu biti sve što žele, neka uživaju u bezuvjetnoj ljubavi svojih bližnjih i prijatelja. No djevojčice su, dakako, i glasnogovornice cijelog autorskog tima predstave koji propituje ulogu kazališne umjetnosti u oblikovanju svjetonazorskih modela današnjice. Može li žena kao glumac ostvariti potpuni prostor slobode ili je i kazalište kao institucija podložno izdaji ideala u jednakosti, bratstvu i slobodi?
Otkuda bi trebala početi borba za stabilniji i pravedniji društveni poredak – s dasaka koje život znače ili unutar svakoga pojedinca kao ljubljenoga Božjega stvorenja i društvenoga čimbenika, samo su neka od pitanja što pristižu iz riječi i znakovita govora tijela Mare i Lenu u predvorju adolescencije koja će ih odvesti u novo istraživanje života i međuljudskih odnosa.
Hoće li ih lažni bogovi današnjice (tarot tješitelji i life coach stručnjaci) povući na dno obeshrabrenja i pasivnog odnosa prema sebi i životu, ili će stvarati svjetlije staze života borbom za sebe i svoje ideale, temeljna su uporišta ovoga, uvjetno rečeno, ženskog igrokaza s dramatskim nabojem i vječnim pitanjima na temu generacijskih sukoba i muško-ženskih antagonizama.
© Vesna Aralica, KAZALIŠTE.hr, 22. travnja 2024.
Piše:

Aralica