Intimno i kompleksno prikazane sudbine razorenoga svijeta

Zagrebačko kazalište mladih: Árpád Schilling, Anđeo od leda, red. Árpád Schilling

  • Anđeo od leda propit(k)uje aktualne probleme današnjice suočavajući glumce i publiku s problematičnim muško-ženskim odnosima, odgajanjem djece, pedofilijom, žensko-ženskim i muško-muškim odnosima, nedostatkom ljubavi i novca, s moći i manipulacijom slabijima i marginaliziranima.

    Mađarski redatelj Árpád Schilling režirao je vrlo moćnu predstavu u ZKM-u, autorski projekt Pansion Eden 2018. godine, s koautoricama Juli Jakab i Evom Zabezsinszkij, u kojemu je u podtekstu stvarna mađarska priča o krijumčarenju ljudi, a autori zapravo progovaraju o strahovima i željama jedne obitelji koja pokušava preživjeti usred rata i kapitalističkih pravila, kad moraju učiniti i neke ružne stvari, a onda ih pokušavaju sakriti. U predstavi koju smještaju u Pansion Eden na svadbu na kojoj se otkrivaju zlouporaba moći, korupcija i religijska uvjerenja glumili su Hrvojka Begović, Katarina Bistrović Darvaš, Zoran Čubrilo, Dado Ćosić, Petar Leventić, Edvin Liverić, Filip Nola, Urša Raukar, Rakan Rushaidat, Doris Šarić Kukuljica, Mateo Videk, Tina Orlandini, glumci spremni na kazališni eksperiment. S nekima je od tih glumaca i glumica i u sličnome kodu, na tragu toga kazališnoga uspjeha Schilling postavio svoj tekst Anđeo od leda, napisan za zekaemovske glumce i koncipiran kao duodrama u kojoj ostale dramske osobe/glumci igraju marginalnije uloge. Supostojanje dvaju  velikih monologa i paralelnih priča koje su međusobno isprepletene zapravo čini srž cijele predstave koju gledatelji promatraju vrlo zainteresirano iako je nepotrebno preduga i razvučena i čini se da bi se štrihovima, kraćenjima riješilo dosta problema i praznih mjesta. I u ovoj su Schillingovoj predstavi zidovi pozornice ogoljeni, otkriveni su svi ulazi na scenu i izlazi s nje, glumci se čuju i u hodnicima kazališta, nedostupni oku, tako da pozornica ne ograničava prostor zbilje, ne pokazuje i ne otkriva sve tajne. Prostor, simbolično, djeluje nedovršeno, kao ishodišni, sirovi kazališni milje u koji su interpolirani dijelovi suvremenoga namještaja i nekoliko punktova događanja.

    Jedan punkt čini veliki kuhinjski element desno naprijed za kojim i oko kojega sjedaju članovi obitelji, najčešće muž i žena, ponekad i sin, ali i djevojka dovedena iz popravnoga doma. Na bijelome monolitu (scenografija: Ivan Marušić Klif i Nataša Kanceljak) muž na početku predstave uvjerljivo kuha i sprema hranu započevši svoju prvu monološku priču, govoreći o svojoj ženi, iznimno uspješnoj voditeljici, najavljujući tako njezin dolazak s posla, a priprema hrane nastavlja se tijekom predstave, što vrlo spretno i fokusirano radi vrlo dobar Filip Nola, vrativši se (napokon) kvalitetnim ulogama i glumi kao Diego, pisac i urednik (poslije će se doznati i da je izgubio maloga brata), kazališno dojmljivo, kompenzirajući na taj način ogoljenje kuhinje kao prostora moguće tople obiteljske sreće, mirisa domaće hrane i zajedničkoga ručavanja i razgovora, a koje često, i u brzoj nam zbilji, i u kazalištu, izostaje. Tako se Luka Knez, već jako dobro profiliran mladi glumac, ovdje Caspar, Clarin i Diegov sin, razgovarajući kasnije u predstavi telefonski s roditeljima iz Londona, gdje se neuspješno školuje, penje po istome kuhinjskome elementu gazeći doslovno sreću obiteljskoga doma iako se i u takav dom želi vratiti i izmaknuti iz majčine ideje budućnosti. Izvrsna, koncentrirana i uvjerljiva, elegantna (kostimografkinja: Zdravka Ivandija Kirigin) Nataša Dangubić kao Clara, kći poznatoga glumca zbog kojega joj je put prema slavi uvijek bio otvoren, svojim dolaskom sa snimanja u televizijskoj kući za koju radi kao poznata i priznata politička novinarka bez dlake na jeziku, što je zanimljivo i s obzirom na redateljevu poziciju gotovo izopćenoga redatelja u politički mu neodgovarajućoj Mađarskoj, remeti naizglednu kuhinjsku rutinu i započinje svoj monolog, priču koja je razara iznutra i određuje njezine daljnje postupke.

    Drugi je scenski prostor smješten dijagonalno kuhinji, u dubini lijevo – to su trosjedi od kojih je jedan okrenut prema publici, a od drugoga vidimo samo stražnju stranu; sofisticirane krhotine obiteljskoga doma (uvijek dobra Doris Šarić Kukuljica kao Ila, Clarina majka, pouzdan Zoran Čubrilo kao James, Nikolina Prkačin u ulozi pomalo iritantne Yvette, Jamesove djevojke, Dora Polić Vitez kao Andrea, Diegova majka), gdje im Nataša priopćava svoju odluku da će dati otkaz i posvetiti se brizi za djevojke smještene u popravnome domu u udaljenome gradu. Na tim se kaučima okupljaju i djevojke (mlade glumice iz Učilišta ZKM-a) koje tamo leže ili sjede i promatraju, najčešće funkcionirajući kao nervozna i neuralgična skupina s kojom se redateljski dobro radilo (dramska pedagoginja: Grozdana Lajić Horvat), ali režija je (pred)vidljiva, a i problematično je mogu li srednjoškolke i kako mogu korespondirati s profesionalnim glumcima koji im se moraju i prilagođavati (sličan je problem i u HNK-u u Varaždinu, u predstavi Slučaj vlastite pogibelji). Predstava, u skladu s tim, ima nekoliko dramaturških nelogičnosti, praznina i nekauzaliteta: tako se odjednom problematične djevojke iz razorenih obitelji, potencijalne prostitutke koje ironiziraju svijet oko sebe i odrasle, grubo ih ismijavajući i jedva progovarajući o svojim problemima (za silovanje i ubojstvo sličnih je djevojaka optužen Clarin otac), vesele i aplaudiraju Clari, a ne znamo kakvo je to (licemjerno?) postignuće, osim što vidimo neke od njezinih (već davno poznatih i viđenih) metoda, kad na jednome mjestu, u čarapama, djevojke jednom riječju ili pokretom pokušavaju izraziti neka svoja stanja, želje i frustracije, lijevo naprijed na pozornici, na trećem punktu, na tepihu, sagu za edukativni help self.

    Edukatorica koja je odjednom i prebrzo odlučila promijeniti svoj uspješni život i pomoći ranjivim djevojkama kao poznata osoba kako im se ne bi dogodio isto ono za što (ni)je optužen njezin otac, silovanje i ubojstvo, želi ih sačuvati u odrastanju i ulasku u nedječji svijet. Iz takva pristupa i povezivanja rađa se i neželjena (ne)povratna emocija, kad se jedna od štićenica emotivno previše blisko povezuje s edukatoricom, pogrješno dekodirajući njezine vibracije, što završava gotovo skandalozno, jer se djevojka, odbijena, pretvara u hladnu osobu koja optužuje svoju moguću dobročiniteljicu kojoj Vaiva, direktorica popravnoga doma, Nadežda Perišić Radović, ucijenjena novcem dopušta provođenje različitih metoda, iako se tome protivi njezin pomoćnik, i u licemjernoj ulozi Daniela vrlo uvjerljiv Dado Ćosić. Na istom su punktu, mekanom sagu, i roditelji kad razgovaraju telefonski sa svojim sinom, tu se odvija i epizoda sestre i brata, Rakana Rushaidata, u epizodnoj ulozi Paula koji stalno traži novce, ovaj put za farmu puževa, a Clara hladno odbija, kao i s njegovom ženom Elenom, uvijek izvrsnom Petrom Svrtan koja se, nakon što dobije pedeset tisuća eura, uhvati čvrsto za Clarinu nogu i ponižena i zahvalna spušta po njoj do poda, a tu je i epizoda s Adrianom Pezdircem, Ottom, Clarinim kolegom i prijateljem, homoseksualcem čiju priču u potpunosti ne saznajemo. Taj prostor ringa bez konopa postaje i soba u kojoj se na projektoru gledaju slike iz djetinjstva, kao i noćni klub razularenoga veselja (glazba u predstavi: uvijek izvrsni Alen Sinkauz i Nenad Sinkauz).


    Dijagonalno od toga, u dubini desno je prazan prostor dolazaka i odlazaka, strke, trčanja, neizvjesnosti priča koje kao da se tu prepleću, kao i neki narativni i kazališni rukavci koji su, namjerno ili ne, kraćeni i nedovršeni. Predstava podnaslovljena Pročišćavajuća moć dobrih namjera obračunava se s vlastitim i društvenim strahovima, krizama, (ne)sposobnošću, moralnim dilemama, sviješću i podsviješću, prezentirajući studije dramskih osoba u kojima se suprotstavljaju id, ego i super ego snimanjem uživo i prikazivanjem dodatnih strana osobnosti, kad mlada štićenica iz popravnoga doma Elizabeta Brleković / Veronika Moćan, kao izabrana za boravak u naizgled urednoj obitelji dvadeset i četiri sata, snima i razotkriva dobročiniteljicu koja se odlučuje, iako za to nije educirana, voditi radionice u popravnome domu jer joj to društvo omogućuje zbog njezine slave, novca i moći kojima gotovo ucjenjuje svoju bližu i daljnju okolinu (oblikovatelj videa: Ivan Marušić Klif).

    Anđeo od leda djelomično je aktivistička, socijalna i psihološka predstava potencirana govorom u mikrofone u kojima se čuje i disanje i dahtanje i šaptanje i u kojoj se društvo raspada, razotkrivaju se mračne tajne, zrcalno se projiciraju sudbine, čak se pojavljuje i duh Clarina oca Johanna Urmana u osebujnoj interpretaciji Milivoja Beadera, koji je motivator svih Clarinih problema izvrsne Nataše Dangubić i u kojoj se, u Čehovljevu ruhu i duhu, izvana gotovo ništa ne događa, a događa se toliko toga u intimama i kompleksno prikazanim sudbinama, jer letargija, neempatičnost i tromost društva pogađaju sve sudionike kaotičnoga, razorenoga svijeta Árpáda Schillinga.

    © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 28. lipnja 2024.

Piše:

Vesna
Muhoberac