Groteskna (pre)slika današnjega svijeta
HNK u Zagrebu: William Shakespeare, Mjera za mjeru, red Ivan Plazibat
-
Posljednja ovosezonska premijera zagrebačkoga Hrvatskoga narodnoga kazališta nije oduševila ljubitelje kazališne umjetnosti. Kvalitetan glumački i autorski tim, kao i bardovo ime, obećavali su posebnu teatarsku poslasticu. Iako vapimo za izvrsnim predstavama, klasično ili moderno napravljenima, klasicima ili suvremenim tekstovima kojima će iznimni redatelji i iznimni glumci ponuditi kazališnu čaroliju i/ili novo preispitivanje svijeta, već je sam početak predstave nagovijestio da pokušaj novoga viđenja Shakespeareova djela ne donosi kvalitetnu predstavu, a u pauzi su se čuli i komentari gledatelja kako su došli vidjeti Shakespearea, a ne redatelja i kako nigdje nije naznačeno da se radilo prema autoru nego je Shakespeareovo ime kao ime originalnoga autora, uz naslov izvornoga djela, navedeno na plakatu i u (i ovaj put) izvrsno koncipiranoj kazališnoj knjižici urednika kazališnih izdanja, Zlatka Vidačkovića.
Uz glavnu liniju radnje koja ostaje Shakespeareova i koja se bavi pitanjima moći, nasilja i pravde, dramaturški i izvedbeno smo razvijali liniju pozadinskih priča sporednih likova komada, i to u prvom redu ženskih likova. Naime, kada je pisan, žene su mogle biti označene u društvu samo kao djevice, supruge i udovice, a kad to nisu onda preostaje samo da su lake žene. Ili časne sestre, kao glavna junakinja Isabella. Dali smo glasove tim ženama i zanimalo nas je što imaju reći o svojim društvenim pozicijama i pravima, a posebno o braku kao ekonomskoj transakciji kako je postavljen kod Shakespearea u ovom komadu, govori redatelj Ivan Plazibat (asistentica redatelja: Mirta Mikloušić) kojega zanima što se događa kada stvarnost 21. stoljeća uđe u Shakespearea kroz svijet sporednih dramskih osoba i na koji način tada izvedba postaje kazališno i društveno samosvjesnom. Plazibata pratimo kao redatelja koji često preispituje i reinterpretira tekstove, a rado je viđen u mnogim kazalištima jer se gledatelji nadaju da će njegove predstave uvijek biti svježe, nove i pomalo pomaknute. To se ponekad dogodi, a ponekad izostane.
Kako je Mjera za mjeru, praizvedena 26. prosinca 1604. godine u Londonu, intrigantno djelo smješteno u Beč kao simbol katoličanstva i u kojemu autor postavlja niz pitanja o moralu, korupciji, vlasti, žrtvovanju, mjeri kojom mjerimo i prosuđujemo i sebe i druge, redatelj je, pretpostavljamo, želio u strukturu djela ući na poseban način, dajući glas sporednijim, uglavnom ženskim dramskim osobama, koje u novoj haenkaovskoj predstavi progovaraju o svome položaju u društvu, pravima i braku, iako je samo djelo dovoljno aktualno i bez podcrtavanja ponekad nezavidne ženske pozicije u svijetu. Nepotrebnim se čine interpolacije suvremenoga teksta u klasičnu tekstovnu (većinom) stihovanu matricu (dramaturgija: Ivana Vuković, asistentice dramaturginje: Petra Pleše, Ana Perković, Petra Vuraić, volonterke, studentice ADU-a), jer se na taj način banalizira Shakespeareov jezik, a žargonski se idiom ovim supostavljanjem još više marginalizira, jezik današnje komunikacije postaje u komparaciji s visokim elizabeta(i)nskim stilom još vulgarniji (i kad ne bi bilo nepotrebnih psovki i prostačenja, što su za neke gledatelje ponekad pravi okidači odobravanja i smijeha, a za druge nepotreban balast i razlog za napuštanje kazališta, kao i izlazak iz dvorane za vrijeme trajanja i prvoga i drugoga dijela).
Teška tema se dovođenjem na scenu neobuzdanih i vulgarnih mladića, prostitutki, techno i rave glazbe i partija, banalizirala, što je potencirano mahom neprivlačnim kostimima. Ljepota se originalnoga teksta bez interpolacija vidjela u nažalost rijetkim scenama u kojima se misli nisu ugrožavale, u kojima je smisao postajao jasan, kao što su poneki dijalozi koji gledatelje zainteresiraju za priču, koji su konzistentni i logično izgovoreni, i kad se čini da će nakon destruktivnoga početka ipak sve početi sličiti izvorišnome tekstu ili scena u kojoj (na podu) sjedi Goran Grgić i čita dijelove Shakespearea ili kad jedina glumica koja ostaje dosljedna izvorniku, Olga Pakalović, govori Shakespearea, ali, naravno, u tome se svijetu ona još više distancira od svih i postaje, ne samo zato što je (gotovo) časna sestra, drukčija. Kao da se predstava groteskno izruguje Shakespeareu, njegovu stilu, (ne)moralu i odnosima, ili je sve groteskna (pre)slika današnjega svijeta?
Iako odijelo ne čini Čovjeka, kostim često čini Glumca, odnosno uvijek upotpunjuje karakter i glumca i dramske osobe koju igra, što je jasno vidljivo kad se umjesto donjeg rublja, razdrljenih košulja, jeftinih traperica, sivih iznošenih trenerki, tenisica, jakni s natpisima Security, nabacanih dijelova kostima za glumice koje bi tako trebale vjernije glumiti prostitutke, promijene kostimi i glumice obuku u bojama i teksturi osmišljene krinoline. Estetika se kostima podigla time na višu razinu i u nekoliko se bljeskova pokazalo kako bi sve moglo izgledati (kostimografkinja: Petra Pavičić, asistentica kostimografkinje: Eva Karakaš Bedrina). Naravno, ako se i kvalitetna kostimografija ne parodira. Naime, redatelj u svome redateljskome kodu glumice u krinolinama postavlja u pozicije kažnjavanja predatora (sa simboličnim crnim povezom na očima) u krevetu, s kojim igraju igre slijepoga miša (scenski pokret: Damir Klemenić, inače izvrstan plesač, glumac i performer). Predstava se i samonegira, odnosno pokušava se pomaknuti i redefinirati iluzionistička slika zlatnoga kazališta u kojemu je predstava nasta(ja)la, tako da jedan glumac na početku predstave u razularenome ulazu u tenisicama skače i tako potplatima oskvrnjuje neobarokni portal/stup HNK-a, a jedna glumica iz prestižne kraljevske lože na prvome katu desno, u koju se smješta svojevrsni ženski kor prostitutki, želi sići i prekoračuje nogom preko ruba lože. Nagovještaj prekoračenja bio je i prije početka predstave kad su dvije osobe prekoračivale iz reda u red kako bi zauzele bolje pozicije, što možda danas više i nije tako čudno, pa možda redatelj samo pokazuje sliku stvarnosti, gledateljima njih same, ali za taj mu mimesis ne treba Shakespeare.
Dramske tekstove hrvatske i svjetske književnosti, klasične i suvremene, problematizira aktivan ženski zbor u tekstu djelomično nastalu na temelju improvizacija: Lana Barić (Gospa Grebena), Iva Jerković Oreški (Giulietta), Iva Mihalić (gđa. Lakat), Luca Anić (Mariana), Jelena Otašević Babić (Brigita), Tesa Litvan (Liza Lezi), na završetku pauze, na prosceniju, kad izravno pokušava(ju) komunicirati s publikom koja, osvijetljena, neverbalno spremno reagira, unoseći notu burlesknosti i asocirajući u pokušaju komunikacije s publikom na neke predstave HNK-a odigrane u nekim drugim scenskim prostorima. Na prosceniju i počinje predstava kad Lana Barić u efektnome kostimu govori na engleskome jeziku prolog i tražeći odobravanje publike, koje ponekad izostaje.
O glasnoći glumaca i njihovu izgovoru dosta se piše i progovara, ali činjenica je da se jedan dio teksta ne razumije jer je pretiho ili je nerazumljivo izgovoren (jezična savjetnica: Ines Carović), tako da razgovjetno i smisleno govore i jasno se čuju, u dobra muška odijela kostimirani Siniša Popović kao Escalus koji u svakom pojavljivanju na sceni pokazuje svoju glumačku kvalitetu, (samo)opravdanje postupaka dramske osobe koju igra i uvjerljivost, kao i uvijek nov i pouzdan Goran Grgić kao Vojvoda, odlazeći na lažno putovanje, koji je velik dio predstave mimikriran u Fratra, s nekim duhovitim odmacima i ozbiljnošću u kreiranju života, kao i Olga Pakalović kao Isabella, stabilna, precizna, uvjerljiva, redateljski postavljena kao da pripada nekom drugom glumačkome svijetu, vrlo emotivna u kušnjama kojima je izložena i dvoumljenjima treba li žrtvovati brata ili izložiti svoje tijelo. U nedostatku kvalitetnih glumaca srednje generacije, ulogu Angela, Vojvodina namjesnika, korumpiranoga suca koji prikazuje zlouporabu vlasti i kojega hrabro, hladno, iako ponekad pomalo nesigurno igra Dean Krivačić, kojega dugo pratimo na nezavisnoj kazališnoj sceni ali ga nismo imali prilike čuti ni vidjeti u mainstream kazališnim kućama.
Drugi dio muškoga ansambla čine Filip Vidović kao Claudio (Filipov je otac Ivica Vidović u Mjeri za mjeru 1963/1964., u režiji Koste Spaića, u HNK-u glumio Dječaka), posebno dobar kad ne govori, a postoji na sceni skupljen kao fetus, želeći ostati u/na životu, a čeka ga smrtna kazna jer je obljubio svoju nevjenčanu zaručnicu. Može ga spasiti samo njegova sestra Isabella, koja je pred ulaskom u red časnih sestara, prodavši za njegov život svoju čast. Marin Klišmanić je Pjena, Marin Stević Lakat, Silvio Vovk igra predoslovno svodnika Pompeja (uz stalno ista prepucavanja oko izgovora njegova imena), Ivan Colarić glumi Lucija i vrijedno je pojačanje glumačkome ansamblu, izvrsno svira klavir u dvama krokijima u kojima prati Lanu Barić kao vrsnu pjevačicu, Slavko Juraga, izvrsnoga dubokoga glasa, a rijetko u velikim ulogama je Tamničar, Dušan Bućan je u iznenađujuće maloj ulozi Bernardina, Fratra, a Zaštitari su Antonio Mrzlić i Danijela Zobunđija.
U predstavi izvrsno funkcionira, tehnički gotovo savršeno, videoprojekcija, cijelo vrijeme iznad i ponešto preko znalački oblikovane scene scenografkinje Tee Trute (asistentica scenografkinje: Tea Pintar). Iako smo izravno snimane i projicirane dijelove scene, prostora iza scene i glumaca u pomaknutim vizurama već dosta puta gledali u kazalištu, snimani dijelovi iznimno kvalitetno upotpunjuju prostore igre i života, s kadriranim dijelovima unutar zadanoga velikoga okvira, čime se dobiva dubina, usložnjuje perspektiva, razgrađuje i gradi kazališni i ini svijet, prirodno balansirajući i udvajajući okomicu (uz nekoliko puta vidljivoga kamermana, operatera kamere, Luku Ivića kao potvrdu livestreama, a koji, lagano se krećući, voajerski fokusira glumce i njihovu mimiku i gestu), virtualno upotpunjujući scenu građenu okomicama i horizontalama, prostore koji se razgrađuju staklima, odvajaju zastorima i zavjesama, dograđuju lampama, bračnim krevetima, labirintima soba, uz vrlo kvalitetno svjetlo (oblikovateljica svjetla: Vesna Kolarec). Manji televizijski ekran služi za trilersku rekonstrukciju događaja za koje bi izvršitelji trebali biti kažnjeni, a osim na početku predstave, dobra glazba potencira događanja (skladatelj: Damir Šimunović). Bilo bi izvrsno u toj i takvoj scenografiji i atmosferi igrati Nesboa ili neki sličan psihološki triler.
Predstava, unatoč ženskome trudu, završava njihovom tišinom, šutnjom i raznim i različitim brakovima, uključujući i onaj kad Vojvoda iznenada i neplanirano ponudi brak časnoj sestri, u svojevrsnome komedijskome obratu.
Problemska drama Mjera za mjeru koja preispituje moralne dvojbe u trofabularnome zagonetnome svijetu nastala je iste godine kad i tragedija Othello i mračna drama Mletački trgovac. Muška glumačka trojka pri kraju predstave zanimljivo, za govornicama i s mikrofonima u rukama, kao preslika suvremenih političara, kreira i rekreira postojeći svijet. Što se mjeri u novoj predstavi i u svijetu?
Proročansko je i intrigantno Evanđelje po Mateju: „Kojom mjerom mjerite, onom će vam se i mjeriti“.
© Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 8. lipnja 2024.
Piše:

Muhoberac