Drama samospoznavanja

HNK Ivana pl. Zajca Rijeka: Ranko Marinković, Glorija, red. Senka Bulić

• 

  Drama Glorija autora Ranka Marinkovića premijerno je izvedena u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, 24. svibnja 2024. Režirala ju je Senka Bulić, a dramaturški obradila Vesna Đikanović. 6. lipnja u 19.30 odgledana je jedna od repriznih predstava.

  Dramski sukobi koji nam se nižu prizorima mogu se samo površnim tumačenjem svesti na melodramsku ljubavnu priču čije je mjesto zbivanja otočna župa. Svećenik nakon Drugog svjetskog rata pokušava lažnim čudom prizvati u crkvu vjernike. Provodi zamisao i na oltar postavlja časnu sestru Magdalenu, bivšu cirkusku artisticu Gloriju Flech, ovozemaljskim imenom Jagodu, koja glumi Gospu, tj. kip. Neuspio scenarij, jer sestra Magdalena ljubi oca i don Jeru, koji odbija sebi priznati da mu je Glorija više nego časna sestra i kip, te je vraća u cirkus na trapez, gdje ona sama sebi sudi.

  Ako dramu Glorija sagledamo kao književni tekst i pritom znamo da je to dramska vrsta i  književno tkivo namijenjeno izvođenju na pozornici, onda nam samo riječ pozornica već mora razbiti ikakve predrasude o stvarnosti koju tobože gledamo. U drami Glorija redateljice Senke Bulić raspadaju se osobnosti, iza maski likovi žive našim životima. Hoćemo li kao publika doprijeti do tih života ne ovisi samo o snazi naše samospoznaje nego i o redateljskom, dramaturškom, ali i glumačkom dijelu posla. U čast viškoga Voltairea Ranka Marinkovića ne dopustimo sagledati i svesti dramu na jednoumno: kazalište i crkva su cirkus – cirkus su crkva i kazalište, jer bismo ga time porazili svojom neukosti i banalnošću shvaćanja ovoga dramskog teksta. Na tragu pirandelovskoga teatra koji dokida granice između gledatelja (života, stvarnosti) i pozornice (iluzije), dopustimo sebi samima stati na pozornicu i zauzeti mjesto postavljenih karaktera. Karakteri su goli i mi ćemo im obući odjeću, jer to je ono što činimo nakon predstave, a najlakše je i ne zaviriti u ormar, čak ni odabrati odjeću, nego dopustiti da to čine drugi za nas.

  

  „Kažem da postoji u glumcu nešto privatno, nešto njegovo vlastito, makar to bila i njegova uobraženost i glupost, ali svakako nešto važno za njega, što neće da se podredi ulozi, što se opire i hoće samostalno da postoji i živi, bez obzira na autora i ulogu.“

  Replika koju izgovara Don Zane (iskusniji svećenik), kao i mnoge druge u njegovu liku, naročito one s početka predstave, protutnjala je pozornicom onako kako ju je brzinski izgovorio glumac Jasmin Mekić, ostala je i nedoživljena i neshvaćena. Upravo ona, i još mnoge nerazumljivo govornički odrađene, zove nas promisliti i osvijestiti opisane multiperspektive dramske radnje:

  „Jer, vidite, u teatru gledaoca osvaja magija igre, magična moć takozvane umjetnosti. On hoće da bude žalostan, da plače, da pati, za sve to ni za što – za Hekubu!, kako kaže Hamlet.“

  

  Magija, živo tkivo u Glorijinu liku koje je nesebično glumački hvalevrijedno donijela Ivna Bruck, prepoznajemo kao osobnost ženskog, onog ženskog koje je vječno – civilizacijsko, a dolazi rodnim, nikako samo spolnim određenjem. U drami se dakle ženska energija stavlja pred noge predatora, muški dio rodne perspektive. U drami je taj isti autentični lik predatorske osobnosti maskiran likom mladog i ambicioznog svećenika. Don Jere prerasta instituciju crkve i oblači odjeću institucije moći i manipuliranja dok pritom najviše zavarava sebe samog, jer ne prepoznaje svoje slabosti koje se nužno trebaju nahraniti pljeskom i osvajanjem trona. Zanimljivo i nezaobilazno je i vodstvo druge institucije kojoj je Glorija nužno podložna, institucije oca čija je maska cirkus. Obje dominantne institucije žele nju, sestru Magdalenu kako bi je posjedovali, imali pored sebe, a u isti mah ona obojici služi svojim talentom. Poput Ibsenove Nore, i Marinkovićeva Glorija osvješćuje svoju poziciju i o tome jasno progovara: „Svi smo mi tu dresirani kao majmuni. Na što mi mislimo? Na svoju bijednu točku. Što mi znamo? Verati se po tim konopima, skakati po motkama, kreveljiti se pred publikom kao idioti – to mi znamo! Držati kondiciju, to znamo! Bez mašte, bez srca, kao glupe, navinute lutke.“

  Glorija se u riječkoj drami pri ovoj replici nalazi na trapezu, a svi ostali – otac, Don Jere i publika, pod njezinim nogama: izuzetno hvalevrijedno i simbolično rješenje mizanscene. Glorijina samospoznaja skida maske s karakternih uloga i silazi u publiku kao i što se mi ničim obuzdani duhovno penjemo k njoj. I kao i u don Jeri (dojmljiva unutarnja drama glumca Karla Mrkše) koji je zakinut za samospoznaju sebe i svog duhovnog bića, slijep za svoju slabost – ljubav prema sestri Magdaleni, i u nama najprije donosi prividan mir, a negdje u katarzičnom Ja neki osobni lom jer ne možemo sami od sebe kriti svoju istinu – nešto je snažno i magično sa scene obuzelo naš doživljaj i samospoznajemo onu nevidljivu, ali tako potrebitu nit kazališnog koja dotiče i naše živote.

  Scenografija je u jednostavnoj dubini i visini pozornice, kao i svjetlosnim rješenjima, uprizorila crkvenu lađu i središnji oltar na kojem se zbiva zamišljena scena s lažnim kipom. Dolazak biskupa (glumi Dušan Gojić) koji se doslovno dovozi u crkvu te nagli prijelaz iz crkve u cirkus simbolično nam naznačuju spomenute manipulativne institucije. Dominantniji mrak u crkvenim prizorima upućuje na duhovnost i otvara vrata individualnim samospoznajama, intimnim unutarnjim sukobima likova koji nam se u replikama izmjenjuju. Kako se u opisano uklopio glumački ansambl? Glumačko poniranje u karakter nije ovisno o broju izgovorenih riječi u replikama, tako da je predstava bila gotovo školski primjer za ovu tvrdnju. Dramska prvakinja Olivera Baljak doslovno je zasjenila svojim kratkim, ali dramski duboko doživljenim karakterom majke čiji sin umire i koja moli Gospu za spasenje. Nasuprot njoj najslabiji je doživljeni karakter, barem u prvome dijelu drame, bio spomenuti Don Zane. Narativno, recitatorski donijet je lik Glorijina oca (glumi Rikardo Kozlović), lik biskupa toliko je uvjerljiv da je pri njegovoj pojavi čitava scenografija i nepotrebna – intonacija, postura i melodijom pogođene replike sakrile su u tom trenutku sve što je na sceni, a Gloriju čine poniznijom i skrušenijom.

  Glazbeni dio kojim su prizvane cirkuska i crkvena atmosfera iskarikirani i ironizirani je opus Bachovih fuga i suvremenog ritma i u tom pogledu ističe nevažnost oku predstavljenih institucija društvenih i individualnih moći i laži, uvlači nas u sveopći kaos i cirkus manipulacije o kojoj je prethodno bilo riječi.

  Hvala Senki Bulić i Vesni Đikanović; trebalo je nastojati i htjeti oživjeti Marinkovićevo djelo i donijeti na scenu djelo kojim je hrvatska književnost 60-tih godina 20. st. uronila u egzistencijalističke filozofske niti, gdje se život promišlja do svrhe multipliciranih samospoznaja.

  © Martina Trinajstić, KAZALIŠTE.hr, 16. lipnja 2024.

  Uloge:
  
  Sestra Magdalena (GLORIJA): Ivna Bruck
  DON JERE: Karlo Mrkša
  DON ZANE: Jasmin Mekić
  RIKARDO KOZLOVIĆ (FLOKI FLEŠ): Anton Plešić
  BISKUP: Dušan Gojić
  DON FLORIJO: Denis Brižić
  TOMA: Vinko Kraljević
  MAJKA: Olivera Baljak
  TONI, KLAUN: Ana Marija Brđanović
  BEMBO, KLAUN: Marko Ilić
  BEP, KLAUN: Emilio Alcantara
  ŽENA: Ana Marija Brđanović 

  Polaznice i polaznici Dramskoga studija Pontes (djeca)
  
  Članovi baleta HNK I.pl. Zajca

  Glazba: Damir Martinović Mrle / Ivanka Mazurkijević
  Scenograf: Tomislav Ćurković
  Kostimografkinja: Ana Mikulić
  Oblikovatelj svjetla: Predrag Potočnjak
  Asistent scenografa: Ivan Botički

Piše: