Glumački i redateljski posebna predstava na različitim razinama umijeća

Aplauz Teatar: Patrick Hamilton, Plinsko svjetlo (Gas Light), red. Marko Juraga, KCM Crni mačak

  • U Mesničkoj ulici, u podrumu nekad kultnoga kafića Lady Šram, u kojem je interijer kreirao jedan od najboljih hrvatskih kazališnih scenografa, slikar i redatelj Željko Senečić, u Kulturnome centru Mesnička KCM-u, u zgradi iz 1820. godine, u kojoj je nekad bila kapela sv. Ivana Nepomuka, a danas je spomenik kulture, u podrumskome prostoru kafića Crni mačak, koji se profilirao kao jedan od kreativnih scenskih prostora, premijerno je 12. lipnja izvedeno Hamiltonovo Plinsko svjetlo. Iako blizina Gornjega grada, jer Mesnička ulica povezuje Donji i Gornji grad, aludira na prve plinske svjetiljke postavljene prije nešto više od 150 godina (plinsku rasvjetu danas, uz Zagreb, imaju još samo dva europska grada) i njihove nedavno postavljene replike, plinska svjetiljka ima i drugo značenje. Kao što je Zagreb 1863. simbolično izišao iz mraka, tako Aplauz Teatar ovom predstavom izlazi iz mraka repertoarnih poteza i kazališnih ideja nekih zagrebačkih kazališnih kuća.

    Prema najstarijem američkom izdavaču rječnika, Merriam-Websteru, gaslighting (plinska rasvjeta), čin obmanjivanja ili grubog dovođenja nekoga u zabludu, posebice za vlastitu korist, izabrana 2022. za riječ godine, potječe od naslova predstave iz 1938. godine Gas Light, (Hamiltonov dramski tekst naslovljen Plinsko svjetlo, alternativni naziv Ulica anđela) po kojoj je 1944. snimljen i istoimeni crno-bijeli filmski triler, kombinacija klasične holivudske viktorijanske drame i filma noir, u režiji Georgea Cukora s Ingrid Bergman (dobitnicom Oscara za ulogu Belle) i Charlesom Boyerom (nominiranim za Oscar za ulogu Jacka), a radnja prati čovjeka koji pokušava natjerati svoju suprugu da povjeruje kako je poludjela gaseći plinska svjetla u kući uvjeravajući je da to – nije istina, uz neke dodatne manipulativne radnje: naime, skriva njezine stvari, pisma, slike, broš, uvjeravajući je da ludi, kao što je poludjela i njezina majka. Zbog filma se i predstave gaslighting definira i kao manipulacija izluđivanjem ili oblik emocionalnog zlostavljanja u kojem zlostavljač manipulira situacijom, ne bi li žrtvu naveo na preispitivanje vlastite realnosti i sumnju u vlastitu percepciju stvarnosti.

    Godine 1947. s jednakom je glumačkom postavom kao u Cukorovu filmu drama izvedena u okviru antologijskog radijskog serijala The Screen Guild Theatre, a ovaj je nagrađivani dramski tekst u prijevodu Kristine Kegljen, režiji Mislava Brečića i adaptaciji dramaturginje Dine Vukelić izveden i na hrvatskome radiju. Glumili su Sven Medvešek, Martina Čvek, Rakan Rushadat, Josipa Anković, skladatelj je bio Stanislav Kovačić, a snimatelj i montažer Srđan Nogić. U novoj je predstavi Aplauz Teatra, mračnome tekstu na žanrovskome rubu, tekstu koji pripada ciklusu takozvane ženske gotike i u kojemu se traumatizirana  protagonistkinja  u okruženju vlastitog doma suočava s mračnim tajnama zbog kojih joj prijeti opasnost od iskliznuća u ludilo također korišten prijevod Kristine Kegljen, a Dina Vukelić je dramaturginja.

    Podatni prostor kazališno je dodatno restrukturiran, tako da gledatelji ulaze u prostor stana u kojemu već sjede glumci-supružnici, kroz vrata koja će se u predstavi koristiti za ulaze i izlaze iz središnje sobe, dnevnoga boravka, voajerski se spuštajući u književno-teatarsku zagonetku. Relativno je mali scenski prostor kreiran vrlo detaljno i mudro, sve je razrađeno do u detalja (možda bi jedino trebalo bolje postaviti zastor koji dijeli stubište), mizanscen je organiziran uzdužno kako bi se dobila dodatna širina, s desne je strane prikriven ulaz u garderobu, na sredini stubište kojim se izlazi iz kuće i/ili uspinje na gornji kat, spavaonicu i tajni prostor u koji žena nikad ne ulazi, ali često čuje korake i vidi paljenje plinskoga svjetla kad joj se muž vraća iz noćnih obilazaka i gašenje kad odlazi. Na zidu su slike koje također imaju značajnu ulogu, dvosjed, stolica nalik onoj za saslušanje, ormar, kredenca za tajne, lampe, a i rekviziti su pomno razrađeni: kutijica, ključevi, broš, čaše, boca, bočica, šalice…. Ana Vučak Veljača maestralno je odigrala Bellu, minuciozno, na rubovima ludila, života i smrti, gotovo uvjerena da gubi razum, zasanjano, očajnički tražeći sreću, nimalo patetično, sa sjenom u očima, ponekad oštro u proplamsajima ljubomore, izvrsno se, mekano i elastično krećući, zaljubljena i predana mužu Jacku, izvrsnome Ronaldu Žlaburu koji je nakon laganijih, pomalo vodviljskih uloga, u ovoj predstavi pokazao sav raspon svoga dramskoga umijeća, karakter psihotičnoga ubojice i zavodnika koji je gotovo uspio svladati i novu žrtvu, svoju ženu s kojom se preselio u kuću svojih mladih dana u potrazi za dijamantima.

    Pokazalo se još jednom kako su manji prostori, ponekad i podrumski, pravi kazališni prostori, a preduvjet su, naravno, izvrsno napisane i režirane psihološke drame s izvrsnim glumcima koji u neposrednome kontaktu s publikom pokazuju paletu emocija i gledatelje-motritelje postave u poziciju inspektora koji induktivno dolaze do rješenja uz pomoć pravog kazališnog inspektora, Slavka Jurage, koji se, opušteno i uvjerljivo, u ovoj gotovo obiteljskoj predstavi (producent: Lovro Juraga) izvrsno pozicionirao, nadahnuto i posvećeno, ulazeći iznenadno u njihovu kuću kako bi razriješio problem, jer je čuo razgovor njihove sluškinje i svoga pomoćnika, na početku kao Bellino priviđenje uzrokovano nepotrebnim lijekovima, a zapravo deus ex machina, Inspektor Rough koji krhku ženu uvjeri da je njezin muž kriminalac i uz pomoć koje uspije razotkriti Jacka i spasiti Bellu s kojom na kraju predstave sjedi na istome stubištu na kojemu su neposredno prije sjedili njezin muž i sluškinja u ljubavnome zavođenju. Laura Čerin vrlo je zanimljivo odigrala sluškinju Nancy, poigravajući se Jackom, marginalizirajući Bellu, suzdržano i nametljivo, fokusirano i znalački, mijenjajući svoje identitete, vrlo tajnovita, ali i poslušna, suspregnuta i potpuno otvorena u flertu, tako da se čini kao da će taj krak teksta prevladati i postati dominantan u priči.

    Rijetko se u kazalištu vide tako genijalni kostimi kakve je kreirala kostimografkinja Mirna Mihoković, koja je mislila na svaki detalj, boje, materijal, na tjelesne proporcije svakoga glumca, kao i na spoj 19. i 21. stoljeća. Ana Vučak Veljača, Bella ima čipkasti bijeli kostim, dugu slojevitu haljinu i vrlo pogođenu frizuru, Ronald Žlabur, Jack svijetlo odijelo s prslukom i raznovrsnim kravatama, pogotovo iznimno dobro skrojen mekani kaput, Slavko Juraga, Inspektor Rough ima, simbolično, uvijek u žurbi, u ovome i onome prostoru, mantel preko ruke, izvrsno oblikovan frak s oblim rubovima i kariranim epoletama i kockasti prsluk, izvrsno krojene hlače, Laura Čerin, Nancy predimenzioniran kostim koji jako dobro nosi i igra se s njim, cipelice i čarapice, kao i veliku bijelu kapu za izlazak (koja se vrlo lako skida).

    Predstava Plinsko svjetlo Teatra Aplauz izvrsna je predstava, glumački i redateljski posebna na različitim razinama umijeća, koju svakako treba pogledati. Čestitam cijeloj glumačkoj i autorskoj ekipi!

    © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 28. lipnja 2024.

Piše:

Vesna
Muhoberac