Kako ste se odlučili prihvatiti dramatizacije romana Horacea McCoya i režije predstave I konje ubijaju, zar ne?
Bio je to moj prijedlog kazalištu. Već dugo volim taj roman i istoimeni film nedavno preminulog Sydneya Polacka. Prošlo je dosta vremena od nastanka romana i premijere filma, a današnja je situacija počela sve više nalikovati onoj vremena nastanka romana, bez obzira što je roman pisan tridesetih godina prošlog stoljeća tijekom velike ekonomske krize. Posljednjih godina svjedočimo pravoj poplavi i hiperprodukciji lažne stvarnosti, lažnog glamura i reailty-showova, i činilo mi se da je vrijeme da se o tome progovori sa scene. Jer, plesni maraton tridesetih godina bio je jedan od prvih reality-showova. Svi problemi našeg vremena o kojima predstava govori postojali su u Americi prije Drugoga svjetskog rata. Danas su prisutni u cijelom svijetu. Zavladala je globalizacija i amerikanizacija, koja je dohvatila i nas. Ne možete uključiti televizor a da ne naiđete na program na kojem ljudi prodaju svoju intimu, na kojem se hiperproducira lažni sjaj, blagostanje i sreća, dok su s druge strane problemi preživljavanja, nezaposlenosti, siromaštva, krize duha i smisla sve dramatičniji. U tom rasponu od blještavog showa do egzistencijalne i duhovne bijede događa se predstava.
Koliko kazalište treba biti alternativa takvim trendovima, a koliko razotkrivati njihovu pozadinu i posljedice?
Kazalište mora uvijek razotkrivati sve uzroke i posljedice društvenih i osobnih problema. Ali ono je – osobito za nas koji ga stvaramo, a i kasnije za gledatelje – i alternativa. U samoj predstavi Alma Prica izgovara jedan meni vrlo drag monolog u kojem govori koliko joj je igra na sceni i govor kroz lica, kroz glumu, pomak od stvarnosti, zapravo spas od stvarnosti koja je sve teža i zastrašujuća. U situaciji kada su mogućnosti za promjenu i djelovanje u tom smislu sve manje.
Izvorni tekst prilično je kritičan prema samom fenomenu, ali i vaša predstava...
Nastojala sam to iskazati kroz glavnu priču mladića i djevojke u depresiji, koja više ne vidi izlaz iz teške situacije u kojoj se nalazi. Razlozi su u njenom djetinjstvu, siromaštvu, bijedi, zlostavljanju. Ona je glumica bez posla, a plesni maraton joj je posljednja prilika da preživi i eventualno dobije nagradu ili posao. Iscrpljenost maratonom i svakodnevno trčanje derbija, dovodi je do viđenja i onog što se krije ispod krinke spektakla i show-biznisa i napokon do tragičnog kraja. Dramaturškim intervencijama i igrom na sceni nastojala probleme vremena ne iskazivati samo kroz njezinu dramu, cijela predstava je ispresijecana krhotinama dramatičnih priča svih sudionika maratona, a kroz njih se ocrtava i duh vremena u kojem živimo.
Zanimljivo je i da u samoj predstavi ima glumaca koje današnja šira publika prepoznaje više po televizijskim ulogama, nego po kazališnim...
U predstavi sudjeluje cijeli ansambl. Glumci su zbog ekonomskih razloga prislijeni raditi i izvan kuće. Neki od glumaca, koji su širokoj publici više poznati po televizijskim ulogama, igraju i u ovoj predstavi slavne filmske i televizijske zvijezde.
Ipak, niste htjeli kroatizirati likove, nego ste ostavili originalna imena...
Mislim da bi kroatizacija tražila pisanje potpuno novoga komada. Uvjerena sam da se iz predstave vrlo jasno vidi da se sve događa ovdje i sada, iako okvir i mjesto događanja, imena protagonista, pa i sama smrtna kazna smješta radnju u Ameriku. U odnosu na probleme kojima se predstava bavi nažalost više nema puno razlike između Amerike i naše situacije.
Odabrali ste i nekoliko glumaca koji nisu u ansamblu HNK. Kako je došlo do njihovog odabira?
Sretna sam da sam dobila dopuštenje intendantice i ravanteljice Drame da u predstavu pozovem i goste, te da su nam se pridružila imena sa zapaženom glumačkom biografijom kao što su Jasna Bilušić, Hana Hegedušić, Mislav Čavajda, Ivan Glowatzky i mnogi moji bivši ili sadašnji studenit kao što su Iva Mihalić, Mladen Kovačić, Kristijan Potočki, Damir Poljičak, pa Nera Stipičević i Maja Posavec. Ono što je važno jest da su sve to izvrsni glumci koji znaju dobro i pjevati i plesati. Predstava je vrlo zahtjevna, osim što sudionici dolaze na plesni maraton zbog nagrade, maraton je prilika da pokažu i svoje sposobnosti, svi se oni nadaju kako će ih netko zapaziti, otkriti i ponuditi im posao. Među natjecateljima se nalaze glumci, plesači, pjevači, ali i niz onih koji dolaze samo zbog stana i hrane, preživljavajući tako od jednog maratona do drugog.
Jesu li svi songovi u funkciji dramske radnje ili im je cilj zabaviti publiku?
Songovi su isključivo u funkciji dramske radnje, sve što se događa na maratonu i u tom spektaklu smišljeno je da bi privuklo i zabavilo što više publike. Vlasnik maratona želi napuniti dvoranu, podići cijenu ulaznica i zaraditi što više novca i to je njegov jedini interes. On se prema svim tim ljudima odnosi kao da su brojevi i roba, on prodaje njihove sposobnosti, izdržljivost, patnju, intimu i muku. Cijeli show i zabava organizira se zbog profita. Dakle, na sceni su svi songovi u funkciji sadržaja.
Je li vam struktura romana stvarala teškoće pri dramatizaciji?
Da. Roman ima filmsku strukturu pa nije čudo da je po njemu snimljen tako dobar film. Riječ je o dramaturgiji kratkih rezova, koju danas koristi i kazalište, ali kojoj se scena katkada i opire, jer je ona drugačiji medij od filma. U ovom slučaju najteže je bilo što ima vrlo malo scena koje se mogu same probati, trebalo je stalno ispreplitati ples, trčanje, pjevanje i glumu, i što su u svakom trenutku svi natjecatelji prisutni na sceni. Zahvaljujući predanosti i pozitivnoj energiji cijelog ansambla, to sam uspjela.
Vaša kći je u glavnoj ulozi. Je li vam bilo lakše ili teže raditi s njom?
S jedne strane lakše jer se dobro poznajemo, iako je naš odnos u procesu rada isključivo profesionalan. S druge strane bilo je i teže, jer je ansambl ogroman i morala sam stalno paziti da nekoga ne zanemarim. S Ivanom nisam radila još od Četvrte sestre i Alme Mahler, a mislim da je svojim talentom i profesionalnočću zaslužila povjerenje, kakvo bih dala i bilo kojoj drugoj glumici u toj ulozi.
Predstava igra u okviru Drame HNK, no mislite li da bi s obzirom na velik broj plesnih i glazbenih točaka mogla privući publiku koja ne ide na dramske predstave?
Mislim da bi ova predstava mogla privući u HNK široku lepezu publike, i onu koja inače ne dolazi u HNK, posebno mlađe gledatelje. Trebalo bi je usmjereno prodavati prema određenim kategorijama publike i igrati u blokovima, u nizu, bez velikih pauza.
Odlučili ste da predstava ide bez stanke, kao pravi maraton...
Smatrala sam da je dobro da se predstava igra bez pauze. Ona traje kao film u kinu, oko dva sata. Pa i predstave koje su bile nedavno na Festivalu svjetskog kazališta trajale su po dva, dva i pol sata. Stanka u plesnom maratonu ne bi bila nikako dobra.
© Zlatko Vidačković, KULISA.eu, 26. studenoga 2008.
