Rasplinutost karaktera i polifonost dramskih zbivanja

HNK Ivana pl. Zajca Rijeka, Talijanska drama: Ludovico Ariosto, Orlando Furioso / Bijesni Orlando, red. Jazmine Sequeira

• 

  Epsko je kazivanje premijerno uprizoreno 24. veljače 2023. adaptacijom na temelju očuvanih triju glavnih priča: ratu Franaka protiv Saracena (poveznica k brisanju povijesnih, vremenskih granica, jer i danas ljudi iz siromašnih zemalja hrle k Europi, bježeći od ratova i siromaštva), Orlandovoj ljubavi prema Angelici, priči o Ruggieru i Bradamanteu. Zanimljivo je i inovativno što će epsko kazivanje na samome početku preuzeti žena – Angelica (glumi narativno uigrana Serena Feraguligio). Njezine riječi poput nade tješe gledatelje i poznavatelje originalne epske priče, daju naslutiti da će inovativnost epskoga  redateljski na dramskoj sceni sadržajno doprinijeti inauguraciji zanemarene i sputane žene o čijoj sudbini odlučuje njezin osvajač. No, u očekivanim epskim digresijama, epizodnim zbivanjima unutar dramske adaptacije epa, Angelicine riječi i htijenja rasplinut će se kao i dramska zbivanja koja je očito bilo teško sakupiti i zbiti u bit redateljima, ali i renesansnom talijanskom autoru epa, Ludovicu Ariostu. U tom su pogledu uprizoreni epski dijelovi otežali praćenje izmjene dramskih prizora i bili zamorni publici poput originalnog Ariostova epa. Jer, je li svrha dramskih adaptacija imitacija ili originalnost?

  

  Polifonost epa doprinijela je i polifonosti dramskih zbivanja. Izmjena prizora i likova teče do te mjere da nema niti jednog protagonista. Orlando Furioso i kao ep i kao drama  labirint je u kojem su svi likovi u besplodnoj i frustrirajućoj potrazi za nečim. Svatko se bavi svojim pitanjem. U kaosu zbivanja ratni vihori i poklici, stradavanja, rasne netrpeljivost, rodne i spolne razlike, svi svevremenski ljudski društveni i poosobni problemi pomalo cirkuski uprizoreni, prikazuju poraze svake civilizacije koja se smatra ljudskom a ratuje. U nasljeđu ostaje samo kaos. U kaosu su se utopili i spomenuti nepostojeći likovi protagonisti (ostaje mogućnost da utjehu potražimo u upravo tako osmišljenoj redateljskoj ciljnoj usmjerenosti).

  

  Glumačku prisutnost i snagu u ovoj predstavi treba cijeniti. Ona je na strani glumica koje su snažno dominirale energijom pomno doživljenog već spomenutog neprestanog traganja. Uz već spomenutu Angelicu, publiku osvaja i glumački snažna Bradamante (glumi Ivna Bruck). Svi se likovi, pa i ona, približavaju suvremenom postindustrijskom svijetu u kojem se epski konji zamjenjuju bučnom motorističkom mašinerijom, ljubavi konzumerizmom, epski opisi scenografski originalno ironično osmišljenim jumbo oglašavanjima. U spomenute prizore ulazi i jedna bordelska madam, jer seksu, drogama i rodnim revolucijama podliježe i veliki Orlando, no čak i tada pažnju publike plijeni ona, ženski lik – Alcina – madam koju glumi samostalna dramska i filmska umjetnica tršćanske drame Ariella Reggio. Iznimna glumačka energija, geste i mimika lica ironično su porazile i prisutnost samoga Orlanda koji se – u više dramskih prizora kostimografski upakiran u junaka, karakterno ostvaruje kao oksimoronski tip, antijunak. Njegovo ludilo scenska je transformacija glumca Andree Ticha u kojoj pri kraju drame odaje i kaotičnost bijesa kojem se motivacija pomalo gubi u rasplinutosti pojedinačnih karakternih pojava koje možemo ukratko predstaviti kao svi za(jedno) na sceni, ali svatko za (sebe) samoostvarenje svog egzistencijalnog probitka.

  

  Među mnoštvom koje čini ovu epsku adaptaciju svevremenskom mašinom poraza ljudskom dostojanstvu (originalno rješenje scenografskim upozorenjem smetlišta u kojem ništa nije sortirano, a sve je utopljeno u ljudski otpad) ističemo i studentice Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci Karlu Aračić i Doru Čiču, naročito sugestivne u prizoru ponavljajućeg lipsinkanja (uloga Donne).

  Epsko stihovano mudroslovlje pripalo je sveprisutnom nevidljivom naratoru, glasovno eksplicitno izvrsnom glumcu Aleksandru Cvjetkoviću.

  © Marijana Trinajstić, KAZALIŠTE.hr, 17. rujna 2024.

Piše: