Transformacija kazališne igre: Brisanje granica između scene i gledališta

Studio EXIT: Duncan Macmillan, Jonny Donahoe, Sjajne stvari, red. Matko Raguž

  • Dječačkom energijom i zaigranošću na tankoj granici kazališnoga i stvarnoga svijeta, ulazeći u publiku izravno i neposredno, gledatelje je umnogome zaintrigirao dramski umjetnik Filip Križan u predstavi Sjajne stvari britanskoga dramatičara Duncana Macmillana koji je tekst napisao u suautorstvu s Jonnyjem Donahoem uoči Noći kazališta, 9. studenoga, pa u sklopu same manifestacije, 19. studenoga. Križan je posvećen i komunikativan i u izravnome kontaktu s publikom i/ili u velikim dramskim izvedbama matičnoga mu Dramskoga kazališta Gavella. Komorni prostor Studija EXIT pokazao se iznimno dobrim za monodrame i duodrame, kao i za ovako koncipirane i režirane predstave koje uključuju publiku u svoje tkivo i bez koje nekih predstava i ne bi bilo. Već je sam ulazak u ovu kazališnu komoru, eksperimentalnu teatarsku kutiju nagovješćivao neočekivano. Glumac dočekuje publiku srdačno, ali s dozom zagonetnosti, zavjereničkoga pogleda, a gledatelji ulaze i smještaju se hrabro na razna mjesta u gledalištu, s triju strana, naoko stavljajući glumca u fokus, zgušnjavajući prostor koji Križan kasnije svojim glumačkim umijećem proširuje silnicama ulazeći u gledalište u kojemu traži sugovornike i partnere za glumačku igru.

    Neobično  je zanimljivo sociopsihološki promatrati profile nekih gledatelja koji su se možda željeli baviti glumom, a to im ili nije uspjelo ili su se usmjerili nekoj drugoj, isplativijoj djelatnosti. Moguće je i da stalna dostupnost svakoga svakome, mobiteli, platforme, društvene mreže koje svakoga stavljaju u središte imaginarno kreiranoga svijeta dvadeset i četiri sata na dan, a ne samo (u) 5 minuta slave, oslobađa gledatelje treme i oni bespogovorno prihvaćaju sve glumačke izazove, ne srameći se i ne negodujući, sa zadovoljstvom. Neki ipak nerado sjednu u prve redove zbog mogućih izazova takve vrste, želeći se u mraku gledališta fokusirati na crnu kutiju kazališta u kojoj su glumci na pozornici i ne silaze, ne ulaze u gledalište. Ali mraka nema i svi su ogoljeni i pod svjetlima kazališnih reflektora. U Studiju EXIT uvijek se može očekivati neko iznenađenje, pomicanje granica, žanrovska heterogenost, hibridnost, drukčija glumačka ekspresija.

    U mnogim kazališnim predstavama u kojima glumci pozivaju gledatelje na scenu to završi djelomičnim (ne)uspjehom i/ili (s) ohrabrujućim pljeskom publike. Matko Raguž, glumac, redatelj i ravnatelj Kazališta, glumac Filip Križan i skladatelj Matija Antolić uvijek izazova kreiraju drukčiju zbilju. Nenapadno, lagano, ali uvjerljivo Križan bira suglumce koji mu pariraju izvrsno, uz male upute, i glume veterinara, djevojku, oca, terapeutkinju, sveučilišnu profesoricu. Tako se predstava iz ludičnosti početka, duhovitosti, smijeha, dijeljenja obilježenih papirića prelijeva u kazališnu seansu u kojoj su svi gledatelji sudionici psihotičnoga, tužnoga i melankoličnoga svijeta dječaka koji je, kako bi zadržao prisebnost i potaknuo sreću koja mu stalno bježi, ispisivao sve riječi koje ga čine sretnim. Papiriće dijeli gledateljima koji izgovaraju riječi i sintagme koje za svakoga imaju novu semantičku vrijednost i bude različite asocijacije. Kao da se tim misaonih procesima puni mali prostor kazališta koji postaje veliki svijet naslućene sreće. Papirića je s ispisanim sretnim riječima, sjajnim stvarima, saznaje se, tisuće i tisuće, milijun sjajnih stvari koje možda pobijede majčinu depresiju i anuliraju njezine pokušaje suicida. „Imaš 7 godina. Mama je u bolnici. Otac kaže da je ona učinila nešto glupo. Majka ne može naći razlog za sreću. Ti počinješ zapisivati sve što ti padne na pamet, a što bi bilo vrijedno življenja. I tu listu ostavljaš na njenom jastuku. Znaš da je čitala, jer je korigirala pogrešno napisane riječi.“

    Tematizirajući težak problem suicida koji je pokušala njegova mama kad je bio mali dječak, Križan je pokazao nježan i znatiželjan odnos prema ocu kojega je gledatelj-glumac izvrsno odglumio. Transformirajući se u dječaka, pokazujući sav glumački potencijal i paletu emocija protagonist problematizira i svoje odraslije godine u kojima se zaljubljuje u djevojku, vrlo dobro izabranu gledateljicu-glumicu, koja, uz kratke upute o nijansama i situacijama koje treba odglumiti, i navođenje kratkih replika, vrlo dobro parira Križanu u svim nijansama.

    Postupno tako redateljev i glumčev ulaz(ak) u težak svijet ima tendenciju postati lakši uz pomoć nas gledatelja, a zapravo prijatelja, obitelji, ljudi, makar oni bili slučajni pratitelji i sudionici predstave u otuđenu svijetu punome psihoza i neuroza, u kojemu, tako ogoljenome, ljudi čak iznajmljuju prijatelje, suradnike, rodbinu za sprovode, izmišljaju i kreiraju nepostojeće osobe kako bi im bilo bolje. Glumcu je utoliko lakše jer je postavljen u realan i/ili izmaštani kazališni svijet, a stvarni su i postojeći gledatelji oko njega koji ulaze u tekstom i glumom kreirane, a, paradoksalno, papirnate identitete.

    Filip Križan privatno progovara: „Sretnim me čine jednostavne, male stvari – boravak u prirodi, mirni trenuci s najbližima, dobra predstava, knjiga, film, glazba, izložba, utakmica... Ima toga dosta“, a u predstavi sjajno motivira gledatelje u Sjajnim stvarima, izvrsno izabranome tekstu nastalome 2014. godine, velikim europskim hitom koji se igra ili se igrao na pozornicama većine velikih kazališnih gradova, a koji je i Zagreb, kao i izvrsna predstava, uvrstio u sjajne kazališne gradove.

    © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 15. prosinca 2024.

Piše:

Vesna
Muhoberac