Reprezentativna, sveobuhvatna i bogato opremljena monografija varaždinskoga kazališta

150 godina kazališta u Varaždinu, urednica Vesna Kosec-Torjanac, Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu, 2023.

  • Tuđe štovat, a ljubiti svoje, / rieč je svjestna i pametna muža (Vladimir Vežić)

    Hrvatska narodna kazališta u Hrvatskoj zaslužuju veliku usporednu knjigu kojom bi se komparativno i komparatistički obuhvatili razlozi i specifičnosti njihove izgradnje, povijesni i društveni kontekst, fokusiranost na visoke umjetničke domete, kao i voajerski recipijentski pogled u urbana središta koja su u različita vremena iznjedrila kazališne zgrade zahtjevne vanjske i unutarnje strukture i arhitekture.

    Dok čekamo monografiju zagrebačkoga HNK-a, čitamo reprezentativnu monografiju varaždinskoga kazališta, preglednu, sveobuhvatnu, bogatu tekstovima mnogih stručnjaka, znanstvenika, umjetnika poveznih s varaždinskim kazalištem i oplemenjenu mnogobrojnim precizno i stručno potpisanim fotografijama kojima se vizualiziraju prošla i sadašnja vremena, davne i aktualne predstave, prikazuju prostori i vremena, ljudi, dokumenti do kojih se došlo u velikome i vrlo vrijednome teatrološkome istraživačkome poslu (fotografije: Ivica Plovanić, autor svih fotografija od 1973. do 2005., Darko Gorenak, Saša Novković, Siniša Sović, Dražen Krešić, Miro Martinić, Damir Chytil, Ksenija Krčar, Valentina Slatki, Andrej Švoger i dr.; fotografije starije od 1973., uglavnom nepoznatih autora, reproducirao je Darko Gorenak).

    Autorica monografije tiskane u prosincu 2023. godine, Vesna Kosec-Torjanac, najzaslužnija za izdavanje ove velike, luksuzne, moderno, precizno i u kazališnome stilu dizajnirane knjige (grafički dizajn i prijelom: Ana Vujasić), recenzenta Borisa Senkera, autorica je i najviše tekstova (uz lekturu i korekturu), a vrijedne su tekstove napisali i ostali, probrani autori (prijevod na engleski: Zoran Dučakijević). Knjiga duga 293 stranice, koju bi svi kazalištarci i ljubitelji kazališta, kao i kolekcionari rado imali u svojim kućnim bibliotekama, privlači svojim tvrdim čistim crnim koricama sa zlatnim horizontalnim linijama i zlatnom trakom na kojoj je napisan naslov monografije dizajnera naslovnice Roberta Gečeka koji se odlučio za motiv plakata Gorana Merkaša iz predstave Woyzeck G. Büchnera, s ambivalentnim, podvojenim licem i maskama začudnih pogleda s izraženim prstima ruke dole desno koji krinku pridržavaju, ujedno skrivajući pravi identitet naizgled dostojanstvenoga muškarca s polucilindrom na glavi i s prikazom gornjega dijela tijela u odijelu, s košuljom i kravatom, slikom koja i otkriva i skriva pravu tajnu kazališne umjetnosti, s crvenom i narančastom bojom kao kontrapunktima sivoj i crnoj. Knjiga nas tako gleda i poziva na ulaz(ak).

    Predgovori

    Nina Obuljen Koržinek, ministrica kulture i medija Republike Hrvatske, u tekstu Bogato nasljeđe i doprinos u hrvatskoj kulturi piše: „Podignuta 1973. godine prema projektu čuvenoga bečkog arhitekta Hermanna Helmera, zgrada Hrvatskoga narodnog kazališta u Varaždinu postaje neizostavnim dijelom kulturne panorame grada. (….) Osnutkom prvoga hrvatskog profesionalnog ansambla 1898. godine, kazalište u Varaždinu dobilo je svoju jedinstvenu umjetničku dimenziju i postalo matičnom kućom mnogih velikih umjetnika, glumaca, redatelja i glazbenika koji su ostavili neizbrisiv trag u hrvatskoj umjetnosti“, a Neven Bosilj, gradonačelnik Varaždina, u svome tekstu koji naslovljava Urbane sredine nema bez kazališta, bilježi: „Varaždin živi Kazalište, a Kazalište živi za Varaždin od prvog javnog kazališta u prostoru uz isusovačku crkvu gdje su se od 1788. do 1800. održavale predstave, preko kazališta u palači Mekovec u Kranjčevićevoj ulici koje je djelovalo od 1820. do 1873. godine kao javno kazalište s 350 mjesta, do današnjeg HNK u Varaždinu čija je zgrada jedan od simbola Varaždina, varaždinske tradicije i kulture punih 150 godina.“

    Zgrada varaždinskog kazališta

    U sljedećem segmentu (21. – 48. str.) Ljerka Šimunić piše u tekstu Društveno-povijesni kontekst – neposredno prije, za vrijeme gradnje i nakon otvorenja kazališne zgrade u Varaždinu: „Ulaskom u 19. stoljeće u Varaždinu je došlo do gospodarskog uspona u kojem je građanstvo preuzelo inicijativu kako u ekonomskom razvoju, tako i u organizaciji društvenog i kulturnog života grada“. Miroslav Klemm u tekstu Varaždinsko kazalište – najvrjednija historicistička građevina u Varaždinu piše: „Današnji izgled kazališne zgrade nastao je polovicom pedesetih godina prošlog stoljeća kada su izvršene nadogradnje i intervencije na pročeljima. Projekt nadogradnje izveo je poznati hrvatski arhitekt Aleksandar Freudenreich (Zagreb, 1892. – Zagreb, 1974.). Volumen i plašt središnjeg dijela kazališne zgrade ostao je sačuvan, a prilično je izmijenjeno istočno pročelje“.

    Dugogodišnja dramaturginja HNK-a Varaždin i urednica monografije Vesna Kosec-Torjanac jedan od svojih tekstova naslovljava Svečano otvorenje kazališne zgrade i piše: „Polovicom 18. st., kada je Varaždin glavni grad, predstave su se održavale u plemićkim palačama u okviru čestih plesova i raskalašenih zabava mondenog visokog društva. Grof Patačić, u želji da u Varaždinu izgradi kazalište, kupio je 1768. dva zemljišta za tu namjenu, no zbog raskošnog života ubrzo odustao i prodao ih da namiri dugove“.

    Nenad Fabijanić u tekstu Dogradnja i obnove kazališta piše: „Gradnja kazališta intenzivira se na prijelomu stoljeća, o čemu zorno svjedoči statistika: dok su 1889. u Europi i Americi postojale 302 kazališne kuće, 1926. bilo ih je 2499, a samo u Europi za 37 godina podignuto je 1500 kazališta“. Unutar ovoga velikoga segmenta Kosec-Torjanac piše tekstove: Zgrada nakon otvorenja, Dogradnja i obnova 50-ih godina 20. st., Obnova zgrade 80-ih godina 20. st., Ernest Fišer naslovljava svoj tekst Temeljita obnova, a Kosec-Torjanac dalje, u tekstu Obnova zgrade od 2005. do 2023. godine precizno, po godinama, piše o svim radovima u i na kazališnoj zgradi, nakon čega je autoričina opaska: „Sudeći po posljednjoj stavci u procesu obnove, ona se nastavlja. Na redu je obnova Dvorane Veček, koja će prvi put imati i izvedbenu namjenu“, a u tekstu Izvedbeni i drugi prostori varaždinskoga kazališta piše: „Gledalište i Velika scena srce su varaždinskog kazališta. Gledalište ima parter, dva reda loža – lože mezanin i lože na 1. katu te balkon, s ukupno 384 sjedala“.

    Povijesni pregled razvoja kazališne umjetnosti u zgradi varaždinskoga kazališta

    Marijan Varjačić započinje novi segment (49. – 97. str.): Varaždinsko kazalište, 1873. – 1945., unutar kojega piše tekstove naslovljene: Varaždinsko hrvatsko kazališno društvo (1898. – 1899.), Stalno kazalište hrvatskoga dramatskoga društva u Varaždinu (1899. – 1900.), Hrvatsko dramatsko društvo u Varaždinu (1900. – 1915.), Gradsko kazalište kao stalno hrvatsko kazalište u Varaždinu (1915. – 1925.), Varaždin kao druga središnjica osječkoga kazališta, Kazalište za vrijeme Drugoga svjetskoga rata (1941. – 1945.). Snježana Banović u svome tekstu Dugi put prema profesionalizaciji, 1945. – 1975. zamjećuje: „Tako se već u lipnju 1945., a u skladu s odlukom gradskog Narodnog odbora, u Varaždinu uspostavlja prvo profesionalno kazalište u njegovoj povijesti koje do danas djeluje u neprekinutu trajanju“. Kosec-Torjanac piše u poglavlju naslovljenu Novo kazalište, 1976. – 1990. tekstove: Večekova preobrazba kazališta, Uzbudljivo kazališno stvaranje, Pravo europsko kazalište, a Ernest Fišer, Poslije Večeka. Marijan Varjačić, ravnatelj Kazališta od 1990. do 2005., u svome tekstu Na mijeni stoljeća, 1990. – 2005. piše: Varaždinski kazališni fin de siècle (1990. – 2000.), Varaždinski kartel, Ansambl, Repertoar, Viđenje Dalibora Foretića, Razdoblje kontinuiteta (2001. – 2005.), Vesna Kosec-Torjanac u poglavlju U očekivanju novih uzleta, 2006. – 2023. piše tekstove naslovljene: Promjena upravljačke i repertoarne koncepcije, Prema nacionalnom statusu, od 2005./6. do 2012./13., Ambiciozni program, 2013. - 2021./22., „Živo kazalište“ Senke Bulić, od 2022. Senka Bulić, glumica i nova ravnateljica Kazališta: Spektar različitih umjetničkih perspektiva.

    Identitet varaždinskog kazališta, Drama

    Marijan Varjačić u poglavlju Glumački ansambl unutar novoga segmenta Drama (98.  – 173. str.) piše tekstove naslovljene: Povijesni pregled, Varaždinski nacionalni prvaci: „Jasna Kralj Novak i Ljubomir Kerekeš najveća su glumačka imena u povijesti Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu. Oboje su karijeru započeli u jednom od najsretnijih razdoblja te povijesti, u drugoj polovici 1970-ih. Oboje su ukupno u Varaždinu odigrali nevjerojatnih gotovo 200 uloga“, Jedinstvo tragičnog i komičnog, a uz tekst su i portreti glumaca koji čine ansambl HNK-a u Varaždinu 2023. i koji je zanimljivo supostaviti prijašnjim ansamblima. U poglavlju Redatelji Kosec-Torjanac piše tekstove Raznovrsnost redateljskih poetika, Marijan Varjačić tekstove naslovljene Tri svijeta (Vladimir Gerić: „Ne“ kazalištu bez tajne, „Režija i kazalište proizlaze iz govora glumca“, Georgij Paro: Kazalište kao lice Nevidljivog, „Bitan je autorov svjetonazor“, Petar Veček: Kazalište kao stvaralačka oaza, Otkrivanje ljudskih strasti), a Ksenija Kolar, Žensko redateljsko pismo: „Već sljedeće godine, 1991. u kazalištu režira spisateljica i prevoditeljica Zvjezdana Timet, a nakon pet godina bez redateljica počinje razdoblje u kojem gotovo svake godine režira barem jedna žena.“

    U poglavlju Scenografi, kostimografi, skladatelji Vesna Kosec-Torjanac piše uvodni tekst, a nastavljaju Ljerka Šimunić, koja piše o slikaru Pavlu Vojkoviću: „Ja sam od Varaždina skoro odustao. Ja ga gledam i živim s njim od malih nogu, muzealac sam od gimnazije“, Petar Eldan piše o Jazz grupi Impuls: „U tom periodu Impulsima je za redovite, svakodnevne probe povjerena prostrana soba u potkrovlju Kazališta, popularna Soba 72, opremljena polukoncertnim klavirom“, Vesna Kosec-Torjanac o Dragutinu Novakoviću Šarliju: „Djelovao je u Teatru poezije Ars longa vita brevis, proizašao iz dramskog studija varaždinske gimnazije kojeg je osnovao i vodio Zlatko Vitez od 1969. do 1973., uz aktivno sudjelovanje Slavka Brankova, Nenada Opačića, Vladimira Županića i drugih, kasnije istaknutih umjetnika i kulturnih djelatnika.“

    Vesna Kosec-Torjanac piše unutar teksta naslovljena Obilježja dramskog repertoara tekstove: Praizvedbe i hrvatske premijere, Roman – drama, Varaždinsko kajkavsko kazalište, Kajkavska drama u Varaždinu do 20. st., Kajkavska klasična dramatika, Kajkavizacije, lokalizacije, Suvremena kajkavska drama, Ambijentalno kazalište, Komorno kazalište, Krleža u Varaždinu: „1955. premijerno su izvedena Gospoda Glembajevi, iz života jedne agramerske patricijske obitelji, u režiji Branka Špoljara, a Leda, komedija jedne karnevalske noći, u režiji Tita Strozzija, 1969. U 50-im godinama raste interes za građansku dramu, pa su i u Varaždinu češća uprizorenja tzv. glembajevskog ciklusa, a potom se postepeno počinju igrati i Legende“. Redatelj Dubravko Torjanac svoj tekst Kazalište za djecu i mlade dijeli na poglavlja: Isprekidani kontinuitet, Dječja i lutkarska scena HNK u Varaždinu, Dječja lutkarska scena Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu.

    Identitet varaždinskog kazališta, Glazbeno-scenska i plesna umjetnost

    U drugome dijelu segmenta Identitet varaždinskog kazališta, naslovljena Glazbeno-scenska i plesna umjetnost (174. – 204. str.), Nataša Maričić piše tekst naslovljen Glazbeno kazalište u Varaždinu, s poglavljima: Kontinuitet pokušaja i odustajanja: „Otkad je izgrađena zgrada Kazališta, Varaždin je u dva navrata imao vlastiti, stalni glazbeni ansambl i u tom smislu kontinuirane glazbeno-scenske sezone, 1915. – 1922. i 1948. – 1963., dok se nakon dobivanja statusa nacionalnog kazališta 2013. godine, glazbeno-scenska aktivnost pokušava oživjeti/održati s jednim ili dva projekta godišnje“, Prvo stalno glazbeno kazalište, Stalno glazbeno kazalište – drugi put, Opereta pomaže uzdržavanju kazališta, Bogati glazbeni život grada, Ukidanje glazbenog kazališta – drugi put, Varaždin – referentna glazbena točka, Treći pokušaj stvaranja glazbenog kazališta, Od anakronog do suvremenog glazbenog kazališta.

    Zdenka Weber naslovljava svoj tekst Festivalske operne koprodukcije između HNK u Varaždinu i Varaždinskih baroknih večeri: „Otkako su 1971. godine utemeljene svečanosti barokne glazbe u Varaždinu, Varaždinske barokne večeri (VBV), mnogi su programi održavani u zgradi Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu“, koji dijeli na poglavlja: Osiguranje uvjeta za operne izvedbe, Barokni operni nalovi na VBV u HNK. Raymond Rojnik piše tekst Programska suradnja HNK u Varaždinu i Koncertnog ureda Varaždin: „S obzirom na to da je sjedište Koncertnog ureda Varaždin u zgradi Hrvatskog narodnog kazališta, logična je i suradnja na glazbeno-scenskom umjetničkom polju“. Ivana Slunjski piše tekst naslovljen Mjereno plesnim metrom.

    Grad – kazalište

    U četvrtom segmentu Grad – kazalište (205. – 233. str.)Vesna Kosec-Torjanac piše tekst Varaždinsko kazalište u svom okruženju, a promišlja i o raznovrsnim publikama u poglavlju Publike: „Gledatelj sudjeluje istovremeno u mnogostrukom sinestetičkom doživljavanju tijekom predstave, u procesu proizvodnje značenja, osvještavaju se njegovi osjeti, tumači znakove i proizvodi značenja“. Dubravko Torjanac piše tekst Omladinski dramski studio “AC 77“, 1977. – 1987., Vladimir Krušić Kazališni studio mladih HNK u Varaždinu – prvih petnaest godina, Vesna Kosec-Torjanac piše tekst Vizualni identitet kazališta, s poglavljem Bijenale kazališnog plakata, Ljerka Šimunić o Goranu Merkašu, Vesna Kosec-Torjanac o Kazališnim izdanjima, Ernest Fišer o Gesti, časopisu za književnost, umjetnost i kulturu, s poglavljima Kazalište o kazalištu, Kazalište u novom mileniju, a Vesna Kosec-Torjanac završni tekst, Umjesto Pogovora, naslovljen Duh kazališta: „Karizmatični umjetnici u varaždinskom su stvaralačkom domu kroz povijest ostvarili impresivna postignuća. Pogled unatrag omogućuje nam zorniju sliku sadašnjeg trenutka i postavlja imperativ za budućnost: ostvarenje novih kazališnih vrhunaca“.

    Na kraju slijedi poglavlje naslovljeno Repertoari od 1898. d 2023. (234. – 277. str.), koje obuhvaća: Repertoar kazališta pod upravom Adolfa Femena, Repertoar hrvatskog dramatskog društva u Varaždinu, Sedam sezona Andre Mitrovića, Intimni teatar Branka Tepavca, Narodno kazalište „August Cesarec“ u Varaždinu, Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu, zatim Uprava i članovi gradskog kazališta od 1915. do 1922. (278. – 288. str.): Ravnatelj, Redatelji, Gospođe – protagonistice, Volonterke, Gospoda – protagonisti; Uprave i umjetničko osoblje od 1945. do 2023. (gotovo 180 imena nalazi se na popisu članova glumačkoga ansambla u koji su prvi članovi primljeni 1945., a najnoviji 2022. godine): Direktori/ravnatelji/intendantice kazališta, Umjetnički ravnatelji, Članovi glumačkog ansambla od 1945. do 2023., Dramaturzi, Dirigenti orkestra, Operni pjevači, Članovi orkestra, Scenografi, Kostimografkinja, Skladatelji, Glazbenici, Tehničko rukovodstvo; kao i Popis literature (289. – 293. str.).

    A sve je počelo 25. rujna 1873., kada je zgrada Kazališta svečano otvorena dramom Poturica Ivana Kukuljevića Sakcinskog, prvim djelom izvedenim na daskama varaždinskoga kazališta, ali kazališna je tradicija u Varaždinu starija od same zgrade. Iako gotovo dvadesetogodišnji proces obnove kazališne zgrade kojom se kazalištu vraća prvotni sjaj, uza sve elemente osuvremenjivanja, još traje, vrijedan je i kvalitetan posao istraživanja Kazališta na različitim razinama ovom izvrsnom monografijom završen (s QR kodovima za širu publiku), a sljedeći će se urednici i autori za dvadeset i pet ili pedeset ili sto i pedeset godina morati iznimno potruditi kako bi dostigli njezinu visoku umjetničku i informativnu razinu.

    © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 17. listopada 2024.

Piše:

Vesna
Muhoberac