Predstava o smrti puna ljepote, ljubavi, nade i života
UO Pierre Vally, Zagrebačko kazalište mladih: Posljednji čin, autorski projekt Lucije Barišić, gostovanje u Kulturnom centru Osijek, 18. listopada 2024.
-
Urbanim rječnikom rečeno, Lucija Barišić izvedbom svoje nagrađene monodrame Final act / Posljednji čin u maloj dvorani Kulturnog centra u Osijeku (18. listopada) razvalila je količinom emocije, neposrednosti, spontanosti, izravnosti, životne radosti, nade, ljepote, talenta, divnim glasom, pokretom, tišinom.
U najavi predstave piše da glumica i redateljica i autorica projekta „na poetičan, humorističan i otvoren način, iz perspektive smrti kao finalnog čina propitkuju se sve tanke i fine niti života koje joj prethode. Publici postavlja pitanja: Što se događa u momentu odlaska? Što je život iz perspektive smrti? Kako ljudi zamišljaju smrt? Kako bi voljeli umrijeti? Zašto za života ljudi grade visoke ograde i male stolove oko kojih se okupljaju?“ – dodala bih – i puno, puno više toga. Stol. (Objasnit ću ovo malo dalje u tekstu.)Prije nešto više od mjesec i pol dana ovaj je mali veliki projekt (iza kojega produkcijski stoje Zagrebačko kazalište mladih i Teatar Pierre Valley, uz potporu Ministarstva kulture i medija RH), stručni ocjenjivački sud na 2. zadarskom festivalu monodrame nagradio kao najbolju.
Predviđeno trajanje je 60 min, no izvedba u gradu u kojem je Lucija prije dva desetljeća započela svoje glumačko poslanje i diplomirala 2009. na AUKOS-u potrajalo je i 20-ak minuta duže, što ne čudi, jer je u ovo iskustvo, putovanje (što je možda preciznije nego predstava/monodrama, iako je sve bilo po zakonima struke) uvukla (i osvojila) sve u publici. Iako s uistinu mnogo scenskih utakmica u nogama, Luciju nisam imala prigode često gledati na sceni. Zapravo je pamtim s Osječkog ljeta kulture kao Gertrudu u predstavi Rosencrantz i Guildernstern su mrtvi u režiji Zlatka Svibena, kao i Grube u Grižuli – na istoj manifestaciji 2008. i u režiji istog redatelja, ali i iz predstave Zastave, barjaci i stjegovi Miroslava Međimorca, koju je u HNK-u u Osijeku redateljski potpisao Georgij Paro. Šteta. Šteta što nije češća gošća na našim gradskim pozornicama.
Meko i šareno (kako bi ona to vjerojatno rekla) po predstavi su glazbu razmazali Lucija i glazbeni dvojac, Tomi Novak i Luka Žužić. Glazba je, zapravo, tek u nekoliko navrata na nekoliko minuta – prestala. I to je baš jak adut, gotovo neprimjetan, a tako stalno prisutan, neodvojiv. Bilo da samo svira ili se Lucija prihvati mikrofona i svojom snažnom energijom interpretira legendarne pjesme Sinnermen i Stars Nine Simone ili When I Fall in Love (It will be forever) Chata Bakera. Punila je suzama svoje nebeski plave oči, nasmijavala je sebe. Sve se to zrcalilo i na publiku.
Ideja se Luciji rodila 2019. i razvijala ju je (rušila, gradila pa opet rušila, gradila) sve do 9. prosinca 2022. kada je premijerno zaživjela. Ključan su element koncepta sličice koje je Lucija skupljala godinama, pomno u krug složene po podu i još pomnije birane i aranžirane u narativ, a na koncu otpuhnute, a na kojima su, između ostaloga i stihovi suvremene pjesnikinje, scenaristice, dramatičarke i profesorice dramaturgije, Beograđanke Milene Marković (koju – baš kao i Lucijin scenski potpis – resi jedinstven stil, intenzivna emocionalnost i tematska hrabrost), ali i jedna misao Van Gogha, kao i neke popularne i mudre izreke i misli, stihovi. Mnoštvo je fotografija podijelila s nama, onih osobnih.
Život, govorila je Luciji baka po kojoj je i ime dobila, kao vjetrom odnesen prođe. Iako su je na projekt potaknule dvije smrti bliskih osoba u vrlo kratkom razdoblju (pa je za nju predstava na tu temu bila prirodan slijed, terapijski, iscjeliteljski), s obzirom na viđeno, podvučeno = predstava je puna života. Puna je nade, ljubavi, ljepote, životne energije, optimizma, entuzijazma, intimnosti, snova.
Sve me to podsjetilo na prethodnu večer i nisam mogla ne povući paralelu s epizodom podcasta Philosophize this! – pod nazivom Razlika, radost, afirmacija, u kojoj Gilles Deleuze, jedan od najutjecajnijih francuskih filozofa 20. stoljeća, tumači Nietzschea, dinamiku između racionalnosti i kaosa, navodeći Dioniza i Apolona. Dioniz je bog kaosa, ekstaze i neprekidne promjene. Predstavlja iracionalno, neuređeno, višak energije i postajanje. Sila je to koja uništava granice i afirmira život u njegovoj najintenzivnijoj i najnepredvidljivijoj formi. Nietzsche vidi dionizijsku silu kao onaj aspekt postojanja koji je utemeljen u neprekidnoj promjeni, patnji, užitku i cikličkom ritmu života i smrti.S druge strane, Apolon je bog reda, sklada, razuma i oblikovanosti. Apolonska sila u svijetu simbolizira strukturu i iluziju, jer daje oblik nečemu što je inače kaotično i nedefinirano. On je bog umjetnosti i estetike, ali umjetnosti koja stvara idealizirane slike. U kontekstu Nietzschea, Apolon predstavlja načela pojedinca – granice, oblik i statičnost.
Sve se to izmjenjuje u našim životima nama nedokučivim ritmom i pojavnošću.
Neodoljivo me to podsjetilo na ono čime se pozabavila Lucija Barišić u svom autorskom projektu o smrti (uz koji usporedo radi još jedan, u kojem se bavi glasom – GLAS(NA)!). Zanimljivo je kako je odabrala pristupiti temi smrti. Vjerujem da su mnogima u publici tijelom prošli žmarci kada je rekla da je – posljednjih dana majčina života – najviše KRALA. Krala je njezine uzdahe i izdahe, dodire i zagrljaje.
Začin je bio razgovor s jednim gospodinom iz prvog reda u publici. Zapravo, bio je to Lucijin spontani monolog, na što je publika odlično reagirala. Razbijanje famoznog, imaginarnog četvrtog zida prilika je za stvaranje zajedničkog iskustva glumca i gledatelja, ali i pomak od uobičajene dramske strukture, a upravo to je i glavna Lucijina smjernica. Riskira kritičniji stav gledatelja, ali stvara bliskosti i izravnost, kao da je i publika dio iste stvarnosti, kazališnog čina.
Možda se čini da ovoj monodrami nisam pristupila kao kazališnom činu, što on po svim točkama jest, i ako je tako, onda je to samo zbog načina na koji me autorica uvukla u svoj umjetnički čin. Na prvu se čini kao da koncepta nema, da je sve to samo čista improvizacija. Da je Lucija vješta pripovjedačica, zabavljačica. Da sve izvodi s nevjerojatnom lakoćom, iz glave i srca, no to baš čini razliku, to ju izdvaja, za to je potrebna koncentracija, hrabrost, iskustvo i utreniranost, jer je tu najlakše (i)skliznuti, izgubiti kurs.
Dugujem objasniti – stol. On u Lucijinu životnom i umjetničkom kôdu ima važnu ulogu i simbol je zajedništva. Mjesto okupljanja, razgovora, rasprava, razmjena ideja, blagovanja, pjesme, radosti… Sebe, pred kraj života, kao baku zamišlja i sanja na čelu dugačkog stola uz koji blaguju, galame. Žive život! Završit ću dijelom obrazloženja zadarskog žirija:
„Barišić je svoj izvođački talent precizno utkala u svoju pripovjedačku vještinu, pritom stvorivši jedan tako specifičan, prijateljski, a opet hipnotički ugođaj za kojeg ne želimo da prestane – ugođaj koji se jedino još može nazvati kazališnom magijom. (…) Predstava se, između navedenog, istaknula i svojom hibridnom formom intimnog koncerta, stand up showa, psihodrame i improvizacijskog kazališta, a opet zaogrnuta u jednu cjelinu.“© Narcisa Vekić, KAZALIŠTE.hr, 21. listopada 2024.
Piše:

Vekić