Intimno kazalište marginaliziranih priča

Arterarij, Zagreb: Dorotea Šušak, Mario Mažić, Romano Nikolić, Kućica za pse, red. Romano Nikolić

• 

  Arterarij, koji je 2015. godine osnovao diplomirani glumac i redatelj Romano Nikolić, umjetnički voditelj organizacije, profilirao se na hrvatskome kazališnome nebu kao kazalište visokih estetskih dosega, a osnovano je „kao udruga usmjerena na direktno uključivanje predstavnika stigmatiziranih grupa te se bavi aktualnim društvenim problemima i marginaliziranim društvenim skupinama kroz dokumentaristički pristup temama i materijalima“. Manje, izvorno nekazališne prostore, mahom stanove, u tradiciji najboljih europskih komornih kazališta, pogotovo onih praških, rekreira u izvedbeno potentna mjesta bliskoga susreta publike i glumaca u koje se voajerski ušuljavaju gledatelji i motre izbliza, zumirano odnose, atmosferu, prateći svaki titraj oka, mikropokret, glumačku minigestu. Tako je bilo u predstavama Pogledajme (2017. godine nagrađene za Izniman doprinos kazališnoj umjetnosti od strane Hrvatskog društva dramskih umjetnika i Hrvatske radiotelevizije), Posljedice, Tužne pjesme za sretne susrete koje je samostalno režirao i u predstavi Čekanja koju je Nikolić suautorski redateljski potpisao, a tako je i s novom predstavom Kućica za pse za koju se dugo čekaju ulaznice, ne samo zbog samo četrdesetak mjesta u gledalištu oko kuhinjskoga stola u stanu u Petrovoj ulici koji je novi izvedbeni prostor udruge (producentice: Pavla Miličić i Tatjana Aćimović).

  Istraživački tekst Dorotee Šušak, Marija Mažića i Romana Nikolića, nastao u suradnji s izvođačima, a koji problematizira silovanja u ratu, generira tešku dramsku sedamdeset minutnu predstavu (dramaturgija: Dorotea Šušak i Romano Nikolić) koja potiče i ostavlja otvorenima pitanja zločina i kazne, ratnih i postratnih trauma koji se reflektiraju na dvije obitelji. Isprepletanje je sudbina izvrsno glumački i redateljski riješeno: oni sjedaju za isti kuhinjski stol, međusobno se ne vide iako su stalno u vrlo bliskome odnosu, potencirajući istosti obiteljskih šutnji, nerazgovora, tuga, stana kao kaveza iz kojega se teško izlazi i u njega ponovno ulazi, obiteljskoga stola simboličnoga okupljanja od kojega je malo ostalo. Individualna su i obiteljska generacijska otuđenja nastala kao produkt Domovinskoga rata i tragične krivnje koju protagonisti predstave nose sa sobom i koju moraju ispaštati iako su nekrivci. Glumci ne komuniciraju s publikom, osim što su ponekad toliko blizu da se s gledateljima mogu dodirivati, ali kao da osjećaju da ipak nekome govore, da se ispovjedno obraćaju drugome, da ih ipak netko čuje, iako znaju da nitko njihove kreirane karaktere ne može izvući iz pakla sjećanja na ratno silovanje koje im je uništilo živote, pakla prikazana fikcijski i fakcijski, gotovo dokumentaristički.

  

  U jednoj je obitelji rastavljenih roditelja glavna osovina majka u interpretaciji izvrsne Anite Matić Delić, karakterne dramske umjetnice koja predstavu počinje dugom fokusiranom šutnjom, nijemom glumom usmjerenom na vlastitu unutarnjost, neznatnim govorom prstiju, gotovo izgubljenim pogledom u svoju ja. Sa svojim glumačkim sinom Nikolom Nedićem, koji kreira vrlo zanimljivu tragičnu ulogu, komunicira vrlo nježno i toplo, česte su reminiscencije, uz iskren trenutni i blagi osmijeh, na zajednički život kad je on bio još mali, spominju se dječje igre, kao i zajednički ples na maturalnoj zabavi koji, katarzično, i otplešu. „Moj lik kroz predstavu uspije iskomunicirati svoju problematiku i tako na koncu dođe do katarzičnog momenta u kojem se problem nazove pravim imenom i tako počne svoj proces liječenja. Cijeli proces rada na predstavi bio je pronalazak neke vrste mira kako za lika kojeg igram, tako i za mene privatno“.

  Velik se dio vremena ne gledaju, jedu juhu i šute. Redateljski je i glumački izvrsno riješena podvojenost ličnosti. Uz Nenadića je gotovo uvijek njegov brat, trauma, pas, u izvedbi Davora Tarbuka, alter-ego koji ga stalno prati, odjeven u sportsku trenerku (kostimografija: Zdravka Ivandija Kirigin, asistentica kostimografije: Ana Roko), druga strana osobnosti, ona djetinja. Tarbuk uglavnom šuti, vrlo dobro glumi psa i maloga dječaka oko kojega se majka brine; iako vrlo mlad glumac, uvjerljivo se i bolno transformirajući. „Trauma je mrvu razmažena svom pozornošću koja joj se pridaje pa si zato daje za pravo da na Sina utječe na sve moguće načine. Užasno je kad ti trauma skače po glavi (doslovno), a još je užasnije kad ti se obrati, prošapće na uho i oduzme pravo na izbor.“

  U jednome se mučnome razgovoru s majkom sazna da se Sin, kao šestogodišnji dječak, sakrio u kućicu za pse i nije ništa napravio kad su trojica silovala njegovu majku, da to sebi nikad nije oprostio i da mu je krivnja odredila život, iako ga majka uvjerava da nije mogao ništa napraviti jer je bio tako mali. Sin je tjelesno odrastao, frustriran je, nezadovoljan, bijesan, znajući da ne može vratiti prošlost i promijeniti je, ostao je zaustavljen i zarobljen u tome vremenu. Stolice Sin i Trauma donose za stol i pomiču se od njega potencirajući kompleksnost odnosa koji traju trideset godina i na koje se stalno referiraju, bez obzira na to sjede li za stolom obojica ili sjedi samo Sin ili sjede skupa udaljeni od nukleusa doma, naslonjeni na zid, bez riječi, jedan do drugoga i šute.

  U drugoj je razorenoj obitelji osovina otac, u interpretaciji Dušana Gojića koji šutnjom i pripremom punjenih paprika za vrijeme trajanja cijele predstave hini buduće obiteljsko okupljanje pokazujući izvrsnu glumačku koncentraciju i uvjerljivost, uz dojmljivu glazbu (skladatelj: Damir Šimunović). Objed nitko ne pojede, u kući nikoga nema, potencira se time osamljenost i duboka samoća, a kći u predstavi, vrlo zanimljiva glumica Jelena Graovac Lučev, koja donosi dozu začudnosti, samo povremeno dolazi i sjeda sučelice ocu. Jedan dio predstave sjedeći izvan njegova dosega, kad sjeda za nekad im zajednički stol, pita oca kako je, on odgovara suho da je dobro, ne skidajući pogleda s hrane, a kći govori lapidarno o svome djetetu i svome poslu, trudi se ne povrijediti ga spominjući slične sudbine koje se samo naslućuju, navodeći pažljivo druge primjere, nagovara ga da se nekome obrati, da zatraži stručnu pomoć jer je žrtva silovanja u ratu. Osim mnogih prešućivanih tema, Nikolić u ovoj predstavi decentno i pažljivo spominje stigmatiziranu temu muških silovanja, o kojem se problemu vrlo rijetko govori u javnosti i u predstavama. Samo se u jednome očevu ispadu bijesa kad se spominje kako kćer u djetinjstvu podučava matematici, kao racionalnome pandanu iracionalnosti života, prepoznaje i druga strana očeve osobnosti, koja također plaši kćer. Kako otac ne može prevladati tugu, bol i sram, kći postupno odustaje od njega.

  Traume se ovih dviju različitih, a zbog zločina, ratnoga nasilja toliko sličnih obitelji, prenose na nove generacije i ne nestaju nikad. U predstavi ne postoji pravi dijalog, rijetka je i bliskost, djeca su od roditelja odvojena i odijeljena drvenim stolom koji je scenografkinja Zdravka Ivandija Kirigin u potpunosti ogoljela za (ne)mogući razgovor, brzo, hladno hranjenje i asocijativnu igru kositrenim vojnicima. U traumatiziranim se životima samo spominju, ali se ne imenuju počinitelji, nudeći tako dodatnu razinu gorke univerzalnosti.

  „Predstava je nastala u sklopu projekta Kreativne Europe pod nazivom ‘Eklektika drugosti’ te u partnerstvu s fondacijom Heartefact iz Srbije kao nositeljem projekta i organizacijom El Vaïvén, partnerom iz Francuske, uz napomenu: Projekt “Eklektika drugosti”, financiran je od strane Europske unije. Pogledi i izražena mišljenja autora i autorica su, međutim, isključivo njihova i ne moraju nužno odražavati stavove Europske unije. Ni Europska unija ni institucija koja dodjeljuje sredstva ne mogu biti smatrani odgovornima za njih.“

  I ova je nova predstava Arterarija i Romana Nikolića, Kućica za pse, pokazala moć pravoga  kazališta, umjetnosti koja nadahnutom režijom i u izvedbi pomno biranih kvalitetnih glumaca prenosi emociju na publiku, dotiče gledatelja iako se bavi tabuiziranom, često marginaliziranom problematikom; ili baš zbog toga. Savjet: svakako pogledati.

  

  © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 10. prosinca 2024.

Piše: