Kazališna priča koja kopa po utrobi jedne obitelji

Istarsko narodno kazalište – Gradsko kazalište Pula: Eugene O’neill, Dugo putovanje u noć, red. Ivica Buljan

  • Predstava Dugo putovanje u noć američkog dramatičara Eugenea O’Neilla u režiji Ivice Buljana, koja je u lipnju premijerno uprizorena u Istarskom narodnom kazalištu – Gradskom kazalištu Pula, bila je u pravom smislu riječi kruna netom završene kazališne sezone. Bila je to i uspješna završnica programskim inovacijama bogate prve kazališne sezone koju je pod naslovom Oda mladosti u ulozi umjetničkog ravnatelja INK-a potpisao koreograf i redatelj Matija Ferlin. Nekoliko se važnih činjenica ulilo u ovu pulsku kazališnu sezonu, a predstava Dugo putovanje u noć tu ima posebno mjesto.

    Prije svega, u INK-u su kazališnu sezonu 2023/2024. zaokružili nobelovci. Naime, književni velikan Eugene O’Neill (1888. – 1953.) dobio je Nobelovu nagradu za književnost 1936. godine, a pulska kazališna Oda mladosti otvorena je hrvatskom praizvedbom drame norveškog nobelovca Jona Fossea Majka i dijete u režiji Matije Ferlina, u kojoj su glumili Jadranka Đokić i Ugo Korani. U trenutku kada je ta komorna drama postavljana na scenu i izvedena u INK-u Foose nije bio nobelovac, ali je postao dobitnik Nobelove nagrade za književnost upravo u tjednu kada je njegov tekst izveden na pulskim kazališnim daskama. Odabir ovog djela za prvu ovosezonsku premijeru pokazao se vizionarskim potezom Matije Ferlina, a bio je to i dobar vjetar u leđa za njegovu novu funkciju i pulsku kazališnu atmosferu u sezoni koja je do samog kraja, zbog obnove velike dvorane INK-a, publiku okupljala na Maloj sceni INK i oko nje. Događalo se tu i mnoštvo novih, iznimno posjećenih (ne)kazališnih programa s Ferlinovim potpisom – poput Tribine, Predikata i razgovora nakon predstava, što je u INK dovelo i novu publiku.

    No, vratimo se Buljanovom Dugom putovanju u noć, čija je premijera u INK-u bila i pravi veliki povratak dramskog kazališta, antologijskog teksta, respektabilnog redatelja i odličnih glumaca na veliku pulsku kazališnu scenu. Sudeći po reakcijama i komentarima koji su tjednima pratili predstavu, publika je sve to prihvatila s velikom dobrodošlicom.

    Dugo putovanje u noć i jest najavljeno kao produkcija koja „zauzima središnje mjesto u kazališnoj sezoni posvećenoj mladosti, pružajući duboko emotivno iskustvo koje istražuje obiteljske odnose, izazove mladosti te povezanost između istine i ljubavi“. Djelo za koje je O'Neill posthumno dobio Pulitzerovu nagradu 1957. godine, autobiografska je, ispovjedna obiteljska drama objavljena na autorov zahtjev tek nakon njegove smrti 1956. godine. Već taj podatak govori mnogo o tome koliko zastrašujuće živih obiteljskih traumi nosi ova drama, koju je O'Neill i zamislio kao iskreno svjedočanstvo o vlastitoj mladosti obilježenoj majčinom ovisnošću i očevim alkoholizmom. Na koncu, Dugo putovanje u noć je jedno od ključnih O'Neillovih djela, a kojim je svojim psihološkim realizmom i problematiziranjem disfunkcionalne obitelji, ovisnosti o alkoholu i drogama, duševnih i tjelesnih bolesti, kao i profesionalnog neuspjeha i svih trauma koje ga prate, značajno pridonio stilskom i tematskom usmjeravanju američke drame druge polovice 20. stoljeća.

    Drama Dugo putovanje u noć prati obitelj Tyrone kroz jedan dan. Dan i više nego dovoljan za otkrivanje dinamike odnosa između članova obitelji – roditelja Jamesa i Mary i njihova dva sina Jamieja i Edmunda, te njihovih unutarnjih osobnih i međusobnih borbi s demonima prošlosti. Njihova sadašnjost puna je samoobmana i neostvarenih snova.

    Od idiličnog prizora obitelji koja pjeva okupljena uz klavir do krešenda drame, u gotovo dvosatnom trajanju iz prizora u prizor na sceni raste obiteljski portret pun ožiljaka i pukotina: otac je alkoholičar, majka ovisnica o morfiju, a njihova dva sina u alkoholu, strahovima i fizičkim bolestima zrcale obiteljske traume. U ovoj tragičnoj dramskoj obiteljskoj patologiji na sceni je snažna individualna borba svakog člana obitelji sa svojim demonima i s teško podnošljivim istinama, ali i čvrsta mreža njihovih ovisničkih, traumatskih međuodnosa. Njihova podsvijest čita se u svakom njihovom postupku i oblikuje obiteljske konstelacije. Likovi oživotvoruju tipičnu psihologiju žrtve, a svaki član obitelji Tyrone ponaosob svjestan je nemogućnosti bijega i rasplitanja obiteljskih klopki. Glasna šutnja o problemima majčine ovisnosti o morfiju ide do slike majke koja je izgubila jedno dijete i nije ostvarila karijeru pijanistice, a koju je možda htjela. Šutnja na rubu straha prati i alkoholizam oca, glumca koji cijeli život igra jednu jedinu ulogu s kojom se proslavio, materijalno obogatio ali i uništio svoju umjetničku karijeru, brak, obitelj… Šuti se i istodobno brine o fizičkoj bolesti tankoćutnog najmlađeg sina Edmunda, a u alkoholu i agresiji zloguki teret krivnje za smrt svog najmlađeg brata utapa najstariji sin Jamie.

    Izborom i režijom ovog remek-djela dramske literature Ivica Buljan na scenu donosi kazališnu priču punu boli u kojoj se isprepliću psihološki realizam s natruhama naturalizma i ekspresionizam. Priču koja kopa po utrobi jedne obitelji, Buljan ipak na scenu donosi sa svojevrsnom distancom, koja se pojačava u začudnoj atmosferi drugog dijela predstave. Vrhunski glumci duboko proživljeno grade svoje uloge, a posebno su dojmljivi ekspresivni Rok Juričić kao sin Jamie i fantastični, nježni, tankoćutni Luka Grbić kao sin Edmund. Za nijansu presuspregnut je Marko Mandić kao otac James, koji zablista u drugom dijelu drame, a Alma Prica je eterična, gotovo bestjelesna u ulozi majke Mary.

    U pojedinim prizorima gledatelj je, ali i zbog vrhunskog teksta, doslovno zapljusnut emocijama sa scene. Tu svakako treba izdvojiti antologijski ispovjedni prizor u kojem u pijanoj noći kartaju otac i sinovi, a posebno je dojmljiv dijalog između oca Jamesa i Edmunda koji citira Baudelairea. No, mikrofoni (bubice) koje glumci koriste ipak nepotrebno odvraćaju pažnju gledatelja i guše glumački iskaz. Posebno je to izraženo u drugom djelu predstave, koji označava metafizička bjelina (neonsko svjetlo i bijeli kostimi) i scenografija puna simbolike (između ostalog i crveni tepih sa znakom labirinta). Glumci igraju u prostoru koji djeluje poput suvremenoumjetničke instalacije. Eklektična je to slika u kojoj je do kraja ogoljen sav užas ali i sva ljubav jedne obitelji. Istodobno je otkrivena dubina cijele kazališne scene, čime Buljan, čini se, odaje i svojevrsnu počast ljepoti pulskog teatra. Prvi se dio predstave, naime, igra ispred zastora na prosceniju, a koristi se i gledalište s minimalnom scenografijom koja crta obiteljski dom, koji to zapravo i nije – tek stol, četiri stolice i klavir. Buljan realističko uprizorenje drame iz prvog dijela, u drugom dijelu osuvremenjuje, i na djelu je simbolični realizam. Kao u ogledalu: na kraju dana koji je počeo idiličnim obiteljskim okupljanjem, u metaforičnoj, nadrealnoj eteričnoj bjelini svi su snovi rasplinuti, demoni prošlosti su i demoni sadašnjosti. Priča je univerzalna.

    Sve pohvale za adaptaciju teksta i dramaturgiju idu Vidu Adamu Hribaru, kostimografkinji Ani Savić Gecan, scenografu Aleksandru Deniću, autoru glazbe Mitji Vrhovniku te dizajneru svjetla Elvisu Butkoviću. Asistent režije bio je Gabrijel Lazić.

    © Bojana Čustić-Juraga, KAZALIŠTE.hr, 22. srpnja 2024.
● naslovna● dramske premijere● festivali● za djecu● mjuzikl● intervjui● osvrti
<● pišite nam

kritike i eseji